Verujemo da ste gledajući filmove u kojima se vitezovi bore za svoje kraljevstvo i čitajući knjige u kojima se prinčevi bore za čast svojh voljenih princeza, poželeli da na trenutak odlutate u svet bajki i zamislite se u tom vremenu. Danas samo možemo maštati o tome, ali ove velelepne građevine će nam dočarati magiju njihove blistave prošlosti. Kada je reč o njihovom nastanku, možemo reći da su se ove građevine najpre pojavile u Evropi, a kasnije i na Srednjem Istoku. Prvi dvorovi su pravljeni samo od zemlje i drveta, dok je kasnije došla i primena kamena koja je bila dosta skuplja, ali efikansija varijanta građenja dvora. Devet stotina godina koliko postoje, menjala se njihova struktura i oblik, ali je suština utvrđenja koje ima vojne, administrativne i stambene svrhe, ostala ista. Vladari koji su posedovali dvorac vremenom su zapostavili osnovne funkcije jednog dvora, želeći od njega stvoriti nešto što bi svakog zadivilo u pogledu njegovog estetskog izgleda, te na taj način pokazivajući veličinu svog bogatstva, moći, prestiža, u odnosu na vladare susednih kraljevstava. To je doprinelo da dvorovi prerastu u privatne rezidencije koje su služile kao seoske kuće veoma bogatih ljudi. Otkriće baruta, početkom 14.veka, nije previše uticalo na izgradnju dvorova, ali kako je artiljerija postajala sve moćnija, tokom 15.veka već je bilo otežano izgraditi isti. Tadašnje oružje je bilo moćno da probije zidine dvorca, što ga je predstavilo kao nepoželjno mesto za život. Već od 18. veka njima se vraća stari sjaj i postaju veoma popularni.
Malo je ljudskih ruku dela koji toliko golicaju našu maštu kao što to čine dvorci, jer su predstave koje imamo o tim monumentalnim građevinama uglavnom vezane za bajke koje su nam čitali dok smo bili deca ili za mitove i legende koji se u gotovo svim zemljama sveta vekovima prenose s kolena na koleno.
Međutim, takvi dvorci zaista postoje i svedoče o vojnoj, političkoj i finansijskoj moći svojih prvobitnih vlasnika. Jer kada su nastajale ove veličanstvene srednjevekovne, gotske, renesansne ili barokne građevine su uglavnom imale višestruku namenu.
Mnogi dvorci su, naime, istovremeno bili i mudro osmišljene vojne tvrđave koje su svojim stanovnicima pružali zaštitu od neprijateljskih napada, ali i luksuzne palate u kojima su vekovima živeli najmoćniji svetski vladari, uvek okruženi najboljim umetničkim delima. Najveći broj očuvanih dvoraca koji se danas mogu posetiti razasuto je širom Evrope i oni tokom cele godine privlače milione turista iz čitavog sveta.
U nastavku pogledajte najlepše i najpoznatije dvorce, palate i tvrdjave koje smo izdvojili za sve virtuelne zaljubljenike u ove neobične i mistične građevine.
Malo je ljudskih ruku dela koji toliko golicaju našu maštu kao što to čine dvorci, jer su predstave koje imamo o tim monumentalnim građevinama uglavnom vezane za bajke koje su nam čitali dok smo bili deca ili za mitove i legende koji se u gotovo svim zemljama sveta vekovima prenose s kolena na koleno.
Međutim, takvi dvorci zaista postoje i svedoče o vojnoj, političkoj i finansijskoj moći svojih prvobitnih vlasnika. Jer kada su nastajale ove veličanstvene srednjevekovne, gotske, renesansne ili barokne građevine su uglavnom imale višestruku namenu.
Mnogi dvorci su, naime, istovremeno bili i mudro osmišljene vojne tvrđave koje su svojim stanovnicima pružali zaštitu od neprijateljskih napada, ali i luksuzne palate u kojima su vekovima živeli najmoćniji svetski vladari, uvek okruženi najboljim umetničkim delima. Najveći broj očuvanih dvoraca koji se danas mogu posetiti razasuto je širom Evrope i oni tokom cele godine privlače milione turista iz čitavog sveta.
U nastavku pogledajte najlepše i najpoznatije dvorce, palate i tvrdjave koje smo izdvojili za sve virtuelne zaljubljenike u ove neobične i mistične građevine.
A
Alkazar dvorac u Šegoviji, Španija
(Alcázar de Segovia Castle)
Alkazar dvorac u Šegoviji, Španija
(Alcázar de Segovia Castle)
Alcázar de Segovia je bajkoviti srednjovekovni dvorac koji se nalazi u starom španskom gradu Segovia, nastalom još u 2. veku pre nove ere. Ovaj veličanstveni dvorac predstavlja prvu evropsku kraljevsku rezidenciju sa raskošnim palatama i vrtovima, koji se nalazi nasuprot katedrale i koji je od Trga pobede odvojen Lavljim vratima. Ispred ulaza je Trijumfalni trg. U palati su živele i vladale mnoge generacije kraljeva. Proširenja i preuređenja su rađena nebrojano puta tokom istorije duge 1100 godina.
Mogu se videti Sala Pravde (šp. Sala de la Justicia), Sala de Audiensias, Palata don Pedra i saloni Karlosa V..
Alkazar je, poput mnogih dvoraca u Španiji, prvobitno izgrađen kao arapsko utvrđenje, a podignut je na ostacima rimskog utvrđenja. Prvi put je spomenut 1120. godine, oko 32 godine nakon što su hrišćani zauzeli grad Segoviu. Dvorac je kasnije služio kao kraljevska palata, državni zatvor, Kraljevski Artiljerijski Koledž i Vojna akademija, a takođe je bio i inspiracija za Pepeljugin dvorac.
Oblik Alkazara nije bio poznat sve do vladavine kralja Alfonsa VIII (1155-1214), a veruje se da je pre njega utvrđenje bilo napravljeno uglavnom od drveta. Alfonso je zajedno sa svojom suprugom odlučio da dvorac pretvori u primarnu rezidenciju, a tada su postavljeni i prvi kameni temelji za zidove koji su vidljivi i danas.
Za vreme vladavine kralja Ivana II (1405-1454), Alkazaru su dodati tornjevi i istočne kule, a takođe je proširen i jarak koji ga okružuje. Značajne promene su se desile i tokom vladavine Filipa II (1558-1598) kada su na tornjevima napravljeni kosi krovovi. Nakon toga, centar španske vlasti se preselio u Madrid, a Alkazar je postao državni zatvor. Od 1764. do 1862. godine, dvorac je pripadao Royal Artillery College-u, a 1862. godine u velikom požaru je uništen veći deo strukture. Oko dvadeset godina kasnije, ponovo je obnovljen ali u daleko romantičnijem stilu od svoje prethodne verzije. 1898. godine, nakon restauracije, španski vojni arhiv je prebačen u Alkazar, a u njemu se čuva do današnjeg dana.
Alkazar je smešten između dva glavna dvorišta: veće je El Patio de Armas, a manje, el Patio del Reloj. Danas posetioci mogu istražiti dvanaest dvorskih soba koje vežu ova dvorišta, a svaka soba je intrigantna mešavina gotike, romanike i maurske arhitekture. Iza palate je nekoliko vrtova u kojima se mogu videti fontane, bazeni i staze. Današnji izgled, vrtovi su dobili u 16. i 17. veku. Čitava Sevilja krije mističnost nastalu preplitanjem kultura i vekova. Jednako zaokupljaju pažnju i divljenje tapiserije i mozaici po zidovima, Salon ambasadora sa gipsanim svodovima, Vrt pesnika, ili, pak, onaj namenjen devicama. Ideja da se krene ka Indiji, u potrazi za začinima, verovatno je nastala u jednom od salona ili na baštenskoj klupi ovog velelepnog zdanja. I tako je, zahvaljujući ambiciji kraljice Isabele i radoznalosti jednog moreplovca, otkriven novi kontinent, a Španija postala svetska sila.
Pored Alkazara, u Segoviji se mogu pronaći brojne značajne istorijske građevine, kao što su stare rimske crkve, samostani i manastiri, gotička katedrala, akvedukt, gradska vrata sv. Andrije.
Alkazar Dvorac
Mogu se videti Sala Pravde (šp. Sala de la Justicia), Sala de Audiensias, Palata don Pedra i saloni Karlosa V..
Alkazar je, poput mnogih dvoraca u Španiji, prvobitno izgrađen kao arapsko utvrđenje, a podignut je na ostacima rimskog utvrđenja. Prvi put je spomenut 1120. godine, oko 32 godine nakon što su hrišćani zauzeli grad Segoviu. Dvorac je kasnije služio kao kraljevska palata, državni zatvor, Kraljevski Artiljerijski Koledž i Vojna akademija, a takođe je bio i inspiracija za Pepeljugin dvorac.
Oblik Alkazara nije bio poznat sve do vladavine kralja Alfonsa VIII (1155-1214), a veruje se da je pre njega utvrđenje bilo napravljeno uglavnom od drveta. Alfonso je zajedno sa svojom suprugom odlučio da dvorac pretvori u primarnu rezidenciju, a tada su postavljeni i prvi kameni temelji za zidove koji su vidljivi i danas.
Za vreme vladavine kralja Ivana II (1405-1454), Alkazaru su dodati tornjevi i istočne kule, a takođe je proširen i jarak koji ga okružuje. Značajne promene su se desile i tokom vladavine Filipa II (1558-1598) kada su na tornjevima napravljeni kosi krovovi. Nakon toga, centar španske vlasti se preselio u Madrid, a Alkazar je postao državni zatvor. Od 1764. do 1862. godine, dvorac je pripadao Royal Artillery College-u, a 1862. godine u velikom požaru je uništen veći deo strukture. Oko dvadeset godina kasnije, ponovo je obnovljen ali u daleko romantičnijem stilu od svoje prethodne verzije. 1898. godine, nakon restauracije, španski vojni arhiv je prebačen u Alkazar, a u njemu se čuva do današnjeg dana.
Alkazar je smešten između dva glavna dvorišta: veće je El Patio de Armas, a manje, el Patio del Reloj. Danas posetioci mogu istražiti dvanaest dvorskih soba koje vežu ova dvorišta, a svaka soba je intrigantna mešavina gotike, romanike i maurske arhitekture. Iza palate je nekoliko vrtova u kojima se mogu videti fontane, bazeni i staze. Današnji izgled, vrtovi su dobili u 16. i 17. veku. Čitava Sevilja krije mističnost nastalu preplitanjem kultura i vekova. Jednako zaokupljaju pažnju i divljenje tapiserije i mozaici po zidovima, Salon ambasadora sa gipsanim svodovima, Vrt pesnika, ili, pak, onaj namenjen devicama. Ideja da se krene ka Indiji, u potrazi za začinima, verovatno je nastala u jednom od salona ili na baštenskoj klupi ovog velelepnog zdanja. I tako je, zahvaljujući ambiciji kraljice Isabele i radoznalosti jednog moreplovca, otkriven novi kontinent, a Španija postala svetska sila.
Pored Alkazara, u Segoviji se mogu pronaći brojne značajne istorijske građevine, kao što su stare rimske crkve, samostani i manastiri, gotička katedrala, akvedukt, gradska vrata sv. Andrije.
Alkazar Dvorac
Alnvik dvorac, Engleska
(Alnwick Castle)
Alnwick Castle je srednjevekovno udtvrđenje i uporište moćne porodice Percy, Vojvoda od Northumberlanda, koja se nalazi u istoimenom gradu u Northumberlandu, tradicionalnoj, ceremonijalnoj i administrativnoj grofoviji u severnoj Engleskoj.
Prve delove dvorca je izgradio istaknuti plemić Ivo de Vesci oko 1096. godine, a njegova svrha je bila da zaštititi severnu granicu Engleske od Škota. Dvorac se prvi put spominje 1136. godine kao “veoma jako utvrđenje” kada ga je osvojio škotski kralj David I. Kasnije je dvorac izdržao nekoliko opsada, a kada je porodica Vesci nestala, Alnvik je promenio nekoliko vlasnika sve dok konačno nije došao u posed porodice Percy, kasnije poznatih kao Vojvode od Northumberlanda.
Alnvik je obnovljen u ranom 14. veku kada su se dodale još neke strukture koje su uglavnom imale vojnu svrhu. Nakon toga, moćni i uticajni vlasnik je učestvovao u nekoliko pobuna protiv tadašnjih kraljeva, a jednog je čak uspeo i svrgnuti sa trona. Već u 15. veku, dvorac je bio deo niza vojnih kampanja, a tadašnji istoričari su ga opsali kao jedini “praktičan odbrambeni privatni dvorac.” Međutim, to ga nije sprečilo da padne u ruke neprijatelja – i to nekoliko puta.
Dvorac je ponovo renoviran u 16. veku kada je vraćen u posed Vojvoda od Northumberlanda. U 18. veku je opet značajno renoviran, a već u 19. mnoge izmene iz prethodnog renoviranja su uklonjene kako bi se dvorcu vratio originalni izgled.
Od Drugog svjetskog rata, deo dvorca je korišćen kao obrazovna ustanova, a danas, vojvoda i njegova porodica žive samo u jednom delu, dok je ostatak tokom leta otvoren za javnost.
Alnvik Dvorac se takođe koristio i kao osnova za eksterijer i interijer Hogwartsa tokom snimanja Harry Pottera (film) iako je većina, njegovog izgleda, kompjuterski generisana. U njemu su se snimali i Crna Guja, Robin Hood: Prince of Thieves, kao i mnogi drugi poznati filmovi i serije.
Alnvik Dvorac
Prve delove dvorca je izgradio istaknuti plemić Ivo de Vesci oko 1096. godine, a njegova svrha je bila da zaštititi severnu granicu Engleske od Škota. Dvorac se prvi put spominje 1136. godine kao “veoma jako utvrđenje” kada ga je osvojio škotski kralj David I. Kasnije je dvorac izdržao nekoliko opsada, a kada je porodica Vesci nestala, Alnvik je promenio nekoliko vlasnika sve dok konačno nije došao u posed porodice Percy, kasnije poznatih kao Vojvode od Northumberlanda.
Alnvik je obnovljen u ranom 14. veku kada su se dodale još neke strukture koje su uglavnom imale vojnu svrhu. Nakon toga, moćni i uticajni vlasnik je učestvovao u nekoliko pobuna protiv tadašnjih kraljeva, a jednog je čak uspeo i svrgnuti sa trona. Već u 15. veku, dvorac je bio deo niza vojnih kampanja, a tadašnji istoričari su ga opsali kao jedini “praktičan odbrambeni privatni dvorac.” Međutim, to ga nije sprečilo da padne u ruke neprijatelja – i to nekoliko puta.
Dvorac je ponovo renoviran u 16. veku kada je vraćen u posed Vojvoda od Northumberlanda. U 18. veku je opet značajno renoviran, a već u 19. mnoge izmene iz prethodnog renoviranja su uklonjene kako bi se dvorcu vratio originalni izgled.
Od Drugog svjetskog rata, deo dvorca je korišćen kao obrazovna ustanova, a danas, vojvoda i njegova porodica žive samo u jednom delu, dok je ostatak tokom leta otvoren za javnost.
Alnvik Dvorac se takođe koristio i kao osnova za eksterijer i interijer Hogwartsa tokom snimanja Harry Pottera (film) iako je većina, njegovog izgleda, kompjuterski generisana. U njemu su se snimali i Crna Guja, Robin Hood: Prince of Thieves, kao i mnogi drugi poznati filmovi i serije.
Alnvik Dvorac
Aragonski zamak, Italija
(Castello Aragonese)
Aragonski zamak je na steni u blizini ostrva Iskija, godine 474. p.n.e., sagradio Hijeron I od Sirakuze. Istovremeno su sagrađena dva tornja sa kojih se moglo pratiti kretanje neprijateljske flote. Stenu su nešto kasnije zauzeli Partenopejci (drevni stanovnici Napulja). Godine 326. pne. zamak su osvojili Rimljani, potom opet Partenopejci. Godine 1441. Alfonso V od Aragona je stenu spojio sa kamenim mostom, koji je zamenio dotadašnji drveni most i utvrdio zidove kako bi se stanovništvo moglo braniti od pirata. Oko 1700. godine je na ostrvu živelo 2000 porodica, uključujući samostan klarisa, opatiju bazilijanaca iz Grčke, biskupsku palatu i semenište i prinčevu rezidenciju sa vojnim garnizonom. Takođe je bilo trinaest crkava. Godine 1912. je zamak predan u privatno vlasništvo. Danas je najposećeniji spomenik na ostrvu, kojem se pristupa posebnim tunelom. Duž tunela se nalazi mala kapela posvećena Svetom Ivanom Josipu od Krića (San Giovan Giuseppe della Croce), svecu zaštitniku ostrva, a prići mu se može i liftom. Moguće je posetiti i crkvu Immacolata, sagrađenu 1737. godie i katedralu Assunta sagrađenu 1806. godine.
Aragonski zamak
Aragonski zamak
Ashford dvorac, Irska
(Ashford Castle)
(Ashford Castle)
Dvorac Ashford se nalazi na privatnom imanju u County Mayo, u Irskoj. To je srednjevekovni dvorac sa spektakularnim okolinom koga čini 350 hektara šume i uredne bašte duž obale, koji datira iz 1228. godine. Istina, ovaj dvorac, smešten u Zapadnoj Irskoj, prvobitno je zamišljen kao jedno od niza utvrđenja koju je anglo-normanska kraljevska porodica Burgos podigla u ovom delu Irske.
Osamdesettrosobni dvorac od sivog kamena nekada je bio vlasništvo porodice Ginis, tako da praktično spada u irsku kraljevsku imovinu. Međutim, tokom istorije, dvorac je promenio mnogo vlasnika, često je dograđivan i menjana mu je namena. Kada je 1852. Ashford kupio ser Bendžamin Ginis, dograđena su mu dva nova krila, pošumljeno je i uređeno 350 hektara šume oko imanja, izgrađeni su novi putevi i spektakularni vrtovi. Porodica Ginis je dvorac koristila kao kuću za odmor i uživanje u lovu sve do 1939. kada je novi vlasnik, Noel Hagart, celokupno imanje pretvorio u luksuzni hotel sa 80 soba i tri predsednička apartmana.Tokom istorije u samom dvorcu Ashford, a kasnije i u istoimenom hotelu, boravile su mnoge evropske krunisane glave i brojne slavne ličnosti. Veći deo svog detinjstva ovde je proveo i slavni pisac Oskar Vajld, jer je njegov otac posedovao imanje u neposrednoj blizini Ashforda. Njegovim holovima i dvoranama prolazili su kralj Džordž Peti i kaljica Meri, princ Edvard, princ Renije Teći od Monaka, američki senator Ted Kenedi, ali i predsednik Ronald Regan...Tu su boravili i glumci Džon Vejn, Pirs Brosnan i Bred Pit, kao i bvši članovi "Bitlsa" Džon Lenon i Džordž Harison. Američki režiser Džon Ford ovde se 1951. snimio film "Miran čovek" sa Džon Vejnom i Morin O Hara u glavnim ulogama. Impozantni enterijer se savršeno uklapa u veličanstvenim ulazima i stvara jedinstvenu atmosferu. Sobe su elegantne i prostrane, i nude gostima mogućnost da osete kako je živelo plemstvo pre nekoliko stotina godina.
Dvorac Ashford gostima nudi niz aktivnosti na otvorenom, uključujući ribolov, jahanje, planinarenje, sokolarstvo i golf.
Ashford dvorac
Osamdesettrosobni dvorac od sivog kamena nekada je bio vlasništvo porodice Ginis, tako da praktično spada u irsku kraljevsku imovinu. Međutim, tokom istorije, dvorac je promenio mnogo vlasnika, često je dograđivan i menjana mu je namena. Kada je 1852. Ashford kupio ser Bendžamin Ginis, dograđena su mu dva nova krila, pošumljeno je i uređeno 350 hektara šume oko imanja, izgrađeni su novi putevi i spektakularni vrtovi. Porodica Ginis je dvorac koristila kao kuću za odmor i uživanje u lovu sve do 1939. kada je novi vlasnik, Noel Hagart, celokupno imanje pretvorio u luksuzni hotel sa 80 soba i tri predsednička apartmana.Tokom istorije u samom dvorcu Ashford, a kasnije i u istoimenom hotelu, boravile su mnoge evropske krunisane glave i brojne slavne ličnosti. Veći deo svog detinjstva ovde je proveo i slavni pisac Oskar Vajld, jer je njegov otac posedovao imanje u neposrednoj blizini Ashforda. Njegovim holovima i dvoranama prolazili su kralj Džordž Peti i kaljica Meri, princ Edvard, princ Renije Teći od Monaka, američki senator Ted Kenedi, ali i predsednik Ronald Regan...Tu su boravili i glumci Džon Vejn, Pirs Brosnan i Bred Pit, kao i bvši članovi "Bitlsa" Džon Lenon i Džordž Harison. Američki režiser Džon Ford ovde se 1951. snimio film "Miran čovek" sa Džon Vejnom i Morin O Hara u glavnim ulogama. Impozantni enterijer se savršeno uklapa u veličanstvenim ulazima i stvara jedinstvenu atmosferu. Sobe su elegantne i prostrane, i nude gostima mogućnost da osete kako je živelo plemstvo pre nekoliko stotina godina.
Dvorac Ashford gostima nudi niz aktivnosti na otvorenom, uključujući ribolov, jahanje, planinarenje, sokolarstvo i golf.
Ashford dvorac
Dvorac Alhambra, crveni maurski grad, raskošna palata, labirint tornjeva, kula, stambenih odaja i prekrasno uređenih dvorišta, nalazi se u gradu Granada, koji je bio teritorija nekadašnje mavarske kraljevine.
Kada su pripadnici poslednje maurske dinastije, Nasridi, prešli Gibraltarska vrata početkom 8. veka i iznenadnim napadom osvojili Pirinejsko poluostrvo, sa sobom su doneli i svoje običaje, kulturu i stil gradnje. Granada je pala već 711. godine, a kako bi uspešno zadržali grad, Mauri su na obronku iznad reke Genim odlučili izgraditi tvrđavu – Alhambru.
Alhambra je prvobitno zamišljena kao obična tvrđava, koja bi onemogućila hrišćanima da ponovo osvoje poluostrvo, a 1492. godine je postala i sami centar islamske kulture. Ipak, njeni izdržljivi zidovi i tornjevi je nisu učinili naročito popularnom. Gledana, sa spoljne strane, je bila sasvim obična tvrđava, jednostavna, pa čak i odbojna. Ali unutar Alhambre krili su se bogato ukrašeni zidovi na koje su islamski vladari potrošili celo bogatstvo. Unutrašnja dvorišta, galerije i dvorane kao da su se takmičile koja će lepše izgledati. Mnoštvo fontana i bazena koje krase Alhambru rezultat su maurske opsednustosti vodom, što i ne čudi kada uzmemo u obzir da su ovi narodi stigli u Evropu iz suve pustinje. Gde god se pružila prilika za izgradnju čak i najmanje fontane, jezerca ili vodopada, Mauri su je iskoristili.
Kada je hrišćanska Španija ponovo krenula u osvajanje regije, u Alhambri su svoje poslednje utočište pronašli brojni maurski umetnici i intelektualci. Zbog toga svaka dvorana, dvorište i svaka odaja Alhambre izgleda drugačije. Danas ona predstavlja izvanrednu mešavinu umetničkih stilova i arhitekture, građevina koja je čak ušla i u uži krug prilikom odabira Sedam novih svetskih čuda.
Alhambru su 1492. godine bez borbe zauzeli katolički kraljevi, kraljica Izabela I od Kastilje i kralj Fernando II od Aragona. Nakon toga ona je postala kraljevska palata. Posljednji maorski vladar je iste godine morao napustiti tvrđavu, dok su Mauri koji su odlučili ostati morali plaćati posebne poreze. Kompletno remek delo islamske kulture i graditeljstva ostalo je netaknuto do današnjeg dana.
Alhambra je 1984. godine uvrštena na UNESCO-vu listu svetske baštine, a danas je jedna od glavnih turističkih atrakcija u Španiji, najznačajniji spoj arapsko-islamske arhitekture pomešane sa hrišćanskim građevinama i vrtovima iz 16. veka.
“Ništa ne može biti strašnije nego biti slep u Granadi”, često su govorili Mauri, a španci su kasnije na to dodali: “Ko nije video Granadu, nije video ništa.”
Alhambra dvorac
Kada su pripadnici poslednje maurske dinastije, Nasridi, prešli Gibraltarska vrata početkom 8. veka i iznenadnim napadom osvojili Pirinejsko poluostrvo, sa sobom su doneli i svoje običaje, kulturu i stil gradnje. Granada je pala već 711. godine, a kako bi uspešno zadržali grad, Mauri su na obronku iznad reke Genim odlučili izgraditi tvrđavu – Alhambru.
Alhambra je prvobitno zamišljena kao obična tvrđava, koja bi onemogućila hrišćanima da ponovo osvoje poluostrvo, a 1492. godine je postala i sami centar islamske kulture. Ipak, njeni izdržljivi zidovi i tornjevi je nisu učinili naročito popularnom. Gledana, sa spoljne strane, je bila sasvim obična tvrđava, jednostavna, pa čak i odbojna. Ali unutar Alhambre krili su se bogato ukrašeni zidovi na koje su islamski vladari potrošili celo bogatstvo. Unutrašnja dvorišta, galerije i dvorane kao da su se takmičile koja će lepše izgledati. Mnoštvo fontana i bazena koje krase Alhambru rezultat su maurske opsednustosti vodom, što i ne čudi kada uzmemo u obzir da su ovi narodi stigli u Evropu iz suve pustinje. Gde god se pružila prilika za izgradnju čak i najmanje fontane, jezerca ili vodopada, Mauri su je iskoristili.
Kada je hrišćanska Španija ponovo krenula u osvajanje regije, u Alhambri su svoje poslednje utočište pronašli brojni maurski umetnici i intelektualci. Zbog toga svaka dvorana, dvorište i svaka odaja Alhambre izgleda drugačije. Danas ona predstavlja izvanrednu mešavinu umetničkih stilova i arhitekture, građevina koja je čak ušla i u uži krug prilikom odabira Sedam novih svetskih čuda.
Alhambru su 1492. godine bez borbe zauzeli katolički kraljevi, kraljica Izabela I od Kastilje i kralj Fernando II od Aragona. Nakon toga ona je postala kraljevska palata. Posljednji maorski vladar je iste godine morao napustiti tvrđavu, dok su Mauri koji su odlučili ostati morali plaćati posebne poreze. Kompletno remek delo islamske kulture i graditeljstva ostalo je netaknuto do današnjeg dana.
Alhambra je 1984. godine uvrštena na UNESCO-vu listu svetske baštine, a danas je jedna od glavnih turističkih atrakcija u Španiji, najznačajniji spoj arapsko-islamske arhitekture pomešane sa hrišćanskim građevinama i vrtovima iz 16. veka.
“Ništa ne može biti strašnije nego biti slep u Granadi”, često su govorili Mauri, a španci su kasnije na to dodali: “Ko nije video Granadu, nije video ništa.”
Alhambra dvorac
Amer Fort tvrđava, Indija
Amer Fort tvrđava nalazi se u indijskom gradu Amber i jedan je od najpoznatijih utvrđenja Radžastana. Ova tvrđava je takođe veoma popularna i poznata kao prestolni grad kraljevine Džajpur, Amer palata.
Amer palata je malo izdvojena iz grada i u blizini je sela slonova, gde se uzgaja oko 2000 slonova. Ovaj stari biser među palatama u Radžastanu je sagrađena 1592. godine za maharadžu Man Singha, odakle su maharadže vladale do 17. veka. Amer Fort je izgrađen od crvenog peska i mermera u čijem sklopu se nalazi Maotha jezero, koje daje određenu draž cele tvrđave.
Iako je tvrđava prilično stara i možda čak izgleda tako spolja, veoma je fascinantna iznutra i ima raznih istaknutih objekata poput Divan-i-Aam, gde je vladar primao svoje vojskovodje, zatim Sheesh Mahal - palata ogledala, rezervisana za ličnu upotrebu od strane carske porodice i bliskih saradnika i Sukh Mahal, mali letnji dvorac okružen terasastim vrtovima. U dvoru veliki uticaj ima hindu i muslimanska arhitektura. Unutrašnjost zdanja je veoma bogato ukrašena slonovačom, ogledalima, staklom i izuzetnim slikama. Ova tvrđava ima Hram Shila Devi, koji je na samom ulazu u glavnu palatu i kapiju Ganesha Pol, koja vodi do privatne palate kraljeva. Takođe, ima mnogo paviljona i hala od velikog interesa, kao i drugih popularnih atrakcija.
Amer Fort je nekada bio poznat kao Dhundar i iz njega se vladalo Kačvahasom (Kachhvahas) od 11. do 16. veka, dok je sav kapital premešten u Džajpur (Jaipur). Kompleks je kasnije proširio i obnovio maharadžin sin Mirza Raja Jai Sigh.
Dok su mnoge takve stare strukture uništene ili zamenjene drugim stvarima, ovo utvrđenje je odoleo svim teskim vremenima i invazijama.
Struktura ima četiri različita dela, svaki deo sa zasebnim ulazom. Glavni ulaz u tvrđavu je kroz Suraj Pol ili Sunčeva Kapija, koja se nalazi u glavnom dvorištu. Ova istočna kapija je i glavni ulaz u palatu i njen položaj, na strani izlazećeg sunca, je izvor njenog imena. Jaleb Bazar je jedan od četiri dvorišta sa prelepo uredjenim niskim rastinjem i fontanom, a u drugom dvorištu se nalazi dvorana Divan-i-Aam (javna dvorana), zatim Sheesh Mahal i Sukh Mahal.
Veoma poznata atrakcija je i Magični cvet Magic flower, freska urezana u mermeru.
Amer Fort palata
Amer palata je malo izdvojena iz grada i u blizini je sela slonova, gde se uzgaja oko 2000 slonova. Ovaj stari biser među palatama u Radžastanu je sagrađena 1592. godine za maharadžu Man Singha, odakle su maharadže vladale do 17. veka. Amer Fort je izgrađen od crvenog peska i mermera u čijem sklopu se nalazi Maotha jezero, koje daje određenu draž cele tvrđave.
Iako je tvrđava prilično stara i možda čak izgleda tako spolja, veoma je fascinantna iznutra i ima raznih istaknutih objekata poput Divan-i-Aam, gde je vladar primao svoje vojskovodje, zatim Sheesh Mahal - palata ogledala, rezervisana za ličnu upotrebu od strane carske porodice i bliskih saradnika i Sukh Mahal, mali letnji dvorac okružen terasastim vrtovima. U dvoru veliki uticaj ima hindu i muslimanska arhitektura. Unutrašnjost zdanja je veoma bogato ukrašena slonovačom, ogledalima, staklom i izuzetnim slikama. Ova tvrđava ima Hram Shila Devi, koji je na samom ulazu u glavnu palatu i kapiju Ganesha Pol, koja vodi do privatne palate kraljeva. Takođe, ima mnogo paviljona i hala od velikog interesa, kao i drugih popularnih atrakcija.
Amer Fort je nekada bio poznat kao Dhundar i iz njega se vladalo Kačvahasom (Kachhvahas) od 11. do 16. veka, dok je sav kapital premešten u Džajpur (Jaipur). Kompleks je kasnije proširio i obnovio maharadžin sin Mirza Raja Jai Sigh.
Dok su mnoge takve stare strukture uništene ili zamenjene drugim stvarima, ovo utvrđenje je odoleo svim teskim vremenima i invazijama.
Struktura ima četiri različita dela, svaki deo sa zasebnim ulazom. Glavni ulaz u tvrđavu je kroz Suraj Pol ili Sunčeva Kapija, koja se nalazi u glavnom dvorištu. Ova istočna kapija je i glavni ulaz u palatu i njen položaj, na strani izlazećeg sunca, je izvor njenog imena. Jaleb Bazar je jedan od četiri dvorišta sa prelepo uredjenim niskim rastinjem i fontanom, a u drugom dvorištu se nalazi dvorana Divan-i-Aam (javna dvorana), zatim Sheesh Mahal i Sukh Mahal.
Veoma poznata atrakcija je i Magični cvet Magic flower, freska urezana u mermeru.
Amer Fort palata
Amorosa zamak, Kalifornija
(Castello di Amorosa)
Amorosa zamak je jedini autentični srednjevekovni Italijanski toskanski zamak i vinarija iz 12. veka i nalazi u blizini Calistoga u Kaliforniji. Prvi put otvara svoja vrata za javnost u aprilu 2007. godine, a nekada je bio deo imovine u vlasništvu Edvarda Turner Bale. Sada je omiljen projekat od 4. generacije vinara Darija Satuia (Dario Sattui), koji takode poseduje i posluje u Petoj Satui Vinariji (V. Sattui Winery), takodje u Kaliforniji, nazvan po njegovom pradedi, koji je prvobitno napravio vinariju u San Francisku 1885., nakon što je emigrirao iz Italije. Pre nego što će započeti izgradnju, Satui je više od 10 godina obilazio zamke u Toskani i proučavao tehnologiju pravljenja najboljih italijanskih vina.
U ovu monumentalnu građevinu od preko 120.000 kvadratnih metara ugrađeno je 8.000 tona rukom klesanih kamenih blokova. Zamak je građen tehnikom koja je bila zastupljena u 12. veku, a u njegovom zidanju učestvovao je i sam Satui, čiji su se preci skoro čitav vek uspešno bavili uzgajanjem vinove loze. Tvrđava ima osam nivoa, četiri iznad i isto toliko ispod zemlje. Jednu veliku dvoranu oslikanu replikama fresaka iz 12. veka i čak 107 soba, od kojih je 90 posvećeno pravljenju i skladištenju vina. Tu su još most, tamnica, mučilište, srednjovekovna crkva i verovatno jedna od najimpresivnijih soba za degustaciju vina, sa starorimskom zasvođenom tavanicom. U podrumu gde se proba vino rade isključivo Italijani, koji su još jedna od atrakcija ovog jedinstvenog mesta na svetu.
Komora za mucenje ima autenticnu 300-godišnju Gvozdenu Devu (Iron Maiden), koja je kupljena u Italiji, zatvorske komore i druge sprave ya mučenje. Na zidovima Velike sale su freske, koje su za godinu i po dana, naslikala dva italijanska umetnika i prikazuju se 500 godina u starom ognjištu.
Radovi od gvoždja i stolarija su napravljeni rucno koristeci stare crtačke svetske tehnike. Na proširenju u brdu, na granici dvorca, nalazi lavirint pećina oko 270 m dužine, a ispod zamka su podrum sa buradima na 2 hektara i sobe za degustaciju, gde posetioci mogu da probaju isključivo italijanska vina, koja se jedino mogu kupiti u zamku, pošto ih nema u slobodnoj prodaji.
Vinarija „Kastelo di Amorosa“ počela je sa radom 2007. i do sada ju je posetilo više od dva miliona ljudi iz celog sveta.
Amorosa zamak
U ovu monumentalnu građevinu od preko 120.000 kvadratnih metara ugrađeno je 8.000 tona rukom klesanih kamenih blokova. Zamak je građen tehnikom koja je bila zastupljena u 12. veku, a u njegovom zidanju učestvovao je i sam Satui, čiji su se preci skoro čitav vek uspešno bavili uzgajanjem vinove loze. Tvrđava ima osam nivoa, četiri iznad i isto toliko ispod zemlje. Jednu veliku dvoranu oslikanu replikama fresaka iz 12. veka i čak 107 soba, od kojih je 90 posvećeno pravljenju i skladištenju vina. Tu su još most, tamnica, mučilište, srednjovekovna crkva i verovatno jedna od najimpresivnijih soba za degustaciju vina, sa starorimskom zasvođenom tavanicom. U podrumu gde se proba vino rade isključivo Italijani, koji su još jedna od atrakcija ovog jedinstvenog mesta na svetu.
Komora za mucenje ima autenticnu 300-godišnju Gvozdenu Devu (Iron Maiden), koja je kupljena u Italiji, zatvorske komore i druge sprave ya mučenje. Na zidovima Velike sale su freske, koje su za godinu i po dana, naslikala dva italijanska umetnika i prikazuju se 500 godina u starom ognjištu.
Radovi od gvoždja i stolarija su napravljeni rucno koristeci stare crtačke svetske tehnike. Na proširenju u brdu, na granici dvorca, nalazi lavirint pećina oko 270 m dužine, a ispod zamka su podrum sa buradima na 2 hektara i sobe za degustaciju, gde posetioci mogu da probaju isključivo italijanska vina, koja se jedino mogu kupiti u zamku, pošto ih nema u slobodnoj prodaji.
Vinarija „Kastelo di Amorosa“ počela je sa radom 2007. i do sada ju je posetilo više od dva miliona ljudi iz celog sveta.
Amorosa zamak
Arg-e Bam dvorac- citadela, Iran
Arg-e Bam citadela je najveća građevina od adobea (peščane opeke) na svetu iz oko 500. godine p.n.e. Ova ogromno utvrđenje sa citadelom u središtu, izgrađena na Putu svile, u gradu Bam, je bila u upotrebi sve do 1850. godine.
Ime "Bam" grad je dobio najverovatnije prema izrazu "izboj crva", gde se verovatno mislilo na dudove svilene bube, jer je grad bio poznat po svili. Prema verovanju, Bam je osnovao Hafvad, kojem se pripisuje donošenje svile i tkanja u pokrajinu Kerman, a koji je živeo u vreme Ardašira Babakana, osnivača Sasanidskog Perzijskog Carstva (224.-651.p.n.e.) i utemeljivača Novoperzijskog Carstva, kao i prvog velikog kralja iz dinastije Sasanida (224. - 240.p.n.e.). To je bila četvrta iranska imperijalna država u starom veku za vreme vladavine Sasanida. Međutim, grad Bam verovatno potiče pre vremena Partskog carstva (247. - 224.p.n.e.),a i Citadela je izgrađena u to vreme, dok je većina okolnih građevina izgrađena za vreme Safavida (1501.-1736.godine). Gospodarski, Bam je oduvek bio važno trgovačko mesto, poznato po svojim visokokvalitetnim tkaninama i proizvodnji odeće, ali i kao poljoprivredno središte gde su se uzgajale datulje i agrumi zahvaljujući navodnjavanju mrežom kanata (podzemnih kanala).
Grad je bio napušten nakon invazije Afganaca 1722. godine. Nakon što je ponovno naseljen, biva ponovo napušten nakon napada iz Širaza 1762. godine. Od tada je ceo grad pretvoren u vojne barake do 1850. godine. Grad je polako napredovao kao poljoprivredno, a kasnije i industrijsko središte, sve do katastrofalnog potresa 2003. godine. Danas se polako obnavlja i postaje turističko mesto zahvaljujući prilivu mnogih posetilaca, koji dolaze da vide ovu drevnu citadelu.
Citadela Arg-e Bam je zapravo utvrđenje sa zidinama visine 6-7 i dužine 1815 metara, ukupne površine 180,000 m². Pored dva visoka tornja poznatih kao "budni čuvari", utvrđenje ima ukupno 38 tornjeva. Glavni ulaz je s južne strane, a ima još tri. Opkop okružuje zidine sa spoljne strane i nastavlja se oko "Guvernerske četvrti" i Starog grada. Guvernerska četvrt se nalazi na 45 metara visokoj steni i okruženo je dvostrukim zidinama. Stambena četvrt starog grada se nalazi na severnom delu obzida, a značajne građevine su:
Bazar (tržnica), koji se pruža od južnog ulaza u citadelu do Guvernerske četvrti na severnu, Tvrđava Deva (Qal'eh Dokhtar) iz 7. veka,
Mauzolej Emamzadeh Zeyd (11.-12. vek), Mauzolej Emamzadeh Asiri (12. vek), Saborna džamija je jedna od najstarijih u Iranu (8.-9. vek), a obnovljena je u 17. veku, zatim Kompleks Mirza Na'im (18. vek) i Kuća Mir.
Arg-e Bam je zajedno s građevinama koje ga okružuju, upisan na UNESCO-v popis mesta svetske baštine u Aziji i Okeaniji 2004. godine, a na popis ugroženih mesta svetske baštine je dospeo odmah zbog katastrofalnog potresa 2003. godine, kada je citadela uništena gotovo do temelja. Nekoliko dana kasnije, iranski predsednik Muhamed Hatami je objavio kako će se citadela obnoviti.
Arg-e Bam citadela
Ime "Bam" grad je dobio najverovatnije prema izrazu "izboj crva", gde se verovatno mislilo na dudove svilene bube, jer je grad bio poznat po svili. Prema verovanju, Bam je osnovao Hafvad, kojem se pripisuje donošenje svile i tkanja u pokrajinu Kerman, a koji je živeo u vreme Ardašira Babakana, osnivača Sasanidskog Perzijskog Carstva (224.-651.p.n.e.) i utemeljivača Novoperzijskog Carstva, kao i prvog velikog kralja iz dinastije Sasanida (224. - 240.p.n.e.). To je bila četvrta iranska imperijalna država u starom veku za vreme vladavine Sasanida. Međutim, grad Bam verovatno potiče pre vremena Partskog carstva (247. - 224.p.n.e.),a i Citadela je izgrađena u to vreme, dok je većina okolnih građevina izgrađena za vreme Safavida (1501.-1736.godine). Gospodarski, Bam je oduvek bio važno trgovačko mesto, poznato po svojim visokokvalitetnim tkaninama i proizvodnji odeće, ali i kao poljoprivredno središte gde su se uzgajale datulje i agrumi zahvaljujući navodnjavanju mrežom kanata (podzemnih kanala).
Grad je bio napušten nakon invazije Afganaca 1722. godine. Nakon što je ponovno naseljen, biva ponovo napušten nakon napada iz Širaza 1762. godine. Od tada je ceo grad pretvoren u vojne barake do 1850. godine. Grad je polako napredovao kao poljoprivredno, a kasnije i industrijsko središte, sve do katastrofalnog potresa 2003. godine. Danas se polako obnavlja i postaje turističko mesto zahvaljujući prilivu mnogih posetilaca, koji dolaze da vide ovu drevnu citadelu.
Citadela Arg-e Bam je zapravo utvrđenje sa zidinama visine 6-7 i dužine 1815 metara, ukupne površine 180,000 m². Pored dva visoka tornja poznatih kao "budni čuvari", utvrđenje ima ukupno 38 tornjeva. Glavni ulaz je s južne strane, a ima još tri. Opkop okružuje zidine sa spoljne strane i nastavlja se oko "Guvernerske četvrti" i Starog grada. Guvernerska četvrt se nalazi na 45 metara visokoj steni i okruženo je dvostrukim zidinama. Stambena četvrt starog grada se nalazi na severnom delu obzida, a značajne građevine su:
Bazar (tržnica), koji se pruža od južnog ulaza u citadelu do Guvernerske četvrti na severnu, Tvrđava Deva (Qal'eh Dokhtar) iz 7. veka,
Mauzolej Emamzadeh Zeyd (11.-12. vek), Mauzolej Emamzadeh Asiri (12. vek), Saborna džamija je jedna od najstarijih u Iranu (8.-9. vek), a obnovljena je u 17. veku, zatim Kompleks Mirza Na'im (18. vek) i Kuća Mir.
Arg-e Bam je zajedno s građevinama koje ga okružuju, upisan na UNESCO-v popis mesta svetske baštine u Aziji i Okeaniji 2004. godine, a na popis ugroženih mesta svetske baštine je dospeo odmah zbog katastrofalnog potresa 2003. godine, kada je citadela uništena gotovo do temelja. Nekoliko dana kasnije, iranski predsednik Muhamed Hatami je objavio kako će se citadela obnoviti.
Arg-e Bam citadela
Arundel dvorac, Engleska
Zamak Arundel je srednjovekovni zamak u mestu Arundel u engleskoj grofoviji Zapadne Saksonije (West Sussex) sa prelepim pogledom na reku Arun. Podigao ga je normanski velmoža Roger de Montgomery na Božić u 11. veku, 1067. godine, nakon što ga je William Osvajač imenovao prvim grofom (earlom) Arundela. Zamak beleži skoro 1000 godina istorije. Najstarija odlika je veštački nasip, preko 100 metara visok, konstruisan 1068. godine i kapija 1070. Kralj Henri II preuzima dvorac i zemlju sa njegovom drugom suprugom, Adelizom od Luvenua i izgradjuje najstarije delove dvorca od kamena, a 1155. godine je i imenovao Villiama d'Albini II kao grofa od Arundela. Tri godine nakon njegove smrti ona se udala za Vilijema d'Albini II, koji je kasnije izgradio kameni omotač na dvorcu.
Arnudel dvorac je nasledjivan ženskom linijom, od d'Albinis na Fitzalans u 13. veku, a zatim od Fitzalans na Hovards u 16. veku i bio je sedište Vojvoda of Norfolka i njihovih predaka više od 850 godina.
Tokom građanskog rata (1642-1645), dvorac je bio dosta oštećen, kada je dva puta bio opkoljen. Prvo rojalisti, koji su preuzeli kontrolu, zatim silom kromvelovih parlamentaraca, koje je predvodio Villiam Valler. Ništa nije urađeno da se ispravi šteta do oko 1718. godine, dok nije Tomas, 8. Vojvoda of Norfolka, obavio neke popravke. Čarls Hauard, 11. vojvoda i potomak, prijatelj Princa Regenta, naknadno sprovodi dalju obnovu.
Kraljica Viktorija je došla u dvorac Arundel sa suprugom i princom Albertom, na tri dana 1846. godine i za njih je nameštaj u spavaćoj sobi i biblioteka specijalno naručena od vodećih londonkih dizajnera. Njen portret je takođe posebno naručen od strane 13. vojvode, 1843. godine.
Dvorac mnogo duguje Henriju, 15. Vojvodi (Duke) of Norfolk i projekat restauracije je završen 1900. Jedan je od prvih engleskih dvoraca opremljen strujom, protivpožarnom opremom, uslužnim liftovima i centralnim grejanjem.
Danas u njemu živi grof od Norfolka, iako je deo zamka otvoren za posetioce.
Arnudel dvorac
Arnudel dvorac je nasledjivan ženskom linijom, od d'Albinis na Fitzalans u 13. veku, a zatim od Fitzalans na Hovards u 16. veku i bio je sedište Vojvoda of Norfolka i njihovih predaka više od 850 godina.
Tokom građanskog rata (1642-1645), dvorac je bio dosta oštećen, kada je dva puta bio opkoljen. Prvo rojalisti, koji su preuzeli kontrolu, zatim silom kromvelovih parlamentaraca, koje je predvodio Villiam Valler. Ništa nije urađeno da se ispravi šteta do oko 1718. godine, dok nije Tomas, 8. Vojvoda of Norfolka, obavio neke popravke. Čarls Hauard, 11. vojvoda i potomak, prijatelj Princa Regenta, naknadno sprovodi dalju obnovu.
Kraljica Viktorija je došla u dvorac Arundel sa suprugom i princom Albertom, na tri dana 1846. godine i za njih je nameštaj u spavaćoj sobi i biblioteka specijalno naručena od vodećih londonkih dizajnera. Njen portret je takođe posebno naručen od strane 13. vojvode, 1843. godine.
Dvorac mnogo duguje Henriju, 15. Vojvodi (Duke) of Norfolk i projekat restauracije je završen 1900. Jedan je od prvih engleskih dvoraca opremljen strujom, protivpožarnom opremom, uslužnim liftovima i centralnim grejanjem.
Danas u njemu živi grof od Norfolka, iako je deo zamka otvoren za posetioce.
Arnudel dvorac
B
Balmoral dvorac, Škotska
(Balmoral Castle)
Balmoral dvorac, Škotska
(Balmoral Castle)
Dvorac Balmoral se nalazi na severoistoku Škotske, nedaleko od grada Aberdina. Imanje je prvobitno pripadalo Robertu II od Škotske koji je ovde imao lovački dom, a prvu kuću na imanju izgradio je Sir William Drummond 1390. godine. Nekoliko generacija posle, jedna po jedna građevina je dodavana sve dok se konačno nije izgradio i toranj koji je upotpunio izgled dvorca. Od tada, Balmoral je promenio nekoliko vlasnika sve dok konačno nije pripao Sir Robertu Gordonu koji je 1830. godine napravio velike izmene koje su ostale do današnjeg dana.
Balmoral postaje škotska rezidencija kraljevske porodice od kako ga je princ Albert kupio za kraljicu Viktoriju 1852. godine, jer ga je šuma, u okolini dvorca, podsetila na Thuringiu u njegovom zavičaju. 1853. godine William Smith je odabran za gradnju dvorca u škotskom baronskom stilu. Novi dvorac je sagrađen oko 90 metara severno od starog i završen je 1855. godine. Zbog njegove veličine i lepote, Viktorija ga je zvala “ovaj divan raj.” Nakon smrti kraljice, celo Balmoral imanje je pripalo kralju Edwardu VII, a zatim i svakom od njegovih naslednika.
Nakon što je princ Albert kupio dvorac, on se značajno i proširio – dodate su još neke strukture, a oko dvorca su uređeni prekrasni vrtovi. Za razliku od većine službenih rezidencija – on nije u vlasništvu Krune, već je i dalje u privatnom vlasništvu naslednika kralja Edwarda VII.
Imanje, vrtovi i dvorana dvorca su otvoreni za posetioce od početka aprila pa sve do kraja jula svake godine. Balmoral Estate danas i dalje služi kao odmaralište za Kraljicu, ali kao i doprinos lokalnoj ekonomiji.
Balmoral dvorac
Balmoral postaje škotska rezidencija kraljevske porodice od kako ga je princ Albert kupio za kraljicu Viktoriju 1852. godine, jer ga je šuma, u okolini dvorca, podsetila na Thuringiu u njegovom zavičaju. 1853. godine William Smith je odabran za gradnju dvorca u škotskom baronskom stilu. Novi dvorac je sagrađen oko 90 metara severno od starog i završen je 1855. godine. Zbog njegove veličine i lepote, Viktorija ga je zvala “ovaj divan raj.” Nakon smrti kraljice, celo Balmoral imanje je pripalo kralju Edwardu VII, a zatim i svakom od njegovih naslednika.
Nakon što je princ Albert kupio dvorac, on se značajno i proširio – dodate su još neke strukture, a oko dvorca su uređeni prekrasni vrtovi. Za razliku od većine službenih rezidencija – on nije u vlasništvu Krune, već je i dalje u privatnom vlasništvu naslednika kralja Edwarda VII.
Imanje, vrtovi i dvorana dvorca su otvoreni za posetioce od početka aprila pa sve do kraja jula svake godine. Balmoral Estate danas i dalje služi kao odmaralište za Kraljicu, ali kao i doprinos lokalnoj ekonomiji.
Balmoral dvorac
Bamburgh zamak, Engleska
(Bamburgh Castle)
Zamak Bamburgh se nalazi iznad plaže i bio je sedište kraljeva Northumbrije u Engleskoj.
Prvi put se spominje 547. godine, kada je kralj anglo-germanskog plemena Ida, kao prvi poznati vladar anglijskog kraljevstva Bernicija, preselio glavni grad kraljevstva u tadašnje mesto zvano Bamboro.
Vremenom, Angli su porobili susedna keltska plemena i osvojili kraljevstvo Katraet i Rheged (moderna Cumbria). Bernicija je do vrhunca došla 603. godine, kada je Ethelfrith, unuk kralja Ide, vezan za svoju imovinu kraljevstva Deira, postao kralj ujedinjene Nortambrije, čije se granice protežu skoro trećinu ostrva.
Ethelfrith je promenio ime Bamboro zamku, po svojoj ženi Bebb i tvrđavu, u njenu čast, nazvao Bebbaburg. U 7. veku Bamboro je izgledao potpuno drugačije nego do tada. Unutrašnjost Bamboro zamka je obložena drvetom, zbog čega su ga zvali i drvena tvrđava.
Početkom 11. veka dvorac je pripadao grofovskoj porodici, koji su vladali u Nortumberlendu do početka normanskog osvajanja i neko vreme je pokušao da se odupre osvajaču i kralju Engleske Vilijamu, ali bezuspešno.
Nakon toga, dvorac je ponovo osvojen i postao vlasništvo normana Roberta de Movbrai, koji je bio Earl (plemićka titula) od Northumbrije i izgradio Bamburgh od kamena.
1095. godine Robert De Movbrai se pridružio novoj pobuni protiv Villiam II, ali pošto je kralj Vilijam bio opsednut Bamburghom, na čelu sa suprugom Matildom, je nastavio da ga brani. Ona je dala naređenje da se preda zamak tek nakon sto je Vilhelm zapretio da će zaslepeti njenog supruga.
Za vrijeme Ratova Ruža iz Bamburgha je kralj Henry VI 1464. upravljao Engleskom. U to vreme je dvorac 9 meseci bio pod opsadom Richarda Neville, 16-tim Earlom od Varvicka. Tada su trupe sa Bamburgha, po prvi put u vojnoj istoriji Engleske, ispalile artiljerijske vatre, kao rezultat toga je dvorac bio teško oštećen.
Dvorac su obnovili naredni vlasnici početkom 17. i 18. veka.
U 1894. dvorac je kupio britanski industrijalac Vilijam Armstrong i završio rad na obnovi dvorca, pretvarajući ga u privatne rezidencije i muzej, jer je Bamburgh i mesto gdje je sahranjena viktorijanska heroina Grace Darling.
Bamburgh dvorac
Prvi put se spominje 547. godine, kada je kralj anglo-germanskog plemena Ida, kao prvi poznati vladar anglijskog kraljevstva Bernicija, preselio glavni grad kraljevstva u tadašnje mesto zvano Bamboro.
Vremenom, Angli su porobili susedna keltska plemena i osvojili kraljevstvo Katraet i Rheged (moderna Cumbria). Bernicija je do vrhunca došla 603. godine, kada je Ethelfrith, unuk kralja Ide, vezan za svoju imovinu kraljevstva Deira, postao kralj ujedinjene Nortambrije, čije se granice protežu skoro trećinu ostrva.
Ethelfrith je promenio ime Bamboro zamku, po svojoj ženi Bebb i tvrđavu, u njenu čast, nazvao Bebbaburg. U 7. veku Bamboro je izgledao potpuno drugačije nego do tada. Unutrašnjost Bamboro zamka je obložena drvetom, zbog čega su ga zvali i drvena tvrđava.
Početkom 11. veka dvorac je pripadao grofovskoj porodici, koji su vladali u Nortumberlendu do početka normanskog osvajanja i neko vreme je pokušao da se odupre osvajaču i kralju Engleske Vilijamu, ali bezuspešno.
Nakon toga, dvorac je ponovo osvojen i postao vlasništvo normana Roberta de Movbrai, koji je bio Earl (plemićka titula) od Northumbrije i izgradio Bamburgh od kamena.
1095. godine Robert De Movbrai se pridružio novoj pobuni protiv Villiam II, ali pošto je kralj Vilijam bio opsednut Bamburghom, na čelu sa suprugom Matildom, je nastavio da ga brani. Ona je dala naređenje da se preda zamak tek nakon sto je Vilhelm zapretio da će zaslepeti njenog supruga.
Za vrijeme Ratova Ruža iz Bamburgha je kralj Henry VI 1464. upravljao Engleskom. U to vreme je dvorac 9 meseci bio pod opsadom Richarda Neville, 16-tim Earlom od Varvicka. Tada su trupe sa Bamburgha, po prvi put u vojnoj istoriji Engleske, ispalile artiljerijske vatre, kao rezultat toga je dvorac bio teško oštećen.
Dvorac su obnovili naredni vlasnici početkom 17. i 18. veka.
U 1894. dvorac je kupio britanski industrijalac Vilijam Armstrong i završio rad na obnovi dvorca, pretvarajući ga u privatne rezidencije i muzej, jer je Bamburgh i mesto gdje je sahranjena viktorijanska heroina Grace Darling.
Bamburgh dvorac
Beiteddine palata, Liban
(Beit ed-Dine Palace)
Beiteddine (“Kuća Religije”), se nalazi u malom gradu Btaddine, u Libanu. Poznata je po njenoj raskošnoj arhitekturi, istorijskim mozaicima i neprocjenjivim ukrasima.
Izgradnja palate je započela 1788. godine i trajala je naredne 3 decenije, a prvobitno je bila dom Emira Bashir Shihaba II, koji je želeo da palata bude mesto jedinstvene lepote i legendarnog bogatstva. Kada je završena, palata je ispunila sva Shihabova očekivanja sa ogromnim stanom za njega, haremom, pansionom za zvanice, zamršenim mozaicima i dizajnima od kojih su mnogi preživeli i do danas. Nažalost, prema brojnim pričama sav taj raskoš je plaćen visokom ljudskom cenom.
Beiteddine prati nekoliko priča koje se vekovima usmeno prenose, a jedna od njih kaže kako je Emir Bashir Shihab II navodno naredio da se arhitekti palate odmah po završetku izgradnje odseku ruke, kako bi ga sprečio da negde drugo replicira istu (ili napravi lepšu). Osim toga, priče kažu kako su radnici danima radili na palati bez ikakve plate.
Palatu su eventualno preuzele Osmanlije i koristili je kao zgradu vlade pre nego što se konačno pretvorila u zaštićenu istorijsku građevinu. Danas je palata još uvek jako dobro očuvana zahvaljujući fantastičnoj arhitekturi i pažljivo izrađenim mozaicima, te je važno mesto za narod Libana i tursite iz celog sveta.
Beiteddine izgleda kao savršen ambijent za filmsku verziju priča iz “Hiljadu i jedne noći”, čak i ako je njen raskošni nameštaj opljačkan tokom rata. Palata je otvorena za posetioce, a poseduje veličanstvenu zbirku vizantijskih mozaika, otkrivenih u drevnom gradu Porphirion.
Beiteddine palata
Izgradnja palate je započela 1788. godine i trajala je naredne 3 decenije, a prvobitno je bila dom Emira Bashir Shihaba II, koji je želeo da palata bude mesto jedinstvene lepote i legendarnog bogatstva. Kada je završena, palata je ispunila sva Shihabova očekivanja sa ogromnim stanom za njega, haremom, pansionom za zvanice, zamršenim mozaicima i dizajnima od kojih su mnogi preživeli i do danas. Nažalost, prema brojnim pričama sav taj raskoš je plaćen visokom ljudskom cenom.
Beiteddine prati nekoliko priča koje se vekovima usmeno prenose, a jedna od njih kaže kako je Emir Bashir Shihab II navodno naredio da se arhitekti palate odmah po završetku izgradnje odseku ruke, kako bi ga sprečio da negde drugo replicira istu (ili napravi lepšu). Osim toga, priče kažu kako su radnici danima radili na palati bez ikakve plate.
Palatu su eventualno preuzele Osmanlije i koristili je kao zgradu vlade pre nego što se konačno pretvorila u zaštićenu istorijsku građevinu. Danas je palata još uvek jako dobro očuvana zahvaljujući fantastičnoj arhitekturi i pažljivo izrađenim mozaicima, te je važno mesto za narod Libana i tursite iz celog sveta.
Beiteddine izgleda kao savršen ambijent za filmsku verziju priča iz “Hiljadu i jedne noći”, čak i ako je njen raskošni nameštaj opljačkan tokom rata. Palata je otvorena za posetioce, a poseduje veličanstvenu zbirku vizantijskih mozaika, otkrivenih u drevnom gradu Porphirion.
Beiteddine palata
Belvedere dvorac, Austrija
(Schloss Belvedere)
Belvedere dvorac (lep vidik) je naziv za kompleks baroknih palata u Beču, podignutih za austrijskog princa Eugena Savojskog u bečkom trećem becirku (bečke gradske opštine), koji se zove Landštrase. Princ Eugen Savojski je bio čuveni vojskovođa austrijske vojske, koji se istakao u borbi protiv Turaka u vreme opsade Beča, tako da mu je tadašnji austrijski vladar Leopold poklonio teren na kome je 1716. nastala Donja palata, a 1722. Gornja, koje su okrenute jedna drugoj na nagnutom kosom terenu. U početku je bila planirana samo gradnja Donjeg dvora, koji je trebao predstavljati jednnu vrstu reprezentativne vrtne kuće. Tek nekoliko prostorija bile su koncipirane kao stambene odaje, dok su većinu prostora zauzimale oranžerije (reprezentativni vrtovi zu citrusno voće). U središtu ovog dela dvorca nalazi se Memorijalna dvorana, koju krasi kopija poznatog bečkog spomenika Mehlmarktbrunnena – vajarske majstorije Georga Raphaela Donnera. Osim njega, svojom lepotom dah oduzima i stropna slika iz Altomontea („Noć i jutro“) s prividnom arhitekturom Marcantonija Chiarinija i Gaetana Fantija kao i groteskne slike Jonasa Drentwetta iz zapadne odaje. U oranžerijama je srednjovjekovno kulturno blago Austrijske galerije, dok prostorije oko Memorijalne dvorane sadrže barokne zbirke. Ovdje je smeštena i statua koja prikazuje apoteozu princa Eugena, inače majstorija Balthasara Permosera.
Belvedere dvorac je projektovao arhitekta Johan Lukas pod uticajem francuskog baroka. Zamišljen je kao letnja rezidencija.
Kompleks se nalazi jugoistočno od starog gradskog središta, takozvani unutrašnji grad Innenstadt, sa katedralom Sv. Stefana, Hofburgom itd., a u direktnom susedstvu jeste palata Švarcenberg. Palate Gornji Belvedere i Donji Belvedere, uz pripadajući park su jedan od nalepših baroknih ansambla na svetu.
Vrt Belvederea je najstariji deo kompleksa, a gradio ga je njegov prvobitni vlasnik Dominique Girard oko 1700. godine. S obzirom da je Gornji dvor građen na višem terenu nego Donji, vrt koji spaja ova dva zdanja sa svojim statuama i stepeništem nosi simboliku uzlaska iz podzemnog sveta na Olimp. Vrt je tipično barokni sa velikim vodenim bazenom i biljkama posađenim u obliku pozorišne kulise.
Kompleks Belvedere prodat je 1752. godine carici Mariji Tereziji od strane naslednika princa Eugena. Marija Terezija je kompleks nazvala Belvedere, a pod Hazburkovcima kompleks je povećan. Nakon što je pripao Habsburgovcima, smatrao se njihovim drugim prebivalištem, kojeg će krasiti mnoštvo raskošnih dvorana i galerija. Dvorac je građen iz blokova s posebnim krovnim konstrukcijma, koje veoma podsjećaju na turske šatore, dok veštačko jezero, s njegove prednje strane, dodatno ulepšava ambijent.
Danas je čitav dvorac na raspolaganju Austrijskoj galeriji umetnosti, koja je 2004. godine proslavila stogodišnjicu postojanja. Predstavlja reprezentativnu zbirku pre svega austrijske umetnosti od srednjeg veka do danas. Pored velikog broja dela Šilea i Kokoške, Renoara i Monea, koji reprezentuju austrijski rani ekspresionizam, galerija Belvedere danas je poznata po najvećoj zbirci Klimtovih dela, pre svega ikoni jugend-stila, čuvenom "Poljubcu". Ove slike se nalaze u Gornjem delu.
Srednjevekovni i barokni radovi su u donjoj palati gde su mnoge prostorije očuvane u svom originalnom izgledu.
Belvedere dvorac
Belvedere dvorac je projektovao arhitekta Johan Lukas pod uticajem francuskog baroka. Zamišljen je kao letnja rezidencija.
Kompleks se nalazi jugoistočno od starog gradskog središta, takozvani unutrašnji grad Innenstadt, sa katedralom Sv. Stefana, Hofburgom itd., a u direktnom susedstvu jeste palata Švarcenberg. Palate Gornji Belvedere i Donji Belvedere, uz pripadajući park su jedan od nalepših baroknih ansambla na svetu.
Vrt Belvederea je najstariji deo kompleksa, a gradio ga je njegov prvobitni vlasnik Dominique Girard oko 1700. godine. S obzirom da je Gornji dvor građen na višem terenu nego Donji, vrt koji spaja ova dva zdanja sa svojim statuama i stepeništem nosi simboliku uzlaska iz podzemnog sveta na Olimp. Vrt je tipično barokni sa velikim vodenim bazenom i biljkama posađenim u obliku pozorišne kulise.
Kompleks Belvedere prodat je 1752. godine carici Mariji Tereziji od strane naslednika princa Eugena. Marija Terezija je kompleks nazvala Belvedere, a pod Hazburkovcima kompleks je povećan. Nakon što je pripao Habsburgovcima, smatrao se njihovim drugim prebivalištem, kojeg će krasiti mnoštvo raskošnih dvorana i galerija. Dvorac je građen iz blokova s posebnim krovnim konstrukcijma, koje veoma podsjećaju na turske šatore, dok veštačko jezero, s njegove prednje strane, dodatno ulepšava ambijent.
Danas je čitav dvorac na raspolaganju Austrijskoj galeriji umetnosti, koja je 2004. godine proslavila stogodišnjicu postojanja. Predstavlja reprezentativnu zbirku pre svega austrijske umetnosti od srednjeg veka do danas. Pored velikog broja dela Šilea i Kokoške, Renoara i Monea, koji reprezentuju austrijski rani ekspresionizam, galerija Belvedere danas je poznata po najvećoj zbirci Klimtovih dela, pre svega ikoni jugend-stila, čuvenom "Poljubcu". Ove slike se nalaze u Gornjem delu.
Srednjevekovni i barokni radovi su u donjoj palati gde su mnoge prostorije očuvane u svom originalnom izgledu.
Belvedere dvorac
Bojnjički dvorac, Slovačka
(Bojnický zámok)
Bajkoviti Bojnjički dovrac je srednjovjekovni dvorac koji se nalazi u gradu Bojnice u Slovačkoj.
Dvorac je prvi put spomenut 1113. godine kao drvena tvrđava, a u 13. veku je obnovljen kada je i postao kameno utvrdjenje. Od tada je promenio nekoliko vlasnika i kraljeva, a ponovo je obnovljen u 16. veku, kada je ova bivša tvrđava pretvorena u renesansni dvorac.
Poslednji poznati vlasnik dvorca, grof János Ferenc Pálffy (1829 - 1908.), napravio je romantičnu rekonstrukciju (1888-1910) i stvorio izgled koji je ostao do današnjeg dana, a koji je urađen po uzoru na prelepe francuske dvorce iz doline Loire. Grof János je živeo u dvorcu do svoje smrti, gde je i sahranjen, tako da se i danas može naći i posetiti njegov tomb.
Nakon 1945. godine, kada je imovina zaplenjena od strane čehoslovačke vlade, dvorac je postao sedište nekoliko državnih institucija. U njemu je 1950. godine izbio veliki požar, ali je šteta brzo sanirana o trošku države. Nakon ove rekonstrukcije Bojnjički dovrac je postao muzej, a i danas je deo Slovačkog Nacionalnog Muzeja.
Originalnost Bojnjičkog dvorca je što se nalazi na krečnjačkom brdu u kojem se nalazi pećina sa izvorom tople mineralne vode. Služila je kao sopstveni izvor vode u zamku i bila najdragoceniji resurs, koji nije mogao biti otrovan od strane neprijatelja. Pećina ima kružni oblik i specifičnu zidnu dekoraciju. Postoje dva jezera u njoj, povezana sa drugim podzemnim prostorijama .
Pećina je prvobitno služila kao sklonište za stanovnike dvorca i kao rezervoar za vodu. Postoje arheološki dokazi da je pećina korišćena tokom kamenog doba .
Bojnjički dovrac je otvoren za posetioce, u njemu se vrše venčanja, specifične ture kao što je noć Bajka u dvorcu, a takođe je domaćin i Međunarodnom festivalu duhova, Summer Music Festivalu, Danu vitezova, kao i velikoj Božićnoj zabavi. Danas je najposjećeniji samostalni muzej u državi, kojeg svake godine poseti oko 200.000 turista. Pored turista, redovni gosti su i filmski studiji, koji u njemu često snimaju određene scene za filmove sa fantasy tematikom.
Bojnjički dovrac
Dvorac je prvi put spomenut 1113. godine kao drvena tvrđava, a u 13. veku je obnovljen kada je i postao kameno utvrdjenje. Od tada je promenio nekoliko vlasnika i kraljeva, a ponovo je obnovljen u 16. veku, kada je ova bivša tvrđava pretvorena u renesansni dvorac.
Poslednji poznati vlasnik dvorca, grof János Ferenc Pálffy (1829 - 1908.), napravio je romantičnu rekonstrukciju (1888-1910) i stvorio izgled koji je ostao do današnjeg dana, a koji je urađen po uzoru na prelepe francuske dvorce iz doline Loire. Grof János je živeo u dvorcu do svoje smrti, gde je i sahranjen, tako da se i danas može naći i posetiti njegov tomb.
Nakon 1945. godine, kada je imovina zaplenjena od strane čehoslovačke vlade, dvorac je postao sedište nekoliko državnih institucija. U njemu je 1950. godine izbio veliki požar, ali je šteta brzo sanirana o trošku države. Nakon ove rekonstrukcije Bojnjički dovrac je postao muzej, a i danas je deo Slovačkog Nacionalnog Muzeja.
Originalnost Bojnjičkog dvorca je što se nalazi na krečnjačkom brdu u kojem se nalazi pećina sa izvorom tople mineralne vode. Služila je kao sopstveni izvor vode u zamku i bila najdragoceniji resurs, koji nije mogao biti otrovan od strane neprijatelja. Pećina ima kružni oblik i specifičnu zidnu dekoraciju. Postoje dva jezera u njoj, povezana sa drugim podzemnim prostorijama .
Pećina je prvobitno služila kao sklonište za stanovnike dvorca i kao rezervoar za vodu. Postoje arheološki dokazi da je pećina korišćena tokom kamenog doba .
Bojnjički dovrac je otvoren za posetioce, u njemu se vrše venčanja, specifične ture kao što je noć Bajka u dvorcu, a takođe je domaćin i Međunarodnom festivalu duhova, Summer Music Festivalu, Danu vitezova, kao i velikoj Božićnoj zabavi. Danas je najposjećeniji samostalni muzej u državi, kojeg svake godine poseti oko 200.000 turista. Pored turista, redovni gosti su i filmski studiji, koji u njemu često snimaju određene scene za filmove sa fantasy tematikom.
Bojnjički dovrac
Boldt dvorac, Njujork
(Boldt Castle)
Boldt dvorac je glavni orijentir i turistička atrakcija, koji se nalazi na jednom od ostrva The Thousand Islands (Hiljadu Ostrva), na području Sjedinjenih Američkih Država, na teritoriji Njujork države. Ostrvo po imenu Heart Island ili ostrvo u obliku srca, lokacija koja je odabrana za njegovu gradnju, nalazi se na reci San Loren i deo je grada Aleksandrija.
Boldt dvorac je prvobitno bio privatna vila, izgrađena od strane američkog milionera Džordža Boldt (George Boldt), koji je bio generalni direktor hotela Waldorf-Astoria u gradu Njujorku, i direktor Bellevue-Stratford hotela u Filadelfiji. Njegova porodica je uživala u prvobitnoj vikendici na Hart Island (originalni naziv ostva), nekoliko godina, a kasnije je objekat u velikoj meri proširen. Godine 1900., Džordž Boldt je pokrenuo ambicioznu građevinsku kampanju za visokogradnju, jer je želeo da sagradi jednu od najvećih privatnih kuća u Sjedinjenim Američkim Državama. On je angažovao arhitektonske firme i 300 radnika za gradnju dvorca od šest spratova i 120 soba, kao poklon svojoj ženi. Pored toga, četiri zidanih konstrukcija na ostrvu su arhitektonski veoma značajani. Jednako prepoznatljiva je ogromna jahta kuća na susednom ostrvu gde je porodica Boldt imala još jedan letnji dom i ogromno imanje, koji uključuje farme, kanale, teren za golf, teniski tereni, štale i polja.
Izgradnja Boldt dvorca je prestala naglo, početkom 1904. godine, nakon smrti Džordžove supruge, Louise Kehrer Boldt. Džordž Boldt se nikada više nije vratio na Heart Island, ostavljajući ovu strukturu kao spomenik njegove ljubavi. Za 73 godine, dvorac i druge kamene strukture su ostali izloženi oštrim zimama i povremenim vandalima. 1977. godine, zahvaljujuci dobrovoljnim prihodima i donatorima, dvorac je obnovljen i završen, kako bi se sačuvao za buduće generacije. Prvobitni cilj obnove dvorca i ostrva Heart Island, nije bio da se završi ono što nije završeno, nego da se ostrvo vrati u stanje u kojem je bilo nekada.
Danas je dvorac otvoren za javnost i privlači veliki broj turista.
Boldt dvorac
Boldt dvorac je prvobitno bio privatna vila, izgrađena od strane američkog milionera Džordža Boldt (George Boldt), koji je bio generalni direktor hotela Waldorf-Astoria u gradu Njujorku, i direktor Bellevue-Stratford hotela u Filadelfiji. Njegova porodica je uživala u prvobitnoj vikendici na Hart Island (originalni naziv ostva), nekoliko godina, a kasnije je objekat u velikoj meri proširen. Godine 1900., Džordž Boldt je pokrenuo ambicioznu građevinsku kampanju za visokogradnju, jer je želeo da sagradi jednu od najvećih privatnih kuća u Sjedinjenim Američkim Državama. On je angažovao arhitektonske firme i 300 radnika za gradnju dvorca od šest spratova i 120 soba, kao poklon svojoj ženi. Pored toga, četiri zidanih konstrukcija na ostrvu su arhitektonski veoma značajani. Jednako prepoznatljiva je ogromna jahta kuća na susednom ostrvu gde je porodica Boldt imala još jedan letnji dom i ogromno imanje, koji uključuje farme, kanale, teren za golf, teniski tereni, štale i polja.
Izgradnja Boldt dvorca je prestala naglo, početkom 1904. godine, nakon smrti Džordžove supruge, Louise Kehrer Boldt. Džordž Boldt se nikada više nije vratio na Heart Island, ostavljajući ovu strukturu kao spomenik njegove ljubavi. Za 73 godine, dvorac i druge kamene strukture su ostali izloženi oštrim zimama i povremenim vandalima. 1977. godine, zahvaljujuci dobrovoljnim prihodima i donatorima, dvorac je obnovljen i završen, kako bi se sačuvao za buduće generacije. Prvobitni cilj obnove dvorca i ostrva Heart Island, nije bio da se završi ono što nije završeno, nego da se ostrvo vrati u stanje u kojem je bilo nekada.
Danas je dvorac otvoren za javnost i privlači veliki broj turista.
Boldt dvorac
Bremar zamak, Škotska
(Braemar Castle)
Bremar zamak se nalazi u severoistočnoj Škotskoj, blizu istoimenog grada, nedaleko od Aberdina, a danas je sedište klana Farkharson.
Gradnju zamka je započeo 1628. godine Džon Erskin (1558—1634), VII erl od Mara, kao bedem protiv moći Farkharsona. Tokom kratkotrajne pobune Jakobita 1689. godine, zamak je spalio Crni pukovnik (Džon Farkharson od Inverija), a 1715. godine je stradao od strane kraljevskih snaga. Kraljevske vlasti su 1748. godine iznajmile zamak na 99 godina od klana Farkharson. Oni su ga renovirali da bi služio kao kasarna garnizona, kako bi smirili nemirnu provinciju Mar.
Iako je Bremar bio iznajmljen na 99 godina, garnizon se povukao iz njega 1797. godine i vraćen je Farkharsonima od Inverkolda. Džejms, deseto dete Džona Farkharsona, koji je nasledio oca 1750. godine proširio je zamak i imanja, pre svoje smrti 1805. godine.
Jedino od jedanaestoro Džonove preživele dece, ćerka Katarina Farkharson, je nasledila Bremar nakon očeve smrti. Ona se 1799. godine udala za Džejmsa Rosa od Balngovana, drugog sina poznatog admirala, ser Čarlsa Lokhart Rosa. Nakon smrti Katarininog brata, njen suprug je uzeo prezime Farkharson, čime je oezbeđen nastavak loze Farkharson.
Bremar zamak
Gradnju zamka je započeo 1628. godine Džon Erskin (1558—1634), VII erl od Mara, kao bedem protiv moći Farkharsona. Tokom kratkotrajne pobune Jakobita 1689. godine, zamak je spalio Crni pukovnik (Džon Farkharson od Inverija), a 1715. godine je stradao od strane kraljevskih snaga. Kraljevske vlasti su 1748. godine iznajmile zamak na 99 godina od klana Farkharson. Oni su ga renovirali da bi služio kao kasarna garnizona, kako bi smirili nemirnu provinciju Mar.
Iako je Bremar bio iznajmljen na 99 godina, garnizon se povukao iz njega 1797. godine i vraćen je Farkharsonima od Inverkolda. Džejms, deseto dete Džona Farkharsona, koji je nasledio oca 1750. godine proširio je zamak i imanja, pre svoje smrti 1805. godine.
Jedino od jedanaestoro Džonove preživele dece, ćerka Katarina Farkharson, je nasledila Bremar nakon očeve smrti. Ona se 1799. godine udala za Džejmsa Rosa od Balngovana, drugog sina poznatog admirala, ser Čarlsa Lokhart Rosa. Nakon smrti Katarininog brata, njen suprug je uzeo prezime Farkharson, čime je oezbeđen nastavak loze Farkharson.
Bremar zamak
Bran zamak (Drakulin zamak), Rumunija
Bran zamak, u okolini Brašova, je srednjovekovno utvrđenje i spomenik kulture nacionalnog ranga u Rumuniji. Utvrđenje se nalazi na granici između rumunskih pokrajina Transilvanije i Vlaške i poznato je i kao "Drakulin zamak“, uprkos činjenici da gotovo nema dodirne tačke sa rumunskim nacionalnim herojem Vladom Cepešom.
Prvo utvrđenje na ovom mestu podigli su Tevtonski vitezovi, 1212. godine, kao stražarsku ispostavu na ulazu u klanac na granici Transilvanije i Vlaške. Ovo utvrđenje bilo je napravljeno od drveta, a razorili su ga Mongoli, 1242. godine.
Zamak Bran prvi put se pominje u pisanim izvorima 1377. godine, kada je kralj Lajoš I Anžujski dozvolio Saksoncima nastanjenim u Brašovu da na tom mestu podignu kamenu citadelu, o sopstvenom trošku i sopstvenom radnom snagom. Uskoro se oko zamka formiralo i naselje Bran.
Početkom XV veka, zamak je jedno vreme bio u vlasništvu vlaškog kneza Mirče Starijeg (dede Vlada Cepeša), koji je u njemu uspostavio carinsku kontrolu za trgovce koji su putovali između Transilvanije i Vlaške. U periodu 1438-1442. godine, zamak je predstavljao značajno uporište u borbi protiv Otomanske imperije, a od druge polovine XV veka nalazio se u rukama ugarskih vladara. Poslednji posednik zamka pre XX veka bio je ugarski kralj Vladislav II Jagelonac, koji je 1513. godine prestao da plaća zakupninu stanovnicima Brana, i tako je zamak prešao u njihove ruke.
Godine 1920, zamak je postao rezidencija rumunske kraljevske porodice, i omiljeno prebivalište kraljice Marije od Edinburga. Jedno vreme, u zamku je živela i Marijina kćerka, buduća kraljica Jugoslavije Marija Karađorđević. Nakon smrti Marije od Edinburga, zamak je nasledila njena najmlađa kćerka princeza Ileana, nadvojvotkinja Austrije, da bi 1948. godine prešao u ruke komunista, nakon proterivanja kraljevske porodice.
Zamak je potom zatvoren, a tek 2007. godine, Zakonom o restituciji, rumunska vlada ga je vratila u posed naslednika princeze Ileane, nadvojvode Dominika Habzburga. Godine 2009, upravljanje zamkom je i zvanično povereno nadvojvodi Dominiku i njegovim sestrama, koji su iste godine otvorili renovirani zamak za javnost, kao prvi privatni muzej u Rumuniji, i predstavili strategiju za pretvaranje Brana u značajnu tačku na turističkoj mapi zemlje.
Arhitektura zamka Bran bazirana je na masivnim gotskim elementima konstrukcije. Nepravilan oblik citadele određen je konfiguracijom terena na kojem je podignuto utvrđenje. Osnovni elementi kostrukcije su rečni kamen, opeka i drvo. U prvo vreme, do 1380. godine, utvrđenje se sastojalo od nekoliko manjih odeljenja za vojsku i ugaone kule na zapadnoj strani. Prema zapisima stranih putnika, koji su posetili citadelu u XVI veku, utvrđenje je oko 1535. godine imalo tri odbrambene kule: na severnoj, zapadnoj i istočnoj strani. Ulaz u utvrđenje nalazio se na južnoj strani, i imao je pokretno stepenište. Utvrđenje je imalo i dva paralelna zida u dolini, koji su ograničavali prolaz kroz klisuru. U to vreme, u steni je iskopan bunar dubine oko 57 metara u unutrašnjem dvorištu citadele, kako bi se obezbedila pijaća voda za utvrđenje. Jedna od kula, u kojoj se nalazila barutana, eksplodirala je 1593. godine, ali je ubrzo obnovljena. Utvrđenje je pretrpelo dodatnu štetu u snažnoj oluji 1617. godine i požaru 1619. godine. Rekonstrukcija Brana izvedena je 1622. godine, po naređenju tadašnjeg kneza Transilvanije Gabrijela Betlena (vladao u periodu 1613-1629. godine), i tada je podignuta ulazna kula na južnoj strani utvrđenja. Prema latinskom natpisu u unutrašnjem dvorištu zamka, dodatne rekonstrukcije su izvršene 1723. godine. U ovom periodu izvršeni su radovi na četvorouagonoj donžon kuli na severnoj strani zamka, koji su uključivali probijanje otvora za strelce i dogradnju tavanskog prostora, sa slepim arkadama i pilastrima. Krov donžon kule, kao i odeljenja za vojsku, dobio je dovstruki sloj konstrukcije, kao preventivnu meru protiv požara. Po svemu sudeći, u XVIII veku dograđen je i drveni paviljon, oslonjen na donžon kulu, odakle su stražari zamka mogli da posmatraju klanac i upozore na neprijatelja.
U periodu 1877-1878. godine, austrougarske vlasti naredile su da se drveni krovni pokrivači zamene čvrstim materijalima, kako bi se zamak dodatno ojačao tokom Rusko-turskih ratova u tom vremenu. Dodatno utvrđivanje originalnih delova zamka izvršeno je u periodu 1883-1886. godine, o čemu svedoči zapis na južnom zidu unutrašnjeg dvorišta. U ovom periodu je i drveno stepenište pri ulazu zamenjeno kamenim, koje postoji i danas.
Potpuna rekonstrukcija zamka, izvedena između 1921. i 1929. godine po planovima češkog arhitekte Karela Limana.
U zamku Bran nalazi se i postavka vezana za istorijsku ličnost Vlada Cepeša, kao i za Stokerovog grofa Drakulu, i mada je postavka o Cepešu opravdana izuzetnim istorijskim značajem ove ličnosti za prostore Vlaške i Transilvanije, postavka vezana za Stokerovog fiktivnog vampira služi čisto kao marketinški mamac za strane turiste.
Zamak je danas muzej, otvoren za turiste, sa postavkama umetničkih predmeta, narodne radinosti i nameštaja iz kolekcije kraljice Marije od Edinburga, rumunske kraljice koja je u zamku živela sa svojim mužem, kraljem Ferdinandom I, u toku prve polovine XX veka. Pod brdom na kome se nalazi zamak tokom cele godine organizovan je vašar tradicionalne rumunske narodne radinosti, kao i otvoreni muzej seoskog graditeljstva.
Bran zamak
Prvo utvrđenje na ovom mestu podigli su Tevtonski vitezovi, 1212. godine, kao stražarsku ispostavu na ulazu u klanac na granici Transilvanije i Vlaške. Ovo utvrđenje bilo je napravljeno od drveta, a razorili su ga Mongoli, 1242. godine.
Zamak Bran prvi put se pominje u pisanim izvorima 1377. godine, kada je kralj Lajoš I Anžujski dozvolio Saksoncima nastanjenim u Brašovu da na tom mestu podignu kamenu citadelu, o sopstvenom trošku i sopstvenom radnom snagom. Uskoro se oko zamka formiralo i naselje Bran.
Početkom XV veka, zamak je jedno vreme bio u vlasništvu vlaškog kneza Mirče Starijeg (dede Vlada Cepeša), koji je u njemu uspostavio carinsku kontrolu za trgovce koji su putovali između Transilvanije i Vlaške. U periodu 1438-1442. godine, zamak je predstavljao značajno uporište u borbi protiv Otomanske imperije, a od druge polovine XV veka nalazio se u rukama ugarskih vladara. Poslednji posednik zamka pre XX veka bio je ugarski kralj Vladislav II Jagelonac, koji je 1513. godine prestao da plaća zakupninu stanovnicima Brana, i tako je zamak prešao u njihove ruke.
Godine 1920, zamak je postao rezidencija rumunske kraljevske porodice, i omiljeno prebivalište kraljice Marije od Edinburga. Jedno vreme, u zamku je živela i Marijina kćerka, buduća kraljica Jugoslavije Marija Karađorđević. Nakon smrti Marije od Edinburga, zamak je nasledila njena najmlađa kćerka princeza Ileana, nadvojvotkinja Austrije, da bi 1948. godine prešao u ruke komunista, nakon proterivanja kraljevske porodice.
Zamak je potom zatvoren, a tek 2007. godine, Zakonom o restituciji, rumunska vlada ga je vratila u posed naslednika princeze Ileane, nadvojvode Dominika Habzburga. Godine 2009, upravljanje zamkom je i zvanično povereno nadvojvodi Dominiku i njegovim sestrama, koji su iste godine otvorili renovirani zamak za javnost, kao prvi privatni muzej u Rumuniji, i predstavili strategiju za pretvaranje Brana u značajnu tačku na turističkoj mapi zemlje.
Arhitektura zamka Bran bazirana je na masivnim gotskim elementima konstrukcije. Nepravilan oblik citadele određen je konfiguracijom terena na kojem je podignuto utvrđenje. Osnovni elementi kostrukcije su rečni kamen, opeka i drvo. U prvo vreme, do 1380. godine, utvrđenje se sastojalo od nekoliko manjih odeljenja za vojsku i ugaone kule na zapadnoj strani. Prema zapisima stranih putnika, koji su posetili citadelu u XVI veku, utvrđenje je oko 1535. godine imalo tri odbrambene kule: na severnoj, zapadnoj i istočnoj strani. Ulaz u utvrđenje nalazio se na južnoj strani, i imao je pokretno stepenište. Utvrđenje je imalo i dva paralelna zida u dolini, koji su ograničavali prolaz kroz klisuru. U to vreme, u steni je iskopan bunar dubine oko 57 metara u unutrašnjem dvorištu citadele, kako bi se obezbedila pijaća voda za utvrđenje. Jedna od kula, u kojoj se nalazila barutana, eksplodirala je 1593. godine, ali je ubrzo obnovljena. Utvrđenje je pretrpelo dodatnu štetu u snažnoj oluji 1617. godine i požaru 1619. godine. Rekonstrukcija Brana izvedena je 1622. godine, po naređenju tadašnjeg kneza Transilvanije Gabrijela Betlena (vladao u periodu 1613-1629. godine), i tada je podignuta ulazna kula na južnoj strani utvrđenja. Prema latinskom natpisu u unutrašnjem dvorištu zamka, dodatne rekonstrukcije su izvršene 1723. godine. U ovom periodu izvršeni su radovi na četvorouagonoj donžon kuli na severnoj strani zamka, koji su uključivali probijanje otvora za strelce i dogradnju tavanskog prostora, sa slepim arkadama i pilastrima. Krov donžon kule, kao i odeljenja za vojsku, dobio je dovstruki sloj konstrukcije, kao preventivnu meru protiv požara. Po svemu sudeći, u XVIII veku dograđen je i drveni paviljon, oslonjen na donžon kulu, odakle su stražari zamka mogli da posmatraju klanac i upozore na neprijatelja.
U periodu 1877-1878. godine, austrougarske vlasti naredile su da se drveni krovni pokrivači zamene čvrstim materijalima, kako bi se zamak dodatno ojačao tokom Rusko-turskih ratova u tom vremenu. Dodatno utvrđivanje originalnih delova zamka izvršeno je u periodu 1883-1886. godine, o čemu svedoči zapis na južnom zidu unutrašnjeg dvorišta. U ovom periodu je i drveno stepenište pri ulazu zamenjeno kamenim, koje postoji i danas.
Potpuna rekonstrukcija zamka, izvedena između 1921. i 1929. godine po planovima češkog arhitekte Karela Limana.
U zamku Bran nalazi se i postavka vezana za istorijsku ličnost Vlada Cepeša, kao i za Stokerovog grofa Drakulu, i mada je postavka o Cepešu opravdana izuzetnim istorijskim značajem ove ličnosti za prostore Vlaške i Transilvanije, postavka vezana za Stokerovog fiktivnog vampira služi čisto kao marketinški mamac za strane turiste.
Zamak je danas muzej, otvoren za turiste, sa postavkama umetničkih predmeta, narodne radinosti i nameštaja iz kolekcije kraljice Marije od Edinburga, rumunske kraljice koja je u zamku živela sa svojim mužem, kraljem Ferdinandom I, u toku prve polovine XX veka. Pod brdom na kome se nalazi zamak tokom cele godine organizovan je vašar tradicionalne rumunske narodne radinosti, kao i otvoreni muzej seoskog graditeljstva.
Bran zamak
Brodick dvorac, Škotska
(Breiðvik Castle)
Brodick dvorac se nalazi izvan luke Brodick, na ostrvu Aran (Isle of Arran) u Škotskoj.
Ovo utvrdjenje je promenilo mnoge vlasnike. Orginalnu građevinu je izgradila, u periodu od 1220. do 1240. godine, porodica Stewart. U to vreme, ostrvo Aran je bilo deo Kraljevine Men (Mann) i ostrvom su vladala dva gelska kralja, Magnus i Dougal, pod-vladari kralju Norveške Hakon Hakonarsonu, tako da su 1263. godine dvorac preuzeli Geli uz podršku kralja. Stewarti su povratili dvorac kada je Robert Bruce napao Norvežane 1307. godine. Medjutim, 1406. godine Engleska flota je uništila Brodick.
Pravo na ostrvo Aran je bilo dodjeljeno Lordu Hamiltonu 1470. godine. On postaje Grof od Arana 1503. godine i ponovo gradi Brodick kao kuću sa kulom. 1528. godine Šerif od Butte šalje sinove da razore Brodick zbog zavade sa Hamiltonima.
Brodick je ponovo razoren 1544. godine, ovaj put uz pomoć Henrija VIII. Kada je Grof od Arana postao Vojvoda od Chatelheraulta (francuska titula), 1545. godine, dvorac je obnovljen. Tada je sagrađena topovska kula da bi se zaštitio dvorac od dolazećih neprijatelja.
1844. godine dvorac je uvelko preuređen, dodato je kuhinjsko krilo, duplo duže od starog dvorca i napravljeni su novi ulazi u dvorac. Dvorac je korišćen kao lovačka loža i rezidencija sve do 1957. godine. Poslednji Hamilton je umro 1957. godine i dvorac je preuzela kraljevska vlast umesto neplaćenih poreza.
Dvorac Brodick je sagradjen od crvenog kamena, čija unutrašnjost odiše baronskim stilom. Okružen je uredjenim vrtovima, šumskim stazama, divljim ribnjacima, parkovima i vodopadima. Dvorac je prepun blaga, a poznat je po svojim impresivnim zbirkama stilskog nameštaja, srebra, porcelana, slika, sportskih trofeja i drugih kolekcija vrednih predmeta. Bašte pružaju iskustvo bez premca, od šetnje po formalno ogradjenim vrtovima do šetnje po šumi. Brodick ima tri nacionalne kolekcije cveta rododendron, koji cveta u skoro svakom mesecu u godini. Park se prostire, od morske obale do dvorca, preko deset milja sa označenim stazama i mnoštvom divljih životinja.
Danas, brigu o dvorcu je preuzela Nacionalna fondacija Škotske.
Brodick dvorac
Ovo utvrdjenje je promenilo mnoge vlasnike. Orginalnu građevinu je izgradila, u periodu od 1220. do 1240. godine, porodica Stewart. U to vreme, ostrvo Aran je bilo deo Kraljevine Men (Mann) i ostrvom su vladala dva gelska kralja, Magnus i Dougal, pod-vladari kralju Norveške Hakon Hakonarsonu, tako da su 1263. godine dvorac preuzeli Geli uz podršku kralja. Stewarti su povratili dvorac kada je Robert Bruce napao Norvežane 1307. godine. Medjutim, 1406. godine Engleska flota je uništila Brodick.
Pravo na ostrvo Aran je bilo dodjeljeno Lordu Hamiltonu 1470. godine. On postaje Grof od Arana 1503. godine i ponovo gradi Brodick kao kuću sa kulom. 1528. godine Šerif od Butte šalje sinove da razore Brodick zbog zavade sa Hamiltonima.
Brodick je ponovo razoren 1544. godine, ovaj put uz pomoć Henrija VIII. Kada je Grof od Arana postao Vojvoda od Chatelheraulta (francuska titula), 1545. godine, dvorac je obnovljen. Tada je sagrađena topovska kula da bi se zaštitio dvorac od dolazećih neprijatelja.
1844. godine dvorac je uvelko preuređen, dodato je kuhinjsko krilo, duplo duže od starog dvorca i napravljeni su novi ulazi u dvorac. Dvorac je korišćen kao lovačka loža i rezidencija sve do 1957. godine. Poslednji Hamilton je umro 1957. godine i dvorac je preuzela kraljevska vlast umesto neplaćenih poreza.
Dvorac Brodick je sagradjen od crvenog kamena, čija unutrašnjost odiše baronskim stilom. Okružen je uredjenim vrtovima, šumskim stazama, divljim ribnjacima, parkovima i vodopadima. Dvorac je prepun blaga, a poznat je po svojim impresivnim zbirkama stilskog nameštaja, srebra, porcelana, slika, sportskih trofeja i drugih kolekcija vrednih predmeta. Bašte pružaju iskustvo bez premca, od šetnje po formalno ogradjenim vrtovima do šetnje po šumi. Brodick ima tri nacionalne kolekcije cveta rododendron, koji cveta u skoro svakom mesecu u godini. Park se prostire, od morske obale do dvorca, preko deset milja sa označenim stazama i mnoštvom divljih životinja.
Danas, brigu o dvorcu je preuzela Nacionalna fondacija Škotske.
Brodick dvorac
Belvoir dvorac, Engleska
Belvoir dvorac (značenje imena - predivan pogled), romantičan neogotičan div na kamenitom vrhu, iznad doline Belvoir, započet je 1801. godine od strane Džejms Vajata (James Viatt), petog vojvode od Rutlanda i taj izgled je zadržao i danas.
Belvoir su prvi put koristili Normani, koji su osnovali tradicionalni Mot i Bejli (Motte & Bailey) dvorac na vrhu brda. Imanje je bilo dom grofovske porodice (i kasnije vojvode) od Rutlanda. Dvorac je sagrađen na zemljištu od Robert de Todeni, a nasledio od njega Lord Villiam d'Aubigni, koji je bio istaknuti član u pobuni protiv engleskog kralja Džona. Nasledila ga je njegova unuka Isabel, koja se udala za engleskog plemića Roberta (Robert De Roš) oko 1234. Dvorac je bio kraljevski sve dok nije dodeljen plemiću Robertu, do 1257. godine.
Godine 1508., dvorac od oca grofa i vojvode Džona, nasledjuje baron Džordž (George) Maner i Belvoir postaje dom porodice Maner pet vekova kasnije.
Srednjovjekovni dvorac je uništen posle građanskog rata, a obnovljen 1668. godine i napravljena komforna kuća u starom zamku odbrane. Pod drugim vojvodom, dvorac je bio zapušten i neodržavan, ali se to promenilo kada su peti vojvoda i vojvotkinja preuzeli kontrolu nad Belvoir dvorcem u ranom 19. veku. Zajedno su doneli odluku o obnovi dvorca, kako bi se odrazilo na društveni ugled porodice i drevnu istoriju kuće. Oni su izabrali arhitektu Džejmsa Vajat (James Viatt), koji je bio najmoderniji arhitekta njegovog vremena. Viatt je počeo sanaciju 1801. godine, ali za tako ambiciozan projekat je bilo potrebno mnogo vremena, tako da je 15 godina kasnije samo deo dvorca bio završen. Zatim 1816. godine, razarajući požar uništio je veliki deo unutrašnjeg dela, a istovremeno je spaljeno oko 30 slika, uključujući i dela Reinolds, Ticijan i Van Dick. Međutim, vojvoda je bio odlučan i nije hteo da bude poražen u svojim ambicioznim pokušajima da transformiše svoj porodični dom. Kada je arhitekta Vajat umro, kontrolu nad restauracijom i obnovom preuzeo je njegov sin Metju (Matthev Viatt)..
Kada je vojvoda umro 1825. godine, dostojanstveni Elizabet Salon, nazvan po ženi petog vojvode, je uređen kao lični spomen sa Metjuovim kipom i oslikan centralni plafon, koji prikazuje vojvodu i vojvotkinju okruženi svojom decom i simboličke klasične aluzije, uključujući bogove, boginje i anđele. Od ostalih enterijera su kineska soba, ukrašene ručno svileom, kao i galerija slika sa portretom Henrija VIII Hans Holbein. Tu je i ogroman kraljevski krevet, napravljen za kraljicu Anne, takođe u vlasništvu porodice Manners.
Galerija je duga 40 metara i deluje kao oblast prikaza za seriju goblena i tapiserija, koja je bila u vlasništvu Luja XIV u Francuskoj. Tapiserije pričaju priču o Don Kihotu, a kupljeni su od petog vojvode 1814. godine.
Belvoir je mnogo više od samog dvorca. Ispred dvorca i terasnih stepenica su lepi formalni vrtovi prepuni klasičnih statua i vodenih tokova. Trag vodi kroz šume do Prolećnog Vrta (Spring Garden), raspoređeni u 'V', sa izlivanjem podzemnih izvora, tako da su biljke u cvatu tokom cele godine.
Nekoliko filmova i televizijskih programa su koristili Belvoir kao lokaciju, naročito u filmu Little Lord, The Da Vinci Code - on predstavlja Kastel Gandolfo, papinu letnju rezidenciju. Takođe, predstavljen je 1985. godine u filmu Young Sherlock Holmes.
Dvorac je otvoren za javnost i, pored pomenutih, sadrži još i Kraljevski muzej, rimski inspirisanu trpezariju i mnogo umetničkih dela.
Belvoir dvorac
Belvoir su prvi put koristili Normani, koji su osnovali tradicionalni Mot i Bejli (Motte & Bailey) dvorac na vrhu brda. Imanje je bilo dom grofovske porodice (i kasnije vojvode) od Rutlanda. Dvorac je sagrađen na zemljištu od Robert de Todeni, a nasledio od njega Lord Villiam d'Aubigni, koji je bio istaknuti član u pobuni protiv engleskog kralja Džona. Nasledila ga je njegova unuka Isabel, koja se udala za engleskog plemića Roberta (Robert De Roš) oko 1234. Dvorac je bio kraljevski sve dok nije dodeljen plemiću Robertu, do 1257. godine.
Godine 1508., dvorac od oca grofa i vojvode Džona, nasledjuje baron Džordž (George) Maner i Belvoir postaje dom porodice Maner pet vekova kasnije.
Srednjovjekovni dvorac je uništen posle građanskog rata, a obnovljen 1668. godine i napravljena komforna kuća u starom zamku odbrane. Pod drugim vojvodom, dvorac je bio zapušten i neodržavan, ali se to promenilo kada su peti vojvoda i vojvotkinja preuzeli kontrolu nad Belvoir dvorcem u ranom 19. veku. Zajedno su doneli odluku o obnovi dvorca, kako bi se odrazilo na društveni ugled porodice i drevnu istoriju kuće. Oni su izabrali arhitektu Džejmsa Vajat (James Viatt), koji je bio najmoderniji arhitekta njegovog vremena. Viatt je počeo sanaciju 1801. godine, ali za tako ambiciozan projekat je bilo potrebno mnogo vremena, tako da je 15 godina kasnije samo deo dvorca bio završen. Zatim 1816. godine, razarajući požar uništio je veliki deo unutrašnjeg dela, a istovremeno je spaljeno oko 30 slika, uključujući i dela Reinolds, Ticijan i Van Dick. Međutim, vojvoda je bio odlučan i nije hteo da bude poražen u svojim ambicioznim pokušajima da transformiše svoj porodični dom. Kada je arhitekta Vajat umro, kontrolu nad restauracijom i obnovom preuzeo je njegov sin Metju (Matthev Viatt)..
Kada je vojvoda umro 1825. godine, dostojanstveni Elizabet Salon, nazvan po ženi petog vojvode, je uređen kao lični spomen sa Metjuovim kipom i oslikan centralni plafon, koji prikazuje vojvodu i vojvotkinju okruženi svojom decom i simboličke klasične aluzije, uključujući bogove, boginje i anđele. Od ostalih enterijera su kineska soba, ukrašene ručno svileom, kao i galerija slika sa portretom Henrija VIII Hans Holbein. Tu je i ogroman kraljevski krevet, napravljen za kraljicu Anne, takođe u vlasništvu porodice Manners.
Galerija je duga 40 metara i deluje kao oblast prikaza za seriju goblena i tapiserija, koja je bila u vlasništvu Luja XIV u Francuskoj. Tapiserije pričaju priču o Don Kihotu, a kupljeni su od petog vojvode 1814. godine.
Belvoir je mnogo više od samog dvorca. Ispred dvorca i terasnih stepenica su lepi formalni vrtovi prepuni klasičnih statua i vodenih tokova. Trag vodi kroz šume do Prolećnog Vrta (Spring Garden), raspoređeni u 'V', sa izlivanjem podzemnih izvora, tako da su biljke u cvatu tokom cele godine.
Nekoliko filmova i televizijskih programa su koristili Belvoir kao lokaciju, naročito u filmu Little Lord, The Da Vinci Code - on predstavlja Kastel Gandolfo, papinu letnju rezidenciju. Takođe, predstavljen je 1985. godine u filmu Young Sherlock Holmes.
Dvorac je otvoren za javnost i, pored pomenutih, sadrži još i Kraljevski muzej, rimski inspirisanu trpezariju i mnogo umetničkih dela.
Belvoir dvorac
Bodiam zamak, Engleska
Zamak Bodiam, iz 14. veka, se nalazi u blizini Robertsbridgea u Istočnoj Saksoniji u Engleskoj. Sagradio ga je Edward Dalyngrigge 1385. godine, bivši vitez Edwarda III, sa dozvolom Richarda II, da brani tu oblast od Francuske invazije tokom Stogodišnjeg rata.
Impresivne kule i širok šanac oko zamka varaju oko posmatrača, jer Bodiamu daju izgled srednjovekovnog utvrdjenja. Već na drugi pogled, jasno je da je napravljen u evolutivno doba, kada je plemstvo već otkrilo sve čari udobnosti i luksuza. Ovo je jedan od poslednjih pravih zamkova izgradjenih u Engleskoj, koji su istovremeno bili i odbrambene tvrdjave i raskošne rezidencije svojih vlasnika.
Sir Edward Dalyngrigge bio je potomak stare i imućne porodice, ali se iz Francusko-engleskog rata vratio još bogatiji i moćniji. Imanje Bodiam, na kojem je kasnije sagradio zamak, Dalyngrigge ipak nije kupio, već dobio kao miraz od porodice svoje žene Elizabethe. Ujak Richarda II, John Gaunt, pokušao je sudski da ospori dominaciju nečasnog suparnika nad pokrajinom Sussex (Istočna Saksonija), koju mu je ovo imanje pružalo. Nažalost, sudski spor se odvijao na samom vrhuncu Stogodišnjeg rata i plemić je imao slabe šanse protiv novog ratnog heroja. Dalyngrigge se u sudnici pojavio pod punom ratnom opremom, sa sve oklopom, insistirajući da zastupa samog sebe, što je za to vreme u engleskom sudstvu bilo drzak presedan. I pored neprimerenog ponašanja u sudnici, a možda i zbog toga, izgubio je spor, ali zbog tadašnje političke situacije odluka suda nikada nije stupila na snagu.
Kako je Engleska krajem 14. veka bila u ozbiljnoj opasnosti od invazije Francuza, a imanje Bodiam se prostiralo na samo dvadesetak kilometara od Winchelsea na obali reke Rother, čini se da je Dalyngrigge ostao na ovom imanju prvenstveno zbog strateških razloga. U oktobru 1385. godine, dobio je dozvolu da izgradi utvrdjenje. Nakon njegove smrti 1395, zamak je pripao njegovom sinu Ser Johnu Dalyngrigge.
Po staroj narodnoj 'kako došlo, tako i otišlo', zamak Bodiam je 1483. godine, ponovo kao miraz pripao drugoj čuvenoj porodici Istočne Saksonije, Lewknorovima. Kako je Sir Tomas Lewknor podržavao Lankastere tokom Rata Ruža, čim je kralj Richard preuzeo vlast, rešio je da se pobrine da Lewknorovi u Bodiamu više ne uživaju. Poslao je trupe da 'pobiju pobunjenike i zauzmu zamak', ali su ga Lewknorovi mirno napustili i predali. Ovo se pokazalo kao mudar potez, jer im je zamak vraćen već 1485. godine, kada je na presto seo Henri VII. Sve do 16. veka, Bodiam je pripadao njihovoj porodici.
U 16. veku zamak je promenio nekoliko vlasnika i u to vreme uglavnom nije bio naseljen. Velika oštećenja koja ni danas nisu sanirana, najviše u enterijeru, pretrpeo je tokom engleskog gradjanskog rata 1641. Turbulentna vremena i nemar vlasnika doveli su ga u stanje krajnje zapuštenosti. Prvi koji se pozabavio obnavljanjem tada već prestižne ruševine, bio je tadašnji humanitarac i političar John Fuller, koje je kupio zamak i obnovio. Njegov unuk je 1864. godine prodao zamak Lordu Ashcombeu, koji je narednih 40 godina vršio popravke na vitalnim delovima gradjevine samo da je spasi od propadanja.
Poslednji privatni vlasnik bio je Lord Curzon, koji je punih 11 godina pokušavao da ga kupi, a kada je konačno uspeo, 1916. godine, potpuno se posvetio izučavanju istorije zamka i njegovoj potpunoj restauraciji. Svojim različitim odajama izgrađenim oko spoljašnjeg odbrambenog zida i unutrašnjim prostorijama, on ja odskako od osnovnog kvadratnog plana. Na uglovima i ulazu se nalaze kule na čijem vrhu su puškarnice. Njegova struktura, detalji i položaj u vodenom pejzažu ukazuju na to da je dobar deo u projektovanju zamka posvećen odbrani zamka.
Testamentom ga je ostavio Nacionalnom fondu, koji je do danas nastavio njegovu misiju. Iako je enterijer skoro potpuno uništen, moćne zidine Bodiama i dalje, uz mnogo truda radnika Fonda, odolevaju močvarnom okruženju čuvajući duh srednjeg veka i sećanje na bogatu istoriju ovog regiona.
Bodiam zamak
Impresivne kule i širok šanac oko zamka varaju oko posmatrača, jer Bodiamu daju izgled srednjovekovnog utvrdjenja. Već na drugi pogled, jasno je da je napravljen u evolutivno doba, kada je plemstvo već otkrilo sve čari udobnosti i luksuza. Ovo je jedan od poslednjih pravih zamkova izgradjenih u Engleskoj, koji su istovremeno bili i odbrambene tvrdjave i raskošne rezidencije svojih vlasnika.
Sir Edward Dalyngrigge bio je potomak stare i imućne porodice, ali se iz Francusko-engleskog rata vratio još bogatiji i moćniji. Imanje Bodiam, na kojem je kasnije sagradio zamak, Dalyngrigge ipak nije kupio, već dobio kao miraz od porodice svoje žene Elizabethe. Ujak Richarda II, John Gaunt, pokušao je sudski da ospori dominaciju nečasnog suparnika nad pokrajinom Sussex (Istočna Saksonija), koju mu je ovo imanje pružalo. Nažalost, sudski spor se odvijao na samom vrhuncu Stogodišnjeg rata i plemić je imao slabe šanse protiv novog ratnog heroja. Dalyngrigge se u sudnici pojavio pod punom ratnom opremom, sa sve oklopom, insistirajući da zastupa samog sebe, što je za to vreme u engleskom sudstvu bilo drzak presedan. I pored neprimerenog ponašanja u sudnici, a možda i zbog toga, izgubio je spor, ali zbog tadašnje političke situacije odluka suda nikada nije stupila na snagu.
Kako je Engleska krajem 14. veka bila u ozbiljnoj opasnosti od invazije Francuza, a imanje Bodiam se prostiralo na samo dvadesetak kilometara od Winchelsea na obali reke Rother, čini se da je Dalyngrigge ostao na ovom imanju prvenstveno zbog strateških razloga. U oktobru 1385. godine, dobio je dozvolu da izgradi utvrdjenje. Nakon njegove smrti 1395, zamak je pripao njegovom sinu Ser Johnu Dalyngrigge.
Po staroj narodnoj 'kako došlo, tako i otišlo', zamak Bodiam je 1483. godine, ponovo kao miraz pripao drugoj čuvenoj porodici Istočne Saksonije, Lewknorovima. Kako je Sir Tomas Lewknor podržavao Lankastere tokom Rata Ruža, čim je kralj Richard preuzeo vlast, rešio je da se pobrine da Lewknorovi u Bodiamu više ne uživaju. Poslao je trupe da 'pobiju pobunjenike i zauzmu zamak', ali su ga Lewknorovi mirno napustili i predali. Ovo se pokazalo kao mudar potez, jer im je zamak vraćen već 1485. godine, kada je na presto seo Henri VII. Sve do 16. veka, Bodiam je pripadao njihovoj porodici.
U 16. veku zamak je promenio nekoliko vlasnika i u to vreme uglavnom nije bio naseljen. Velika oštećenja koja ni danas nisu sanirana, najviše u enterijeru, pretrpeo je tokom engleskog gradjanskog rata 1641. Turbulentna vremena i nemar vlasnika doveli su ga u stanje krajnje zapuštenosti. Prvi koji se pozabavio obnavljanjem tada već prestižne ruševine, bio je tadašnji humanitarac i političar John Fuller, koje je kupio zamak i obnovio. Njegov unuk je 1864. godine prodao zamak Lordu Ashcombeu, koji je narednih 40 godina vršio popravke na vitalnim delovima gradjevine samo da je spasi od propadanja.
Poslednji privatni vlasnik bio je Lord Curzon, koji je punih 11 godina pokušavao da ga kupi, a kada je konačno uspeo, 1916. godine, potpuno se posvetio izučavanju istorije zamka i njegovoj potpunoj restauraciji. Svojim različitim odajama izgrađenim oko spoljašnjeg odbrambenog zida i unutrašnjim prostorijama, on ja odskako od osnovnog kvadratnog plana. Na uglovima i ulazu se nalaze kule na čijem vrhu su puškarnice. Njegova struktura, detalji i položaj u vodenom pejzažu ukazuju na to da je dobar deo u projektovanju zamka posvećen odbrani zamka.
Testamentom ga je ostavio Nacionalnom fondu, koji je do danas nastavio njegovu misiju. Iako je enterijer skoro potpuno uništen, moćne zidine Bodiama i dalje, uz mnogo truda radnika Fonda, odolevaju močvarnom okruženju čuvajući duh srednjeg veka i sećanje na bogatu istoriju ovog regiona.
Bodiam zamak
Banerman zamak, Sjedinjene Američke Države
(Bannerman Castle)
Banerman zamak se nalazi na Polepelskom ostrvu (Pollepel Island), koje se nalazi na reci Hadson. Takođe je poznato i pod nazivom Banermanovo ostrvo i Banermanov zamak. Polepelsko ostrvo je udaljeno oko 80 km od Njujorka, i oko 300 metara od obale Hadsona. Ostrvo je površine oko 6,5 hektara i na njemu ima malo kamenja. Njegovo ime dolazi od holandske reči pollepel koja u prevodu znači drveni. Ostrvo je otkriveno tokom prve plovidbe u reci Hadson.
Dvorac je sagradio francuski preduzetnik Francis Banerman VI, rodjen u Škotskoj, a 1854. godine emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Francis je ostrvo kupio 1900. godine i počeo da gradi dvorac 1901., kako bi u njemu držao barut, ali se kasnije sa svojom porodicom ipak doselio u njega. Banerman je morao da smisli kako da sačuva veliku zalihu oružja, municiju i barut, koji je uključivao milione rundi zarobljene španske municije i desetine hiljada pušaka. Susedi i vladini zvaničnici nisu bili toliko oduševljeni činjenicom da gomila eksploziva bude u Njujorku.
Godine 1905., započeta je izgradnja veće zgrade arsenala. Bannerman nije bio arhitekta, ali je skicirao osnovni dizajn za svoj rad i realizovao ga. Bio je inspirisan dvoracima koje je video na svojim putovanjima, posebno onim u svojoj staroj domovini Škotskoj. Zidovi zamka nisu pod pravim uglom, što ga čini većim nego što jeste. Takođe, 1905. godine, Banerman je kupio dozvolu u državi Njujork i izgradio luku na istočnoj i južnoj strani ostrva.
1915. godine je završen arsenal, a masivna slova na zidovima reklamirali su njegov posao, što mu je pomoglo oko brže prodaje topova, municije i ostalog naoružanja. Nakon Francisove smrti, posao nasleđuje njegova supruga Helena i njihovi sinovi, koji su nastavili da koriste kuću kao letnju rezidenciju. Medjutim, 1931. godine, posle Helenine smrti, ostrvo se ređe koristi, a 1950., unuci su počeli zatvaranje biznisa. Tvrdi se, da je u dvorac tada udario grom i da se zapalio barut koji je on tamo držao. Zbog zanemarenosti ostva i zamka, vandali i lopovi su opljačkali i odneli sve sto se moglo odneti iz dvorca.
Banerman dvorac se danas smatra ukletim, jer se dvorcu, navodno, 'viđaju duhovi'.
1990. godine, ostrvo i zamak su otvoreni za turiste i u toku su napori da se očuva struktura na ostrvu.
Banerman dvorac
Dvorac je sagradio francuski preduzetnik Francis Banerman VI, rodjen u Škotskoj, a 1854. godine emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Francis je ostrvo kupio 1900. godine i počeo da gradi dvorac 1901., kako bi u njemu držao barut, ali se kasnije sa svojom porodicom ipak doselio u njega. Banerman je morao da smisli kako da sačuva veliku zalihu oružja, municiju i barut, koji je uključivao milione rundi zarobljene španske municije i desetine hiljada pušaka. Susedi i vladini zvaničnici nisu bili toliko oduševljeni činjenicom da gomila eksploziva bude u Njujorku.
Godine 1905., započeta je izgradnja veće zgrade arsenala. Bannerman nije bio arhitekta, ali je skicirao osnovni dizajn za svoj rad i realizovao ga. Bio je inspirisan dvoracima koje je video na svojim putovanjima, posebno onim u svojoj staroj domovini Škotskoj. Zidovi zamka nisu pod pravim uglom, što ga čini većim nego što jeste. Takođe, 1905. godine, Banerman je kupio dozvolu u državi Njujork i izgradio luku na istočnoj i južnoj strani ostrva.
1915. godine je završen arsenal, a masivna slova na zidovima reklamirali su njegov posao, što mu je pomoglo oko brže prodaje topova, municije i ostalog naoružanja. Nakon Francisove smrti, posao nasleđuje njegova supruga Helena i njihovi sinovi, koji su nastavili da koriste kuću kao letnju rezidenciju. Medjutim, 1931. godine, posle Helenine smrti, ostrvo se ređe koristi, a 1950., unuci su počeli zatvaranje biznisa. Tvrdi se, da je u dvorac tada udario grom i da se zapalio barut koji je on tamo držao. Zbog zanemarenosti ostva i zamka, vandali i lopovi su opljačkali i odneli sve sto se moglo odneti iz dvorca.
Banerman dvorac se danas smatra ukletim, jer se dvorcu, navodno, 'viđaju duhovi'.
1990. godine, ostrvo i zamak su otvoreni za turiste i u toku su napori da se očuva struktura na ostrvu.
Banerman dvorac
Buhlovice dvorac, Češka
(Buchlovice Castle)
Buhlovice dvorac se nalazi u mestu Buchlovice, oko 10 km zapadno od Uherske Hradište, u jugoistočnoj Moravskoj, Češkoj.
Područje oko Buchlovice bilo je naseljeno još u kamenom dobu, a prvi pisani podaci o ovom mestu datiraju iz 1270. godine. Godine 1540., Buchlovice dobija deo imanja u blizini Buchlov zamka. Ova srednjevekovna tvrđava, koja nije zadovoljila sve veće potrebe za udoban i prestižan boravak, prestao je da odgovara svojim vlasnicima, koji su odlučili početkom 18. veka da ga zamene sa grandioznim dvorcem. Jan Detrich od Petrovalda je odlučio da izgradi novi dvorac u skladu sa predlozima italijanskog arhitekte Domenica Martinelli između 1707. i 1738. godine. Buhlovice dvorac je sagrađen kao kopija italijanske vile u baroknom stilu i postao jedan od najromantičnijih objekata u ovoj zemlji.
Ceo kompleks se sastoji od svečane zgrade, poznata kao Donji zamak (Dolni zamek) i zgradi poznatoj kao Gornji zamak (Horni zamek), koji je imao funkciju usluga. Dvorište Časti se prostire između njih. Oko dvorca nalazi se fascinantni park u italijanskom stilu, koji je produžen i kasnije izmenjen u engleski stil, u prvoj polovini 19. veka i spada među najvrednijim, te vrste, u Češkoj.
Nakon Petrvald dinastije, dvorac je kupio Berchtold 1800. godine. Sedam godina kasnije Leopold I i Berchtold formirali su vojnu bolnicu u jednom delu dvorca, kao i draperije u štalama.
Buhlovice dvorac je otvoren za javnost, od 1945., i posetioci se mogu diviti izgledom državnih soba i odajama sa bogatim gipsanim radovima i obojenim plafonima.
Buhlovice dvorac
Područje oko Buchlovice bilo je naseljeno još u kamenom dobu, a prvi pisani podaci o ovom mestu datiraju iz 1270. godine. Godine 1540., Buchlovice dobija deo imanja u blizini Buchlov zamka. Ova srednjevekovna tvrđava, koja nije zadovoljila sve veće potrebe za udoban i prestižan boravak, prestao je da odgovara svojim vlasnicima, koji su odlučili početkom 18. veka da ga zamene sa grandioznim dvorcem. Jan Detrich od Petrovalda je odlučio da izgradi novi dvorac u skladu sa predlozima italijanskog arhitekte Domenica Martinelli između 1707. i 1738. godine. Buhlovice dvorac je sagrađen kao kopija italijanske vile u baroknom stilu i postao jedan od najromantičnijih objekata u ovoj zemlji.
Ceo kompleks se sastoji od svečane zgrade, poznata kao Donji zamak (Dolni zamek) i zgradi poznatoj kao Gornji zamak (Horni zamek), koji je imao funkciju usluga. Dvorište Časti se prostire između njih. Oko dvorca nalazi se fascinantni park u italijanskom stilu, koji je produžen i kasnije izmenjen u engleski stil, u prvoj polovini 19. veka i spada među najvrednijim, te vrste, u Češkoj.
Nakon Petrvald dinastije, dvorac je kupio Berchtold 1800. godine. Sedam godina kasnije Leopold I i Berchtold formirali su vojnu bolnicu u jednom delu dvorca, kao i draperije u štalama.
Buhlovice dvorac je otvoren za javnost, od 1945., i posetioci se mogu diviti izgledom državnih soba i odajama sa bogatim gipsanim radovima i obojenim plafonima.
Buhlovice dvorac
Bakingemska palata, Engleska
(Buckingham Palace)
Bakingemska palata se nalazi u Londonu i administrativno je sedište vladajućeg monarha Velike Britanije. Smešten je u Vestminsteru, često u centru državnih dešavanja i kraljevskog gostoprimstva . To je ključna tačka za britanski narod u vremenima nacionalne radosti i žalosti.
Bakigemska palata je mijenjala vlasnika više puta. Prvi vlasnici su bili ispovednik Edvard i njegova supruga kraljica Edith od Wessex, u kasnim Saksonskim vremenima, u 11. veku, a nakon normanskog osvajanja, palatu je preuzeo Villiam Osvajač, koji je kasnije ostavlja monahu Vestminsterske opatije, Geofreju de Mandeville. 1536. godine je kralj Henri VIII uzeo palatu Vestminsterskoj opatiji, tako da se Bakingemska palata vratila nazad u kraljevske ruke, prvi put od kako je bila u posedu Vilijama Osvajača, a to je skoro 500 godina kasnije.
U središtu današnje palate, 1703. godine, bila je izgrađena kuća za vojvodu od Buckinghama, koja je bila u njegovom privatnom vlasništvu najmanje 150 godina . Od njega palatu kupuje kralj Džordž III 1761., kao privatnu rezidenciju za kraljicu Charlotte i postaje poznata kao Kraljičina Kuća (The Queen's House). Tokom 19. veka je proširena, uglavnom arhitekte John Nash i Edvard Blore, koji su gradili tri krila oko centralnog dvorišta. Bakingemska palata je postala Londonska rezidencija britanskog monarha na pristupanju kraljice Viktorije 1837.godine.
Poslednja velika strukturna dogradjivanja su napravljena krajem 19. i početkom 20. veka, uključujući East Front, koja sadrže poznati balkon, na kome se kraljevska porodica tradicionalno skupljala da pozdravi publiku. Kapela palate je uništena prilikom nemačkog bombardovanja tokom Drugog svetskog rata. Kraljičina Galerija je izgrađena na tom mestu i otvorena za javnost 1962. godine u kojoj su izložena umetnička dela iz kolekcije Rojal.
Prvobitni dizajn unutrašnjosti je iz 19. veka, koji su preživeli, uključuju široku upotrebu jarkih boja Scagliola plave i ružičaste, na osnovu saveta Sir Charles Longa. Kralj Edvard VII delimično je nadgledao renoviranje u Belle Epokue, koristeći krem i zlatne boje. Mnoge manje prijemne sobe su opremljene u kineskom regenci stilu, a nameštaj i opremu je doneo iz kraljevskog paviljona Brighton i iz Carlton House. Palata ima 775 soba, uključujući 52 kraljevske i gostinske sobe , 19 državnih soba, 188 soba za zaposlene i 92 kancelarije, a vrt je najveći privatni vrt u Londonu.
Državne sobe, koje su se koristile za poslovne sastake i državne zabave, su otvorene za javnost svake godine u avgustu i septembru, a posebnim danima tokom proleća i zime.
Bakigemska palata
Bakigemska palata je mijenjala vlasnika više puta. Prvi vlasnici su bili ispovednik Edvard i njegova supruga kraljica Edith od Wessex, u kasnim Saksonskim vremenima, u 11. veku, a nakon normanskog osvajanja, palatu je preuzeo Villiam Osvajač, koji je kasnije ostavlja monahu Vestminsterske opatije, Geofreju de Mandeville. 1536. godine je kralj Henri VIII uzeo palatu Vestminsterskoj opatiji, tako da se Bakingemska palata vratila nazad u kraljevske ruke, prvi put od kako je bila u posedu Vilijama Osvajača, a to je skoro 500 godina kasnije.
U središtu današnje palate, 1703. godine, bila je izgrađena kuća za vojvodu od Buckinghama, koja je bila u njegovom privatnom vlasništvu najmanje 150 godina . Od njega palatu kupuje kralj Džordž III 1761., kao privatnu rezidenciju za kraljicu Charlotte i postaje poznata kao Kraljičina Kuća (The Queen's House). Tokom 19. veka je proširena, uglavnom arhitekte John Nash i Edvard Blore, koji su gradili tri krila oko centralnog dvorišta. Bakingemska palata je postala Londonska rezidencija britanskog monarha na pristupanju kraljice Viktorije 1837.godine.
Poslednja velika strukturna dogradjivanja su napravljena krajem 19. i početkom 20. veka, uključujući East Front, koja sadrže poznati balkon, na kome se kraljevska porodica tradicionalno skupljala da pozdravi publiku. Kapela palate je uništena prilikom nemačkog bombardovanja tokom Drugog svetskog rata. Kraljičina Galerija je izgrađena na tom mestu i otvorena za javnost 1962. godine u kojoj su izložena umetnička dela iz kolekcije Rojal.
Prvobitni dizajn unutrašnjosti je iz 19. veka, koji su preživeli, uključuju široku upotrebu jarkih boja Scagliola plave i ružičaste, na osnovu saveta Sir Charles Longa. Kralj Edvard VII delimično je nadgledao renoviranje u Belle Epokue, koristeći krem i zlatne boje. Mnoge manje prijemne sobe su opremljene u kineskom regenci stilu, a nameštaj i opremu je doneo iz kraljevskog paviljona Brighton i iz Carlton House. Palata ima 775 soba, uključujući 52 kraljevske i gostinske sobe , 19 državnih soba, 188 soba za zaposlene i 92 kancelarije, a vrt je najveći privatni vrt u Londonu.
Državne sobe, koje su se koristile za poslovne sastake i državne zabave, su otvorene za javnost svake godine u avgustu i septembru, a posebnim danima tokom proleća i zime.
Bakigemska palata
Biltmore palata, Severna Karolina
Biltmore palata je veliki privatni posed i turistička atrakcija u Asheville, Severna Karolina.
Palatu je izgradio Džordž Vashington Vanderbilt II između 1889. i 1896. godine, na imanju od 178,926 kvadratnih metara i 16,622.8 m2 stambenog prostora. I dalje je u vlasništvu jednog od Vanderbilt potomaka, a danas predstavlja jedan od najznačajnijih preostalih primera pozlaćenog doba.
Godine 1880., Džordž Vašington Vanderbilt II, poreklom iz Holandije, najmlađi sin Vilijama Henri Vanderbilt, je sa svojom majkom, Maria Louisa Kissam Vanderbilt, počeo da redovno obilazi Asheville u Severnoj Karolini i toliko je zavoleo klimu koja je u toj oblasti, da je odlučio da stvori svoje letnje imanje, koje je nazvao "malo planinsko bekstvo", baš kao što su njegov stariji brat i sestre izgradili bogate letnje kuće u mestima kao što su Nevport, Rhode ostrvo i Hajd Park u Njujorku. Vanderbilt je nazvao svoju imovinu Biltmore, izveden iz nastavka njegovog prezimena "Bilt".
Izgradnja kuće počela je 1889. godine i trajala do 1896. U cilju olakšavanja tako velikiog projekta, fabrika drveta i cigle, koja je proizvodila 32.000 cigle dnevno, proizvela je na licu mesta, na imanju. Za konstrukciju na glavnoj kući bio je potreban trud više od 1.000 radnika i 60 zidara. Vanderbilt je na velikim putovanjima u inostranstvo, kupio na hiljade nameštaja za svoju novoizgrađenu kuću, uključujući tapiserije, stotine tepiha, grafika, posteljine, ukrasnih predmeta i sve datira između 15. i 19. veka.
Biltmore ima četiri hektara površine i ukupno 250 soba, uključujući 33 sobe za porodicu i goste, 43 kupatila, 65 kamina, tri kuhinje i novitete 19. veka, kao što su električni liftovi, vazdušno grejanje, centralno kontrolisani časovnici, protivpožarni alarmi i interfon sistem.
Biltmore palata je postala Nacionalno istorijsko imanje 1964. godine i glavna turistička atrakcija u zapadnoj Severnoj Karolini sa skoro 1 milion posetilaca svake godine.
Biltmore palata
Palatu je izgradio Džordž Vashington Vanderbilt II između 1889. i 1896. godine, na imanju od 178,926 kvadratnih metara i 16,622.8 m2 stambenog prostora. I dalje je u vlasništvu jednog od Vanderbilt potomaka, a danas predstavlja jedan od najznačajnijih preostalih primera pozlaćenog doba.
Godine 1880., Džordž Vašington Vanderbilt II, poreklom iz Holandije, najmlađi sin Vilijama Henri Vanderbilt, je sa svojom majkom, Maria Louisa Kissam Vanderbilt, počeo da redovno obilazi Asheville u Severnoj Karolini i toliko je zavoleo klimu koja je u toj oblasti, da je odlučio da stvori svoje letnje imanje, koje je nazvao "malo planinsko bekstvo", baš kao što su njegov stariji brat i sestre izgradili bogate letnje kuće u mestima kao što su Nevport, Rhode ostrvo i Hajd Park u Njujorku. Vanderbilt je nazvao svoju imovinu Biltmore, izveden iz nastavka njegovog prezimena "Bilt".
Izgradnja kuće počela je 1889. godine i trajala do 1896. U cilju olakšavanja tako velikiog projekta, fabrika drveta i cigle, koja je proizvodila 32.000 cigle dnevno, proizvela je na licu mesta, na imanju. Za konstrukciju na glavnoj kući bio je potreban trud više od 1.000 radnika i 60 zidara. Vanderbilt je na velikim putovanjima u inostranstvo, kupio na hiljade nameštaja za svoju novoizgrađenu kuću, uključujući tapiserije, stotine tepiha, grafika, posteljine, ukrasnih predmeta i sve datira između 15. i 19. veka.
Biltmore ima četiri hektara površine i ukupno 250 soba, uključujući 33 sobe za porodicu i goste, 43 kupatila, 65 kamina, tri kuhinje i novitete 19. veka, kao što su električni liftovi, vazdušno grejanje, centralno kontrolisani časovnici, protivpožarni alarmi i interfon sistem.
Biltmore palata je postala Nacionalno istorijsko imanje 1964. godine i glavna turistička atrakcija u zapadnoj Severnoj Karolini sa skoro 1 milion posetilaca svake godine.
Biltmore palata
Bishop palata, Teksas
(Bishop's Palace)
Bishop palata ili u prevodu Vladičanska palata, takođe poznat kao Grešamov dvor (Gresham Castle), nalazi se na Brodveju u Teksasu, napravljen od kamena, na 1.772,8 m2 i bio je dovoljno snažan da izdrži veliki uragan 1900. godine.
Palatu je izgradio arhitekta Nikolas J. Claiton iz Galvestona, 1892. godine, za advokata i zakonodavaca Valtera Grešam, njegovu suprugu Josephine, i njihovo devetoro dece, u mešavini stilova koji istoričari nazivaju " Chateaueskue " i bez sumnje kruna Brodveja. Izvajani granit, krečnjak i peščara eksterijera palate, neprimetno kombinuje elemente francuske gotike, romanike , Tudor i klasične arhitekture, zajedno sa detaljima savremenim za svoje vreme, kao i sa Renesansa Serlian prozorima i barok mansardnim krovovima. Uređena je elementima koji govore o porodici koja je naručila, gospođa Grešam, amater slikar, ispunila je zidove sa portretima svoje dece i mitološkim scenama, od kojih su neki još uvek na mestu. Sklona ljiljanima, sama ih slikala na plafonima, oblikovala u čašama, na venecijanskim lusterima, a takodje, isklesani su i na kamenim stubovima. U biblioteci sa obojenim zidovima i plafonom, nalazi se crveni afrički mrrmerni kamin, a slika gospođe Grešam, od dvoje dece, nalazi se iznad kamina u muzičkoj sobi. Deca su prikazana kao anđeli aludirajući na njihovu prevremenu smrt.
Na istočnoj strani kuće, nalazi se solarijum, koji ima pogled na katoličku crkvu Sacred Heart. Solarijuma je izgrađen od livenog gvožđa i stakla i doprinosi mešavinu stilova i vremenskih perioda.
Palata ima četiri sprata i podignut podrum u kojem se nekada nalazila kuhinja i posluga, a sada sadrži prodavnicu i u skladu je sa evropskom tradicijom. Na prizemlju je opremljen kvartal za zaposlene, prvi sprat organizovan za zabave i formaln život, a drugi sprat rezervisan za privatan porodični život i spavanje.
Palata je prebrodila mnoge oluje, uključujući uragan Ajk, što je izazvalo dosta štete. Porodica Grešam je dočekala u svoj dom, na stotine preživelih od uragana. Meštani kažu, da je gospođa Grešam, u toku velikih oluja, vezala konopac za sebe i stubove sa trema, da bi izvlačila ljude iz reke, koja je tekla ulicama i iz ruševina iz obližnje crkve.
1923. godine, gospođa Grešam stavilja imanje na prodaju, koju iste godine kupuje katolička biskupija Galvestona (otud ime Bishop), smeštena preko puta Sacred Heart crkve, i služila je kao rezidencija za episkopa Christopher E. Birne, a kasnije je eparhijska kancelarija premeštena u Hjuston. Eparhija je otvorila palatu za javnost 1963. godine, a prihodom od poseta pomažu finansiranje Newman Center, kao i služeći katoličkim studentima medicinskog univerziteta u Teksasu. Episkop Christopher Birne živeo je u kući sve do svoje smrti.
Danas je, Bishop palata, u vlasništvu galvestonske istorijske fondacije i dostupni su samostalni turistički obilasci, čiji prihod ide na očuvanje i obnovu imovine.
Bishop palata
Palatu je izgradio arhitekta Nikolas J. Claiton iz Galvestona, 1892. godine, za advokata i zakonodavaca Valtera Grešam, njegovu suprugu Josephine, i njihovo devetoro dece, u mešavini stilova koji istoričari nazivaju " Chateaueskue " i bez sumnje kruna Brodveja. Izvajani granit, krečnjak i peščara eksterijera palate, neprimetno kombinuje elemente francuske gotike, romanike , Tudor i klasične arhitekture, zajedno sa detaljima savremenim za svoje vreme, kao i sa Renesansa Serlian prozorima i barok mansardnim krovovima. Uređena je elementima koji govore o porodici koja je naručila, gospođa Grešam, amater slikar, ispunila je zidove sa portretima svoje dece i mitološkim scenama, od kojih su neki još uvek na mestu. Sklona ljiljanima, sama ih slikala na plafonima, oblikovala u čašama, na venecijanskim lusterima, a takodje, isklesani su i na kamenim stubovima. U biblioteci sa obojenim zidovima i plafonom, nalazi se crveni afrički mrrmerni kamin, a slika gospođe Grešam, od dvoje dece, nalazi se iznad kamina u muzičkoj sobi. Deca su prikazana kao anđeli aludirajući na njihovu prevremenu smrt.
Na istočnoj strani kuće, nalazi se solarijum, koji ima pogled na katoličku crkvu Sacred Heart. Solarijuma je izgrađen od livenog gvožđa i stakla i doprinosi mešavinu stilova i vremenskih perioda.
Palata ima četiri sprata i podignut podrum u kojem se nekada nalazila kuhinja i posluga, a sada sadrži prodavnicu i u skladu je sa evropskom tradicijom. Na prizemlju je opremljen kvartal za zaposlene, prvi sprat organizovan za zabave i formaln život, a drugi sprat rezervisan za privatan porodični život i spavanje.
Palata je prebrodila mnoge oluje, uključujući uragan Ajk, što je izazvalo dosta štete. Porodica Grešam je dočekala u svoj dom, na stotine preživelih od uragana. Meštani kažu, da je gospođa Grešam, u toku velikih oluja, vezala konopac za sebe i stubove sa trema, da bi izvlačila ljude iz reke, koja je tekla ulicama i iz ruševina iz obližnje crkve.
1923. godine, gospođa Grešam stavilja imanje na prodaju, koju iste godine kupuje katolička biskupija Galvestona (otud ime Bishop), smeštena preko puta Sacred Heart crkve, i služila je kao rezidencija za episkopa Christopher E. Birne, a kasnije je eparhijska kancelarija premeštena u Hjuston. Eparhija je otvorila palatu za javnost 1963. godine, a prihodom od poseta pomažu finansiranje Newman Center, kao i služeći katoličkim studentima medicinskog univerziteta u Teksasu. Episkop Christopher Birne živeo je u kući sve do svoje smrti.
Danas je, Bishop palata, u vlasništvu galvestonske istorijske fondacije i dostupni su samostalni turistički obilasci, čiji prihod ide na očuvanje i obnovu imovine.
Bishop palata
Blenheim palata, Engleska
Palata Blenheim je veliki monumentalni letnjikovac, koji se nalazi u Woodstocku, u blizini Oxforda, Oxfordshire u Engleskoj. Taj jedini ne-biskupski letnjikovac u Engleskoj, koji ima titulu palate, je jedna od najvećih engleskih kuća, izgrađena između 1705. i 1724. godine.
Njena izgradnja je izvorno trebala biti poklon za Johna Churchilla, prvog vojvodu od Marlborougha, iz zahvalnosti naroda za vojnu pobedu protiv Francuza i Bavaraca u bitci kod Blenheima. Međutim, uskoro je postala predmetom političke borbe, što je dovelo do Marlboroughova progonstva, pada njegovog vojvodstva, i nepopravljive štete za ugled arhitekte Sir Johna Vanbrugha.
Nakon završetka palate, postao je dom porodice Churchill sledećih 300 godina, a razni članovi porodice su u tom razdoblju uneli različite promene u interijeru, parku i vrtovima. Palata je i rodno mesto predaka premijera Sir Winstona Churchilla.
Blenheim je dizajniran u retkom i kratkotrajnom engleskom baroknom stilu, a arhitektura palate je i danas kao što je bila i 1720. godine. Ona je bila porodična kuća, mauzolej i nacionalni spomenik.
U svom materijalnu obliku Blenheim je izvanredan primer rada Johna Vanburgha i Nicholasa Hawksmoora, dva najznačajnija engleska arhitekata tog vremena. Interijer u Velikoj oslikanoj dvorani (Great Drawing Room), slikama Louisa Laguerrea (1719–1720), ističe razlog svog nastanka kao spomenik pobede vojvode od Malborougha.
Palata i park su, negiranjem klasicizma francuskog baroka, snažno uticali na razvoj arhitekture i hortikulture u Engleskoj, potaknuvši romantizam i povratak nacionalističkim izvorima ljubavi prema prirodi. Park obuhvata preko 2000 hektara sa obiljem prirodnih lepota i istorijskih spomenika , uključujući i Stub pobede (Column of Victory) i Dianinog Hrama (Temple of Diana), a uredio ga je slavni dizajner krajolika Lancelot i smatra se "naturalističkim" Versaillesom. On je preokrenuvši tok reke Glyme, stvorio dva veštačka jezera. Pored moćnog formalnog vrta, tu su i fontane, nedavno obnovljen Tajni vrt (Secret Garden), zatim italijanska bašta, vodene terase, Rose Garden i veliki slapovi. Minijaturni voz, veliki favorit svih uzrasta, povezuje palatu sa Vrtom zadovoljstva (Pleasure Gardens), gde se nalazi Marlborough lavirint, leptir kuća, Lavender Garden, avanturističko igralište, izložbe iz prošlosti palate i niz zabavnih aktivnosti za decu.
Upisana je na UNESCO-v popis mesta svetske baštine u Europi 1987. godine, zbog eklektične arhitekture smeštene u fantastičnom romantičarskom parku, što je čini savršenim primerom plemićke palate iz 18. veka.
Blenheim palata
Njena izgradnja je izvorno trebala biti poklon za Johna Churchilla, prvog vojvodu od Marlborougha, iz zahvalnosti naroda za vojnu pobedu protiv Francuza i Bavaraca u bitci kod Blenheima. Međutim, uskoro je postala predmetom političke borbe, što je dovelo do Marlboroughova progonstva, pada njegovog vojvodstva, i nepopravljive štete za ugled arhitekte Sir Johna Vanbrugha.
Nakon završetka palate, postao je dom porodice Churchill sledećih 300 godina, a razni članovi porodice su u tom razdoblju uneli različite promene u interijeru, parku i vrtovima. Palata je i rodno mesto predaka premijera Sir Winstona Churchilla.
Blenheim je dizajniran u retkom i kratkotrajnom engleskom baroknom stilu, a arhitektura palate je i danas kao što je bila i 1720. godine. Ona je bila porodična kuća, mauzolej i nacionalni spomenik.
U svom materijalnu obliku Blenheim je izvanredan primer rada Johna Vanburgha i Nicholasa Hawksmoora, dva najznačajnija engleska arhitekata tog vremena. Interijer u Velikoj oslikanoj dvorani (Great Drawing Room), slikama Louisa Laguerrea (1719–1720), ističe razlog svog nastanka kao spomenik pobede vojvode od Malborougha.
Palata i park su, negiranjem klasicizma francuskog baroka, snažno uticali na razvoj arhitekture i hortikulture u Engleskoj, potaknuvši romantizam i povratak nacionalističkim izvorima ljubavi prema prirodi. Park obuhvata preko 2000 hektara sa obiljem prirodnih lepota i istorijskih spomenika , uključujući i Stub pobede (Column of Victory) i Dianinog Hrama (Temple of Diana), a uredio ga je slavni dizajner krajolika Lancelot i smatra se "naturalističkim" Versaillesom. On je preokrenuvši tok reke Glyme, stvorio dva veštačka jezera. Pored moćnog formalnog vrta, tu su i fontane, nedavno obnovljen Tajni vrt (Secret Garden), zatim italijanska bašta, vodene terase, Rose Garden i veliki slapovi. Minijaturni voz, veliki favorit svih uzrasta, povezuje palatu sa Vrtom zadovoljstva (Pleasure Gardens), gde se nalazi Marlborough lavirint, leptir kuća, Lavender Garden, avanturističko igralište, izložbe iz prošlosti palate i niz zabavnih aktivnosti za decu.
Upisana je na UNESCO-v popis mesta svetske baštine u Europi 1987. godine, zbog eklektične arhitekture smeštene u fantastičnom romantičarskom parku, što je čini savršenim primerom plemićke palate iz 18. veka.
Blenheim palata
Belogradčik tvrđava, Bugarska
(Belogradčiška krepost)
Tvrđava Belogradčik je utvrđenje u gradu Belogradčiku, podignuto u Belogradčičkom stenjaku, severozapadno od istoimenog grada, na severozapadu Bugarske.
Prvobitno utvrđenje na ovom mestu podigli su Rimljani u stenjaku kao izvidnicu, koristeći se terenom, tako da su bedemi podignuti samo sa severozapada i sa jugoistoka, pošto su sa drugih strana stene visine i do 70m činile prirodni neprelazni bedem.
Belogradčik je u XIV veku proširio vladar Vidinske Bugarske Jovan Stracimir (1356—1397) podigavši novi deo koji je opasivao prvobitnu tvrđavu i stenoviti masiv, Tokom tog perioda, utvrda postaje jedna od najznačajnijih u tom delu Balkanskog poluostrva, odmah iza Vidinskog Grada.
Osmanlije je zauzimaju 1396. godine, posle čega pristupaju proširenju tvrđave da bi smanjili hajdučiju koja je uzela maha u njenoj okolini. Početkom XIX veka je došlo do velike obnove i proširenja utvrde koje su, za račun Otomanske imperije, sproveli francuski i italijanski inženjeri. Zahvaljujući tome, ona je odigrala bitnu ulogu u gušenju Belogradčičkog ustanka 1850. godine.
Belogradčik tvrđava se sastoji iz tri dela koji obuhvataju ukupnu površinu od 10.210 m². Njeni bedemi su u osnovi debeli preko 2 m i dostižu visinu do 12m, a poslednji put je korišćena u ratnim dejstvima 1885. godine, tokom srpskobugarskog rata.
Ona je danas jedna od najočuvanijih utvrda u Bugarskoj i nacionalni spomenik od izuzetnog značaja.
Belogradčik tvrđava
Prvobitno utvrđenje na ovom mestu podigli su Rimljani u stenjaku kao izvidnicu, koristeći se terenom, tako da su bedemi podignuti samo sa severozapada i sa jugoistoka, pošto su sa drugih strana stene visine i do 70m činile prirodni neprelazni bedem.
Belogradčik je u XIV veku proširio vladar Vidinske Bugarske Jovan Stracimir (1356—1397) podigavši novi deo koji je opasivao prvobitnu tvrđavu i stenoviti masiv, Tokom tog perioda, utvrda postaje jedna od najznačajnijih u tom delu Balkanskog poluostrva, odmah iza Vidinskog Grada.
Osmanlije je zauzimaju 1396. godine, posle čega pristupaju proširenju tvrđave da bi smanjili hajdučiju koja je uzela maha u njenoj okolini. Početkom XIX veka je došlo do velike obnove i proširenja utvrde koje su, za račun Otomanske imperije, sproveli francuski i italijanski inženjeri. Zahvaljujući tome, ona je odigrala bitnu ulogu u gušenju Belogradčičkog ustanka 1850. godine.
Belogradčik tvrđava se sastoji iz tri dela koji obuhvataju ukupnu površinu od 10.210 m². Njeni bedemi su u osnovi debeli preko 2 m i dostižu visinu do 12m, a poslednji put je korišćena u ratnim dejstvima 1885. godine, tokom srpskobugarskog rata.
Ona je danas jedna od najočuvanijih utvrda u Bugarskoj i nacionalni spomenik od izuzetnog značaja.
Belogradčik tvrđava
Blarney dvorac, Irska
(Blarney Castle & Blarney House)
Blarney dvorac 1210. i Blarney dvorac/kuća 1874.g.
Blarney dvorac je prvobitno izgradjen u desetom veku, u Irskoj, i bio je drvene strukture, dok 1210. gpdine, nije napokon sazidan od kamena. Tokom vremena je bio srušen do temelja, da bi 1446.g., napokon iznikao i treći dvorac izgradjen od strane Dermota McCarthya, Kralja Munstera, čije zidine još uvek stoje. Dvorac je bio pod opsadom tokom irskog rata i 1646. godine je zaplenjen od strane parlamentarnih snaga, pod Lordom Brog, da bi 1874. bio uništen u požaru. Iste godine se gradi novi dvor, na 200m udaljenosti od starog.
Blarney se prostire na preko 60 hektara zemljišta - Parklands, koji uključuju vrtove, puteve, botaničke bašte i vodene tokove.
Na vrhu kule nalazi se Blarney stone - kamena ploča, koju je svojevremeno kralj Cormac McCarthy dobio kao znak zahvalnosti za ustupanje 4000 vojnika Kralju Škota Robertu the Bruceu u bitci kod Bannockburna 1314. godine. Prema legendi, Blarney stone je polovina Stone of Scone-a, odnosno Kamena sudbine, kojeg je navodno Jakov koristio kao jastuk, dok je sanjao u Betelu (ovo ce znati oni koji čitaju Bibliju). Veruje se, da će ti se ostvariti zelja, ako legnes na ledja, zabaciš glavu unazad i tako naopačke poljubiš kamen.
Blarney dvorac poseduje 8 vrtova, a jedan od njih je i Otrovni vrt, sakriven iza dvorca, u koji ulazite na sopstveni rizik. U tom vrtu, biljke su toliko opasne i otrovne da se moraju čuvati u velikom kavezu, kao strukture. Pored vrtova, tu je i Blarney House, dvor-kuća i Blarney jezero.
Navodno je dvorac bio prodat, zato sto ga je kralj smatrao neudobnim, zbog preuskih stepenica.
Blarney dvorac
Blarney se prostire na preko 60 hektara zemljišta - Parklands, koji uključuju vrtove, puteve, botaničke bašte i vodene tokove.
Na vrhu kule nalazi se Blarney stone - kamena ploča, koju je svojevremeno kralj Cormac McCarthy dobio kao znak zahvalnosti za ustupanje 4000 vojnika Kralju Škota Robertu the Bruceu u bitci kod Bannockburna 1314. godine. Prema legendi, Blarney stone je polovina Stone of Scone-a, odnosno Kamena sudbine, kojeg je navodno Jakov koristio kao jastuk, dok je sanjao u Betelu (ovo ce znati oni koji čitaju Bibliju). Veruje se, da će ti se ostvariti zelja, ako legnes na ledja, zabaciš glavu unazad i tako naopačke poljubiš kamen.
Blarney dvorac poseduje 8 vrtova, a jedan od njih je i Otrovni vrt, sakriven iza dvorca, u koji ulazite na sopstveni rizik. U tom vrtu, biljke su toliko opasne i otrovne da se moraju čuvati u velikom kavezu, kao strukture. Pored vrtova, tu je i Blarney House, dvor-kuća i Blarney jezero.
Navodno je dvorac bio prodat, zato sto ga je kralj smatrao neudobnim, zbog preuskih stepenica.
Blarney dvorac
C
Caerlaverock zamak, Škotska
(Kerleyvrok Castle)
Caerlaverock zamak je jedan od najatraktivnijih i najzanimljivijih dvoraca u Škotskoj. Nažalost, unutrašnjost je u ruševinama, međutim, to ne sprečava da se oko njega oseti veličina prošlih epoha. Veoma je visok i nalazi se u sredini jezera Mlaka, u slikovitom, zelenom delu sa 1000 jutara šume, u južnom delu Škotske. Sa svojim trouglastim oblikom masivnog utvrđenja, Caerlaverock je jedan od najboljih primera srednjovekovne arhitekture u celoj Škotskoj, okružen bujnim šumama i vrbama. Njegov kontrolni ulaz, jug-zapad, izgrađen je negde oko 1277. godine, i postao komplikovan za osvajanje.
Ispred zamka je zaštitni jarak, koji je i dalje pun vode i preko njega most, koji vodi do dve masivne kule, a ogradni zidovi, 2 m široki, okružuju ceo kompleks i povezuju prednji i stražnji toranj.
U 1300. g., Caerlaverock je opkoljen od strane Edwarda I., tokom rata protiv škotskog kralja Johna.
Jedinstvena trouglasta tvrđava sa masivnim utvrdama je izazvala Engleze da ga opišu kao "tako jaka utvrda koja se čini neosvojiva." Štit sa tri karaule na svakom uglu je građen sa najviše izpipvane konfiguracije detaljnog sastava, tako da je tvrđava bila gotovo savršena za borbe.
Međutim, kasnija istorija Caerlaverocka je doživela set prilično teških trenutaka. Tokom mira između Engleske i Škotske, negde oko 1603. godine, Robert Maxwell preuzima dvorac i poboljšava njegove strukture i gradi sprat za stanovanje. Takođe gradi i novu dvoranu sa dodatnim stanbenim prostorom, dodati na južnoj strani Caerlaverocka, koji su uređeni u klasičnom stilu renesanse. Većina od njih su ukrašeni kamenim heraldičkim ukrasima koji pridaju Maxwellu.
Danas Caerlaverock zamak je vrlo popularan među posetiocima. Za njihovu praktičnost, sagrađeno je i turističko središte, koje nudi dečji kutak, gde malim gostima u zamku može biti zabavno. Osim toga je i omiljeno mesto za vjenčanja.
Caerlaverock zamak
Ispred zamka je zaštitni jarak, koji je i dalje pun vode i preko njega most, koji vodi do dve masivne kule, a ogradni zidovi, 2 m široki, okružuju ceo kompleks i povezuju prednji i stražnji toranj.
U 1300. g., Caerlaverock je opkoljen od strane Edwarda I., tokom rata protiv škotskog kralja Johna.
Jedinstvena trouglasta tvrđava sa masivnim utvrdama je izazvala Engleze da ga opišu kao "tako jaka utvrda koja se čini neosvojiva." Štit sa tri karaule na svakom uglu je građen sa najviše izpipvane konfiguracije detaljnog sastava, tako da je tvrđava bila gotovo savršena za borbe.
Međutim, kasnija istorija Caerlaverocka je doživela set prilično teških trenutaka. Tokom mira između Engleske i Škotske, negde oko 1603. godine, Robert Maxwell preuzima dvorac i poboljšava njegove strukture i gradi sprat za stanovanje. Takođe gradi i novu dvoranu sa dodatnim stanbenim prostorom, dodati na južnoj strani Caerlaverocka, koji su uređeni u klasičnom stilu renesanse. Većina od njih su ukrašeni kamenim heraldičkim ukrasima koji pridaju Maxwellu.
Danas Caerlaverock zamak je vrlo popularan među posetiocima. Za njihovu praktičnost, sagrađeno je i turističko središte, koje nudi dečji kutak, gde malim gostima u zamku može biti zabavno. Osim toga je i omiljeno mesto za vjenčanja.
Caerlaverock zamak
Nastaviće se...