Sedam svetskih čuda starog sveta je skup arhitektonskih dela koje su stari Grci, naročito u helenističkoj epohi, smatrali vrhuncem ljudske kreativnosti i genijalnosti. Najstarije pominjanje liste svetskih čuda potiče od istoričara Herodota (oko 450. godine p. n. e.). Prvi put svih sedam čuda su zajedno pomenuta u epigramu feničanskog pisca Antipatrosa iz Sidona (2. vek p. n. e.), koji je opisao putopis po istočnom Mediteranu svoga vremena. Grci su ovaj spisak nazvali: Τὰ ἑπτὰ θεάματα τῆς οἰκουμένης [γῆς] – „Sedam atrakcija naseljene Zemlje koje treba obavezno videti“. Sedam čuda je verovatno odabrano zato što je ovaj broj za stare Grke imao simboliku magičnog broja. Njihov opis se nalazi u traktatu iz 6. veka nove ere „O sedam svetskih čuda“ (De septem mundi miraculis).
1. Artemidin hram (550. p. n. e.) u Efesu, Turska.
2. Velike piramide u Gizi u Egiptu 3. Viseći vrtovi iz Vavilona, čiji je tvorac Navukodonosor II, (oko 8. veka p. n. e.) 4. Kolos sa Rodosa, skulptura Heliosa (292. p. n. e. — 280. p. n. e.) 5. Mauzolej u Halikarnasu, u današnjem Bodrumu, Turska. 6. Statua Zevsa u Olimpiji (oko 457. p. n. e.) 7. Faros u Aleksandriji, svetionik (270. p. n. e.) na ostrvu Faros blizu Aleksandrije. |
1 - Artemidin hram
Artemidin hram u Efesu je bio grčki hram posvećen boginji Artemidi koji je bio podignut oko 550. p. n. e. Danas se od hrama mogu videti samo ostaci temelja i mesto na kojem se ovaj hram nekada nalazio – nedaleko od turskog grada Selčuka i na oko 50 km od grada Izmira. Iako temelj hrama potiče još iz 7. veka p. n. e, građevina je konstruisana i podignuta 550. godine p. n. e. Novac za izgradnju velelepnog mermernog hrama izdvojio je lidijski kralj Krez, a hram je osmislio i projektovao grčki arhitekta Herosifron. Hram je bio ukrašen bronzanim statuama koje su izvajali najumešniji umetnici tog doba: Fidija, Polikleit, Kresilas i Fradmon.
Hram je služio kao religijsko zdanje, ali i kao tržnica. Godinama su hram posećivali trgovci, turisti, umetnici i kraljevi koji su odavali počast boginji zaveštajući deo svoje zarade hramu. Nedavnim arheološkim iskopavanjima na ovoj lokaciji otkriveni su darovi koje su hodočasnici koji su dolazili čak iz Persije i Indije posvetili Artemidi – naušnice, narukvice i ogrlice od zlata, statue Artemide izvajane od zlata i slonovače i drugi artefakti izuzetne vrednosti i lepote.
U noći 21. jula 356. godine p. n. e, čovek po imenu Herostratus je, u nameri da se proslavi i da njegovo ime ovekoveči istorija, zapalio hram koji je sagoreo do temelja. Te iste noći rođen je i Aleksandar Veliki (Makedonski). Poznati istoričar tog doba Plutarh zapazio je neobičnu slučajnost i zabeležio da „u toj noći boginja nije obitavala u svom hramu, jer je prisustvovala rođenju budućeg velikog vojskovođe, te nije mogla da spasi svoj hram od uništenja.“ Tokom naredne dve decenije, hram je obnovljen, u čemu je značajno pomogao sam Aleksandar Makedonski koji je u to doba već bio osvojio i pokorio celu Malu Aziju.
Kada je apostol Pavle u prvom veku nove ere posetio Efes u nameri da propoveda hrišćanstvo, suočio se sa snažnim kultom boginje Artemide rasprostranjenim u narodu koji nije želeo da ga se odrekne. Kada su Goti 262 godine n. e. ponovo razrušili hram, Efežani su se zavetovali da će ga ponovo obnoviti. Ipak, do 4. veka n. e. većina Efežana je prihvatilo hrišćanstvo i hram je izgubio svoj religijski značaj. Poslednje poglavlje istorije vezano za ovaj hram odigralo se 401. godine n. e. kada ga je srušio Sveti Jovan Hrizostom. Kasnije je Efes napušten, a arheološka iskopavanja ove lokacije započela su tek krajem 19. veka. Iskopavanjima su otkriveni temelji hrama i put koji je vodio do ove lokacije koja je danas polumočvarni predeo, s obzirom da je nekada na tom mestu bilo more i značajna luka Male Azije.
Hram je služio kao religijsko zdanje, ali i kao tržnica. Godinama su hram posećivali trgovci, turisti, umetnici i kraljevi koji su odavali počast boginji zaveštajući deo svoje zarade hramu. Nedavnim arheološkim iskopavanjima na ovoj lokaciji otkriveni su darovi koje su hodočasnici koji su dolazili čak iz Persije i Indije posvetili Artemidi – naušnice, narukvice i ogrlice od zlata, statue Artemide izvajane od zlata i slonovače i drugi artefakti izuzetne vrednosti i lepote.
U noći 21. jula 356. godine p. n. e, čovek po imenu Herostratus je, u nameri da se proslavi i da njegovo ime ovekoveči istorija, zapalio hram koji je sagoreo do temelja. Te iste noći rođen je i Aleksandar Veliki (Makedonski). Poznati istoričar tog doba Plutarh zapazio je neobičnu slučajnost i zabeležio da „u toj noći boginja nije obitavala u svom hramu, jer je prisustvovala rođenju budućeg velikog vojskovođe, te nije mogla da spasi svoj hram od uništenja.“ Tokom naredne dve decenije, hram je obnovljen, u čemu je značajno pomogao sam Aleksandar Makedonski koji je u to doba već bio osvojio i pokorio celu Malu Aziju.
Kada je apostol Pavle u prvom veku nove ere posetio Efes u nameri da propoveda hrišćanstvo, suočio se sa snažnim kultom boginje Artemide rasprostranjenim u narodu koji nije želeo da ga se odrekne. Kada su Goti 262 godine n. e. ponovo razrušili hram, Efežani su se zavetovali da će ga ponovo obnoviti. Ipak, do 4. veka n. e. većina Efežana je prihvatilo hrišćanstvo i hram je izgubio svoj religijski značaj. Poslednje poglavlje istorije vezano za ovaj hram odigralo se 401. godine n. e. kada ga je srušio Sveti Jovan Hrizostom. Kasnije je Efes napušten, a arheološka iskopavanja ove lokacije započela su tek krajem 19. veka. Iskopavanjima su otkriveni temelji hrama i put koji je vodio do ove lokacije koja je danas polumočvarni predeo, s obzirom da je nekada na tom mestu bilo more i značajna luka Male Azije.
Nalazište Artemidinog hrama u Efesu u Turskoj
Od nekadašnjeg hrama nije ostalo ništa izuzev nekoliko stubova.
Od nekadašnjeg hrama nije ostalo ništa izuzev nekoliko stubova.
2 - Velike piramide u Gizi
Piramide u Gizi ili Velike piramide su jedno od sedam svetskih čuda. Nalaze se u Egiptu, blizu Kaira na platou Gize. One su najstarije i jedino do danas očuvano svetsko čudo. Velike piramide čine tri monumentalne građevine koje se razlikuju od ostalih egipatskih piramida rasutih po pustinji Sahare. Nalaze se u gradu Giza, nekropoli antičkog Memfisa (danas je to predgrađe Kaira).
Danas ovo područje, zajedno sa drugim piramidama i skulpturom Sfinge predstavlja značajnu turističku atrakciju, koju upotpunjuje i Sunčev brod, pronađen 1954. godine sa južne strane Velike piramide. Za brod se veruje da je simbolično predstavljao sredstvo kojim je telo umrlog Keopsa povezeno u zagrobni svet. Piramide su okružene grobnicama koje su pripadale rođacima, velikodostojnicima i značajnim činovnicima.
Tokom istorije, piramide u Gizi su izazivale veliku pažnju, što opisuje i Napoleonova izreka prilikom osvajanja Egipata 1798. godine: „Vojnici! Sa vrha ovih piramida posmatra nas 40 vekova!“
Suprotno uobičajenom verovanju, samo Velika Keopsova piramida se naziva svetskim čudom.
Danas ovo područje, zajedno sa drugim piramidama i skulpturom Sfinge predstavlja značajnu turističku atrakciju, koju upotpunjuje i Sunčev brod, pronađen 1954. godine sa južne strane Velike piramide. Za brod se veruje da je simbolično predstavljao sredstvo kojim je telo umrlog Keopsa povezeno u zagrobni svet. Piramide su okružene grobnicama koje su pripadale rođacima, velikodostojnicima i značajnim činovnicima.
Tokom istorije, piramide u Gizi su izazivale veliku pažnju, što opisuje i Napoleonova izreka prilikom osvajanja Egipata 1798. godine: „Vojnici! Sa vrha ovih piramida posmatra nas 40 vekova!“
Suprotno uobičajenom verovanju, samo Velika Keopsova piramida se naziva svetskim čudom.
Keopsova piramida
Keopsova piramida izgrađena je po nalogu faraona Kufua (kako su ga Egipćani zvali ili Keopsa, kako su ga Grci zvali), vladara četvrte dinastije, oko 2560. p. n. e. kao njegova grobnica. Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao otmenija varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Ova veza se najbolje može videti na primeru Stepenaste piramide kralja Zosera u Sakari koju je podigao poznati egipatski arhitekta Imhotep.
Piramida je visoka 138,75 metara, dužine 225 metara i obuhvata površinu od 5,3 hektara i jedina je piramida koja ima i uzlazne i silazne hodnike. Kada je izgrađena bila je visoka 145,75 m, ali je tokom godina vrh urušen za oko 10 m. Prema pisanju Herodota, pripreme za gradnju Keopsove piramide trajale su više od dvadeset godina. Na njoj je radilo 100.000 ljudi, dvadeset godina po tri meseca godišnje, u vreme poplave Nila, kada se nije mogla obrađivati zemlja. Radili su robovi i seljaci. U Keopsovu piramidu ugrađeno je oko 2,5 miliona blokova, isklesanih u kamenolomu na desnoj obali Nila. Blokovi su od krečnjaka, bazalta i granita, bili su teški od dve do četiri tone (u proseku 2,5, maksimalno 7,5). Veliki granitni neotesani blokovi sa kojima je građen plafon za kraljevski salon, težili su preko pedeset tona. Završni, pokrivni sloj (koji je propao tokom vremena) činio je građevinu spolja veoma glatkom. Iako se ne zna kako su blokovi postavljani, postoji nekoliko mogućih teorija. Jedna teorija podrazumeva korišćenje ravne ili spiralne rampe koja se podizala kako je građevina građena uvis, dok druga terija pretpostavlja korišćenje dugačkih poluga. Glavni nadzornik radova na Keopsovoj piramidi bio je verovatno Hemiunu, Keopsov nećak.
Ulaz se nalazi na severnoj strani. Više prolaza, galerija i holova vodi ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice, sarkofag je za samo 1 cm uži od ulaza u grobnicu. Ugao stranica u odnosu na osnovu iznosi 51 stepen i 51 minut. Svaka strana je pažljivo orijentisana prema jednoj od četiri strane sveta. Horizontalni presek građevine uvek je kvadratan u bilo kom delu, a dužina stranice osnove iznosi tačno 229 m. Cela građevina se sastoji od približno 2 miliona kamenih blokova od kojih svaki teži više od dve tone.
Keopsova piramida bila je najviša građevina na Zemlji tokom 4300 godina i koju su nadvisile druge građevine tek krajem 19. veka. Prostor koji zauzima Velika piramida dovoljan je da unutar sebe obuhvati katedralu Svetog Petra u Rimu i katedrale u Milanu i Londonu – zajedno.
Keopsova piramida izgrađena je po nalogu faraona Kufua (kako su ga Egipćani zvali ili Keopsa, kako su ga Grci zvali), vladara četvrte dinastije, oko 2560. p. n. e. kao njegova grobnica. Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao otmenija varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Ova veza se najbolje može videti na primeru Stepenaste piramide kralja Zosera u Sakari koju je podigao poznati egipatski arhitekta Imhotep.
Piramida je visoka 138,75 metara, dužine 225 metara i obuhvata površinu od 5,3 hektara i jedina je piramida koja ima i uzlazne i silazne hodnike. Kada je izgrađena bila je visoka 145,75 m, ali je tokom godina vrh urušen za oko 10 m. Prema pisanju Herodota, pripreme za gradnju Keopsove piramide trajale su više od dvadeset godina. Na njoj je radilo 100.000 ljudi, dvadeset godina po tri meseca godišnje, u vreme poplave Nila, kada se nije mogla obrađivati zemlja. Radili su robovi i seljaci. U Keopsovu piramidu ugrađeno je oko 2,5 miliona blokova, isklesanih u kamenolomu na desnoj obali Nila. Blokovi su od krečnjaka, bazalta i granita, bili su teški od dve do četiri tone (u proseku 2,5, maksimalno 7,5). Veliki granitni neotesani blokovi sa kojima je građen plafon za kraljevski salon, težili su preko pedeset tona. Završni, pokrivni sloj (koji je propao tokom vremena) činio je građevinu spolja veoma glatkom. Iako se ne zna kako su blokovi postavljani, postoji nekoliko mogućih teorija. Jedna teorija podrazumeva korišćenje ravne ili spiralne rampe koja se podizala kako je građevina građena uvis, dok druga terija pretpostavlja korišćenje dugačkih poluga. Glavni nadzornik radova na Keopsovoj piramidi bio je verovatno Hemiunu, Keopsov nećak.
Ulaz se nalazi na severnoj strani. Više prolaza, galerija i holova vodi ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice, sarkofag je za samo 1 cm uži od ulaza u grobnicu. Ugao stranica u odnosu na osnovu iznosi 51 stepen i 51 minut. Svaka strana je pažljivo orijentisana prema jednoj od četiri strane sveta. Horizontalni presek građevine uvek je kvadratan u bilo kom delu, a dužina stranice osnove iznosi tačno 229 m. Cela građevina se sastoji od približno 2 miliona kamenih blokova od kojih svaki teži više od dve tone.
Keopsova piramida bila je najviša građevina na Zemlji tokom 4300 godina i koju su nadvisile druge građevine tek krajem 19. veka. Prostor koji zauzima Velika piramida dovoljan je da unutar sebe obuhvati katedralu Svetog Petra u Rimu i katedrale u Milanu i Londonu – zajedno.
3 - Viseći vrtovi iz Vavilona
Pikaz Visećih vrtova iz 16. veka (slika Martina Hemskerka)
Viseći vrtovi iz Vavilona (takođe označavani i kao „Semiramidini viseći vrtovi“), su jedno od sedam svetskih čuda.
Na osnovu mitova bili su izgrađeni za kraljicu Semiramidu, koja je poreklom iz zelene Medije i zbog toga je kralj Navukodonosor II naredio oko 600. p. n. e. da se izgrade viseći vrtovi na terasama palate da bi je oraspoložio. O njihovoj egzistenciji ne postoje verodostojni dokazi. Viseće vrtove su opisivali uglavnom starogrčki istoričari Strabon i Diodor Sicilijski.
Arheolog Robert Koldevej iskopavao je u Vavilonu ostatke kamene građevine koja je mnogo puta poistovećivana sa visećim vrtovima.
Ostaci visećih vrtova u Vavilonu nalaze se na istočnoj obali reke Eufrat, na oko 90 km južno od Bagdada, u Iraku. Istorija svedoči da je vavilonsko carstvo cvetalo u vreme vladavine čuvenog kralja Hamurabija (1792-1.750. godine p. n. e.) Ipak, smatra se da su legendarni viseći vrtovi izgrađeni za vreme vladavine njegovog potomka Navukodonosora II (604-562. p. n. e.) i to po želji njegove supruge Semiramide koja je bila „dovedena iz Medije i naročito volela planinski pejzaž“.
Detaljni opisi visećih vrtova pronađeni su u delima grčkih vavilonskog astronoma Berosa i grčkog istoričara Diodora sa Sicilije. U tablicama iz vremena Navukodonosora, međutim, ni na jednom mestu se ne pominje postojanje visećih vrtova, iako se mogu naći opisi njegove palate i samog grada Vavilona. Sve do 20. veka mnoge misterije vezane za viseće vrtove nisu bile otkrivene – čak se i danas arheolozi bore da prikupe dovoljno dokaza pre nego izvedu konačne zaključke o tačnoj lokaciji vrtova, njihovom sistemu navodnjavanja i njihovom stvarnom izgledu. Neki noviji podaci ukazuju čak i da je vrtove sagradio drugi vladar – Senaherib i to ne u Vavilonu nego u Ninivi.
Detaljne opise vrtova iznose i poznati starogrčki pisci tog doba – Strabon i Filon vizantijski. Evo izvoda iz njihovih dela: „Vrtovi su oblika kvadrata stranice dužine oko četiri pletre (stara mera za dužinu, prim. prev.) Sačinjavaju ih lučni svodovi koji se uzdižu nad popločanim osnovama, a terase su izgrađene stepenasto, jedna nad drugom pod različitim uglovima…“; „U vrtovima se uzgajaju egzotične biljke posađene na same terase, poduprte kamenim stubovima… Potoci vode teku s visina i spuštaju se u slapovima do tla… Oni navodnjavaju sve vrtove, natapajući korenje biljaka i čineći ceo predeo vlažnim i sparnim. Tako je trava stalno zelena, a drveće buja… Ovo umetničko delo kraljevskog luksuza odaje utisak prirodnosti, jer se uticaj čoveka u održavanju ovih vrtova nikada ne vidi.“
Novijim arheološkim istraživanjima drevnog grada Vavilona u Iraku otkriveni su temelji kraljevske palate, ostaci lučnih svodova i odličan sistem navodnjavanja u južnom delu palate, kao i masivni zidovi debljine 25 metara za koje se pretpostavlja da su ostaci samih terasa.
Viseći vrtovi iz Vavilona (takođe označavani i kao „Semiramidini viseći vrtovi“), su jedno od sedam svetskih čuda.
Na osnovu mitova bili su izgrađeni za kraljicu Semiramidu, koja je poreklom iz zelene Medije i zbog toga je kralj Navukodonosor II naredio oko 600. p. n. e. da se izgrade viseći vrtovi na terasama palate da bi je oraspoložio. O njihovoj egzistenciji ne postoje verodostojni dokazi. Viseće vrtove su opisivali uglavnom starogrčki istoričari Strabon i Diodor Sicilijski.
Arheolog Robert Koldevej iskopavao je u Vavilonu ostatke kamene građevine koja je mnogo puta poistovećivana sa visećim vrtovima.
Ostaci visećih vrtova u Vavilonu nalaze se na istočnoj obali reke Eufrat, na oko 90 km južno od Bagdada, u Iraku. Istorija svedoči da je vavilonsko carstvo cvetalo u vreme vladavine čuvenog kralja Hamurabija (1792-1.750. godine p. n. e.) Ipak, smatra se da su legendarni viseći vrtovi izgrađeni za vreme vladavine njegovog potomka Navukodonosora II (604-562. p. n. e.) i to po želji njegove supruge Semiramide koja je bila „dovedena iz Medije i naročito volela planinski pejzaž“.
Detaljni opisi visećih vrtova pronađeni su u delima grčkih vavilonskog astronoma Berosa i grčkog istoričara Diodora sa Sicilije. U tablicama iz vremena Navukodonosora, međutim, ni na jednom mestu se ne pominje postojanje visećih vrtova, iako se mogu naći opisi njegove palate i samog grada Vavilona. Sve do 20. veka mnoge misterije vezane za viseće vrtove nisu bile otkrivene – čak se i danas arheolozi bore da prikupe dovoljno dokaza pre nego izvedu konačne zaključke o tačnoj lokaciji vrtova, njihovom sistemu navodnjavanja i njihovom stvarnom izgledu. Neki noviji podaci ukazuju čak i da je vrtove sagradio drugi vladar – Senaherib i to ne u Vavilonu nego u Ninivi.
Detaljne opise vrtova iznose i poznati starogrčki pisci tog doba – Strabon i Filon vizantijski. Evo izvoda iz njihovih dela: „Vrtovi su oblika kvadrata stranice dužine oko četiri pletre (stara mera za dužinu, prim. prev.) Sačinjavaju ih lučni svodovi koji se uzdižu nad popločanim osnovama, a terase su izgrađene stepenasto, jedna nad drugom pod različitim uglovima…“; „U vrtovima se uzgajaju egzotične biljke posađene na same terase, poduprte kamenim stubovima… Potoci vode teku s visina i spuštaju se u slapovima do tla… Oni navodnjavaju sve vrtove, natapajući korenje biljaka i čineći ceo predeo vlažnim i sparnim. Tako je trava stalno zelena, a drveće buja… Ovo umetničko delo kraljevskog luksuza odaje utisak prirodnosti, jer se uticaj čoveka u održavanju ovih vrtova nikada ne vidi.“
Novijim arheološkim istraživanjima drevnog grada Vavilona u Iraku otkriveni su temelji kraljevske palate, ostaci lučnih svodova i odličan sistem navodnjavanja u južnom delu palate, kao i masivni zidovi debljine 25 metara za koje se pretpostavlja da su ostaci samih terasa.
4 - Kolos sa Rodosa
Kolos sa Rodosa (grč. Κολοσσός της Ρόδου) je jedno od sedam svetskih čuda. Iako je od vremena izgradnje ove ogromne statue do njenog uništenja proteklo svega 56 godina, ova svojevrsna i neponovljiva građevina svakako je zaslužila svoje mesto među svetskim čudima. Kolos sa Rodosa nije samo gigantska statua – on je simbol jedinstva naroda koji je naseljavao Rodos, prelepo mediteransko ostrvo.
Ova statua se nalazila na samom ulazu u luku Mitraki ostrva Rodos u Grčkoj. U staroj Grčkoj, na malom ostrvu Rodosu nalazila su se 3 grada-države (polisa): Lalisos, Kamiros i Lindos. 408. godine p. n. e. ovi gradovi su se ujedinili i sačinili jedinstvenu teritoriju – grad Rodos. Grad se brzo razvijao i gradio snažne ekonomske veze sa svojim glavnim saveznikom Ptolemejem I, tadašnjim vladarom starog Egipta. 305. godine p. n. e, Antagonidi iz Makedonije koji su bili veliki rivali ptolemejima, napali su Rodos u pokušaju da slome njegovu alijansu sa Egiptom. Ipak, nisu uspeli da uđu u grad. Kada je postignut mirovni sporazum 304. godine p. n. e, Antagonidi su se povukli ostavljajući za sobom velike količine ratne opreme. Kako bi proslavili svoje jedinstvo, stanovnici Rodosa prodali su svu tu ratnu opremu i za dobijeni novac podigli gigantsku statuu posvećenu grčkom bogu Sunca, Heliosu. Izgradnja statue trajala je 12 godina i završena je 282. godine p. n. e. Godinama je statua stajala na ulazu u rodosku luku, sve dok snažan zemljotres nije pogodio Rodos 226. godine p. n. e. Grad je bio teško oštećen, a Kolos je slomljen na najslabijem mestu – u kolenu. Rodos je tada primio ponudu Ptolemeja III da plati sve troškove restauracije polomljene statue, ali nakon što su konsultovani proroci, ponovno podizanje statue je zabranjeno, a Ptolemejeva ponuda odbijena. Skoro 1000 godina statua je ležala polomljena. 654. godine n. e Arapi su napali Rodos. Uzeli su ostatke polomljenog Kolosa i prodali ih Siriji – bili su otpremljeni na leđima 900 kamila.
Ogromnu statuu osmislio je rodoski vajar Ares iz Lindosa. Osnova statue je bila napravljena od mermera, a najpre su postavljena stopala i članci noge. Statua je postupno građena tako što je bronzana prevlaka bila učvršćivana gvozdenim i kamenim ojačanjima. Da bi statua bila dovršena, izgrađena je visoka rampa oko statue koja je kasnije uklonjena. Kada je Kolos završen, bio je visok 33 metra. Kolika je zapravo bila veličina statue, najbolje svedoči Plinije Stariji: „Kada je statua polomljena i pala na zemlju, grupa od 5-6 ljudi ispruženih ruku je jedva mogla da opaše prst ruke Kolosa“.
Ova statua se nalazila na samom ulazu u luku Mitraki ostrva Rodos u Grčkoj. U staroj Grčkoj, na malom ostrvu Rodosu nalazila su se 3 grada-države (polisa): Lalisos, Kamiros i Lindos. 408. godine p. n. e. ovi gradovi su se ujedinili i sačinili jedinstvenu teritoriju – grad Rodos. Grad se brzo razvijao i gradio snažne ekonomske veze sa svojim glavnim saveznikom Ptolemejem I, tadašnjim vladarom starog Egipta. 305. godine p. n. e, Antagonidi iz Makedonije koji su bili veliki rivali ptolemejima, napali su Rodos u pokušaju da slome njegovu alijansu sa Egiptom. Ipak, nisu uspeli da uđu u grad. Kada je postignut mirovni sporazum 304. godine p. n. e, Antagonidi su se povukli ostavljajući za sobom velike količine ratne opreme. Kako bi proslavili svoje jedinstvo, stanovnici Rodosa prodali su svu tu ratnu opremu i za dobijeni novac podigli gigantsku statuu posvećenu grčkom bogu Sunca, Heliosu. Izgradnja statue trajala je 12 godina i završena je 282. godine p. n. e. Godinama je statua stajala na ulazu u rodosku luku, sve dok snažan zemljotres nije pogodio Rodos 226. godine p. n. e. Grad je bio teško oštećen, a Kolos je slomljen na najslabijem mestu – u kolenu. Rodos je tada primio ponudu Ptolemeja III da plati sve troškove restauracije polomljene statue, ali nakon što su konsultovani proroci, ponovno podizanje statue je zabranjeno, a Ptolemejeva ponuda odbijena. Skoro 1000 godina statua je ležala polomljena. 654. godine n. e Arapi su napali Rodos. Uzeli su ostatke polomljenog Kolosa i prodali ih Siriji – bili su otpremljeni na leđima 900 kamila.
Ogromnu statuu osmislio je rodoski vajar Ares iz Lindosa. Osnova statue je bila napravljena od mermera, a najpre su postavljena stopala i članci noge. Statua je postupno građena tako što je bronzana prevlaka bila učvršćivana gvozdenim i kamenim ojačanjima. Da bi statua bila dovršena, izgrađena je visoka rampa oko statue koja je kasnije uklonjena. Kada je Kolos završen, bio je visok 33 metra. Kolika je zapravo bila veličina statue, najbolje svedoči Plinije Stariji: „Kada je statua polomljena i pala na zemlju, grupa od 5-6 ljudi ispruženih ruku je jedva mogla da opaše prst ruke Kolosa“.
5 - Mauzolej u Halikarnasu
Mauzolej u Halikarnasu se nalazi u gradu Bodrumu, na obali Egejskog mora, u jugozapadnom delu današnje Turske. Grad Bodrum se u vreme stare Grčke zvao Halikarnas. Ovo svetsko čudo je, kao i piramide, predstavljalo grobnicu vladara. Za razliku od piramida koje su zadivljuju oblikom i veličinom, mauzolej u Halikarnasu je atribut svetskog čuda dobio zahvaljujući svojoj estetskoj lepoti. Njegova posebnost je i u tome što nije bio posvećen nijednom starogrčkom bogu, što je bilo uobičajeno za tadašnje velike građevine.
U vreme velikog blagostanja persijske države, kada se proširila na celu Mesopotamiju, severnu Indiju, Siriju, Egipat i Malu Aziju, persijski vladar je dao određen stepen samostalnosti svojim provincijama, jer nije bio u mogućnosti da kontroliše celu državu. Jedna od provincija Persije, kraljevina Karija, koja se nalazila u zapadnom delu Male Azije, je bila toliko udaljena od prestonice da je praktično postajala samostalna država. Karijski kralj Mauzol, koji je vladao od 377. do 353. godine pre nove ere, je premestio prestonicu Karije u grad Halikarnas.
Mauzolej u Halikarnasu (po njegovom imenu – Mauzol) predstavlja njegovu grobnicu. Njena izgradnja je bila poverena kraljevoj supruzi i sestri Artemidi. Izgradnja je počela još za vreme njegove vladavine, a završena je 350. godine pre nove ere, tri godine posle njegove smrti i godinu dana posle smrti njegove sestre Artemide.
Osnova Mauzoleja je bila pravougaonog oblika dimenzija 40×30 metara. U centralnom delu, na uzdignutom podijumu, koji je popločan mermerom i okružen stubovima napravljenim u jonskom stilu, nalazi se sarkofag i grobnica, ukrašeni zlatom, a izrađeni od alabastera. Stubovi (kolonade) su nosile piramidalni krov koji je bio ukrašen statuama i kipovima. Na vrhu krova se nalazila velika statua kočija koje vuku četiri konja.
Visina Mauzoleja je bila 45 metara, od čega je centralni podijum sa grobnicom bio visok gotovo 20 metara, visina stubova je bila 12 metara, 7 metara piramidalni krov i oko 6 metara statua kočija na vrhu krova. Posebnu lepotu Mauzoleja su činile isklesane dekoracije i statue, koju su postojale kako u spoljašnjem, tako i u unutrašnjem delu ove građevine. Četiri grčka skulptora: Briaksos, Leohares, Skopas i Timoteus su ukrašavali svako po jednu stranu građevine.
Na različitim nivoima građevine, od osnove do plafona su bile postavljene nekoliko desetina statua ljudi, lavova, konja i drugih životinja u prirodnoj veličini. Mauzolej je odolevao zubu vremena više od 1500 godina, a onda je ovo područje pogodio jak zemljotres koji je dobrim delom oštetio krov i stubove Mauzoleja.
U vreme krstaških ratova vitezovi Svetog Jovana Malteškog su okupirali ovo područje i nedaleko od Mauzoleja izgradili ogroman krstaški zamak. 1494. godine kada se ojačavala struktura ovog zamka, korišćen je materijal od kog je izgrađen, tada već veoma oštećeni, Mauzolej u Halikarnasu. Do 1520. godine gotovo svaki kamen Mauzoleja je izvađen i iskorišćen za izgradnju različitih građevina.
Danas je na mestu gde je bio izgrađen Mauzolej ostao samo njegov temelj. Međutim, dosta skulptura i dekoracija, posebno onih koje su ukrašavale njegove unutrašnje delove, su sačuvane do danas. Najpoznatija je ona mermerna dekoracija na kojoj su prikazane bitke između Grka i Amazonki. Veliki krstaški zamak koji je sagrađen u blizini je i danas očuvan, a u njegovoj strukturi se mogu uočiti delovi materijala koji su izvučeni iz ostataka Mauzoleja da bi zamak bio sagrađen.Po Mauzoleju u Halikarnasu danas se sve velike i raskošne građevine nazivaju mauzolejima.
U vreme velikog blagostanja persijske države, kada se proširila na celu Mesopotamiju, severnu Indiju, Siriju, Egipat i Malu Aziju, persijski vladar je dao određen stepen samostalnosti svojim provincijama, jer nije bio u mogućnosti da kontroliše celu državu. Jedna od provincija Persije, kraljevina Karija, koja se nalazila u zapadnom delu Male Azije, je bila toliko udaljena od prestonice da je praktično postajala samostalna država. Karijski kralj Mauzol, koji je vladao od 377. do 353. godine pre nove ere, je premestio prestonicu Karije u grad Halikarnas.
Mauzolej u Halikarnasu (po njegovom imenu – Mauzol) predstavlja njegovu grobnicu. Njena izgradnja je bila poverena kraljevoj supruzi i sestri Artemidi. Izgradnja je počela još za vreme njegove vladavine, a završena je 350. godine pre nove ere, tri godine posle njegove smrti i godinu dana posle smrti njegove sestre Artemide.
Osnova Mauzoleja je bila pravougaonog oblika dimenzija 40×30 metara. U centralnom delu, na uzdignutom podijumu, koji je popločan mermerom i okružen stubovima napravljenim u jonskom stilu, nalazi se sarkofag i grobnica, ukrašeni zlatom, a izrađeni od alabastera. Stubovi (kolonade) su nosile piramidalni krov koji je bio ukrašen statuama i kipovima. Na vrhu krova se nalazila velika statua kočija koje vuku četiri konja.
Visina Mauzoleja je bila 45 metara, od čega je centralni podijum sa grobnicom bio visok gotovo 20 metara, visina stubova je bila 12 metara, 7 metara piramidalni krov i oko 6 metara statua kočija na vrhu krova. Posebnu lepotu Mauzoleja su činile isklesane dekoracije i statue, koju su postojale kako u spoljašnjem, tako i u unutrašnjem delu ove građevine. Četiri grčka skulptora: Briaksos, Leohares, Skopas i Timoteus su ukrašavali svako po jednu stranu građevine.
Na različitim nivoima građevine, od osnove do plafona su bile postavljene nekoliko desetina statua ljudi, lavova, konja i drugih životinja u prirodnoj veličini. Mauzolej je odolevao zubu vremena više od 1500 godina, a onda je ovo područje pogodio jak zemljotres koji je dobrim delom oštetio krov i stubove Mauzoleja.
U vreme krstaških ratova vitezovi Svetog Jovana Malteškog su okupirali ovo područje i nedaleko od Mauzoleja izgradili ogroman krstaški zamak. 1494. godine kada se ojačavala struktura ovog zamka, korišćen je materijal od kog je izgrađen, tada već veoma oštećeni, Mauzolej u Halikarnasu. Do 1520. godine gotovo svaki kamen Mauzoleja je izvađen i iskorišćen za izgradnju različitih građevina.
Danas je na mestu gde je bio izgrađen Mauzolej ostao samo njegov temelj. Međutim, dosta skulptura i dekoracija, posebno onih koje su ukrašavale njegove unutrašnje delove, su sačuvane do danas. Najpoznatija je ona mermerna dekoracija na kojoj su prikazane bitke između Grka i Amazonki. Veliki krstaški zamak koji je sagrađen u blizini je i danas očuvan, a u njegovoj strukturi se mogu uočiti delovi materijala koji su izvučeni iz ostataka Mauzoleja da bi zamak bio sagrađen.Po Mauzoleju u Halikarnasu danas se sve velike i raskošne građevine nazivaju mauzolejima.
6 - Statua Zevsa
Zevs je bio vrhovni bog starih Grka i njemu je bila podignuta velika statua na 150 kilometara od Atine u gradu Olimpiji. Po ovoj statui, odnosno gradu u kome se nalazila, današnje Olimpijske igre su dobile naziv. U vreme Olimpijskih igara su prestajali svi ratovi, a sportisti iz Male Azije, Sirije, Egipta i Sicilije su dolazili da na Olimpijadi proslave svog vrhovnog boga Zevsa. ačunanje vremena kod starih Grka započinje 776. godine pre nove ere, a veruje se da su tada održane i prve Olimpijske igre.Statua boga Zevsa je podignuta oko 450 godina pre nove ere i postavljena je bila u hramu posvećenom ovom bogu. Napravio ju je starogrčki skulpturor Fidija, a poveravanje ovog posla se smatralo svetim zadatkom za njega. Samo pravljenje statue Fidija je započeo oko 440. godine pre nove ere. Već tada on je usavršio tehniku pravljenja ogromnih statua od slonovače i zlata. To je radio pomoću drvenog rama u svojoj radionici, koja i danas postoji u Grčkoj i koja je identična izgledu u vreme kada je postojala statua Zevsa. U radionici je vajao pojedinačne delove statue koje je kasnije trebalo spojiti u celinu.Kada je posao priveden kraju ovog skulptora su kritikovali zbog toga što nije poštovao zadate mere, te je statua jedva mogla stati u hram (glava boga Zevsa je dodirivala tavanicu hrama). Posebnu poteškoću je predstavljalo prenošenje osnove statue izmedju stubova hrama koji su bili uradjeni u dorskom stilu.
Visina statue je bila oko 15 metara, a osnova je bila široka 6,5 metara i 1 metar visoka. Zevs je bio izvajan u sedećem položaju na tronu. Njegovo lice je bilo izradjeno od slonovače, odeća od zlata, a oči od dragog kamenja. Imao je sandale izradjene takodje od zlata. Podnožje trona bilo je ukrašeno figurama Pobede sa krilima, skulpturama grčkih bogova Apolona, Artemide i Niobine dece, kao i mitoloških bića. Na Zevsovoj glavi nalazio se venac od lovorovog lišća. U njegovoj levoj ruci nalazio se skiptar sa orlom na vrhu, a njegova odeća je bila ukrašena slikama životinja i ljiljana.
Statua je podignuta u vreme rastuće moći stare Grčke. Naime, hram koji je postojao na mestu gde se ova statua nalazila je delovao isuviše jednostavno i neadekvatno za takvo carstvo, te je odlučeno da se unapredi izgradnjom velike statue. Narednih vekova, statua je privlačila vernike i posetioce iz celog sveta.
Hram i statua su renovirani u drugom veku pre nove ere. Stotinu godina kasnije rimski imperator Kaligula pokušava da prenese statuu u Rim, ali u tome ne uspeva. Kada su postavljene skele, već posle prvih pokušaja skidanja delova statue, one su se urušile.
391. godine nove ere, naredbom cara Teodosija I ukidaju se Olimpijske igre, kao paganski običaj, a hram boga Zevsa se zatvara.
Desetak godina pre nego što su Olimpiju zadesili veliki zemljotresi, odroni i poplave, statua boga Zevsa je od strane bogatih Grka premeštena u Konstantinopolj. Medjutim, tamo je uništena u velikom požaru 462. godine nove ere. Sam hram posvećen ovom bogu je takodje izgoreo u velikom požaru i danas na tom mestu nije ostalo ništa sem ostataka kamenja, stubova i temelja.
U daljoj istoriji su pravljene i kopije ove statue (najpoznatija je bila napravljena u Libiji), koje takodje nisu ostale očuvane do današnjih dana.
Visina statue je bila oko 15 metara, a osnova je bila široka 6,5 metara i 1 metar visoka. Zevs je bio izvajan u sedećem položaju na tronu. Njegovo lice je bilo izradjeno od slonovače, odeća od zlata, a oči od dragog kamenja. Imao je sandale izradjene takodje od zlata. Podnožje trona bilo je ukrašeno figurama Pobede sa krilima, skulpturama grčkih bogova Apolona, Artemide i Niobine dece, kao i mitoloških bića. Na Zevsovoj glavi nalazio se venac od lovorovog lišća. U njegovoj levoj ruci nalazio se skiptar sa orlom na vrhu, a njegova odeća je bila ukrašena slikama životinja i ljiljana.
Statua je podignuta u vreme rastuće moći stare Grčke. Naime, hram koji je postojao na mestu gde se ova statua nalazila je delovao isuviše jednostavno i neadekvatno za takvo carstvo, te je odlučeno da se unapredi izgradnjom velike statue. Narednih vekova, statua je privlačila vernike i posetioce iz celog sveta.
Hram i statua su renovirani u drugom veku pre nove ere. Stotinu godina kasnije rimski imperator Kaligula pokušava da prenese statuu u Rim, ali u tome ne uspeva. Kada su postavljene skele, već posle prvih pokušaja skidanja delova statue, one su se urušile.
391. godine nove ere, naredbom cara Teodosija I ukidaju se Olimpijske igre, kao paganski običaj, a hram boga Zevsa se zatvara.
Desetak godina pre nego što su Olimpiju zadesili veliki zemljotresi, odroni i poplave, statua boga Zevsa je od strane bogatih Grka premeštena u Konstantinopolj. Medjutim, tamo je uništena u velikom požaru 462. godine nove ere. Sam hram posvećen ovom bogu je takodje izgoreo u velikom požaru i danas na tom mestu nije ostalo ništa sem ostataka kamenja, stubova i temelja.
U daljoj istoriji su pravljene i kopije ove statue (najpoznatija je bila napravljena u Libiji), koje takodje nisu ostale očuvane do današnjih dana.
7 - Faros u Aleksandriji
Svetionik u Aleksandriji je jedino od sedam svetskih čuda koje je od početka bilo korišćeno u praktične svrhe. Ovaj svetionik je omogućavao bezbedan pristanak brodova u veliku aleksandrijsku luku u Egiptu. Aleksandrijski svetionik se nalazio na ostrvu Faros, nedaleko od egipatskog grada Aleksandrije. Za ovo ostrvo se veruje da je dobilo ime kao faraonovo ostrvo (Pharao’s). „Arhitektonsko čudo“ tog vremena je emitovalo svetlost koja se mogla videti na čak 50 kilometara od same luke.Nakon smrti Aleksandra Velikog njegov namesnik Ptolomej Soter je preuzeo vlast nad Egiptom i za prestonicu svoje države je uzeo Aleksandriju. Nedaleko od ovog grada nalazi se ostrvo Faros i velika luka na njemu. U tom delu su uslovi za pristajanje izuzetno nepovoljni, a obzirom da je i obala plitka, izgradnja svetionika je bila neophodna. Ovaj vladar je započeo gradnju svetionika 290. godine pre nove ere. Završetak izgradnje se desio posle njegove smrti, u vreme vladavine njegovog sina Ptolomeja Filadelfija.Građevinu su projektovali naučnici aleksandrijske biblioteke muzeja. Ona je bila posvećena bogu Savioru. Ovo svetsko čudo je bilo sastavljeno iz tri nivoa: najniži u obliku kvadrata visine 55.9 metara, srednji, oktogonalni nivo visok 18.3 metara i treći, kružni nivo visok 7.3 metra. Ukupna visina je bila oko 120 metara. Svetionik je danju pomoću ogledala reflektovao svetlost Sunca, a noću je na njemu bila upaljena velika vatra koja je trebalo da navodi brodove. Legenda govori da je ogledalo spaljivalo neprijateljske brodove toliko daleko da nisu mogli ni prići luci.
Kada su Arapi pokorili Egipat proglasili su Kairo za prestonicu, jer nisu imali nikakve kontakte sa Mediteranom. Ipak, u spisima su ostala zabeležena njihova divljenja ovom svetioniku i uopšte Aleksandriji kao gradu.
Početak kraja ovog svetskog čuda počinje u IX veku nove ere. Najpre je razbijeno jedno ogledalo svetionika, koje kasnije nije ni zamenjeno, a zatim je zemljotres, koji je pogodio ovu oblast 956. godine nove ere, naneo je prva oštećenja svetioniku. Dva nova, veoma jaka zemljotresa iz 1303. i 1323. godine nove ere su značajno oštetila svetionik i u njega se više nije moglo ući, pa čak bilo je gotovo nemoguće i prići mu. 1480. godine egipatski sultan Mameluk Čatbej je odlučio da ojača zidine grada Aleksandrije i u tom poslu je koristio građevinski materijal od koga je bio sagrađen svetionik. To je bio i potpuni kraj ovog svetskog čuda.Svetionik u Aleksandriji je poslednje drevno svetsko čudo koje je nestalo sa lica Zemlje. On je bio inspiracija za mnoge svetionike koji su kasnije izgrađeni duž obala Mediterana, a takođe naziv ostrva na kome se nalazio – faros, u romanskim jezicima danas označava svetionik. U novije vreme pronađeni su rimski novčići na kojima se nalazio ovaj svetionik.
Kada su Arapi pokorili Egipat proglasili su Kairo za prestonicu, jer nisu imali nikakve kontakte sa Mediteranom. Ipak, u spisima su ostala zabeležena njihova divljenja ovom svetioniku i uopšte Aleksandriji kao gradu.
Početak kraja ovog svetskog čuda počinje u IX veku nove ere. Najpre je razbijeno jedno ogledalo svetionika, koje kasnije nije ni zamenjeno, a zatim je zemljotres, koji je pogodio ovu oblast 956. godine nove ere, naneo je prva oštećenja svetioniku. Dva nova, veoma jaka zemljotresa iz 1303. i 1323. godine nove ere su značajno oštetila svetionik i u njega se više nije moglo ući, pa čak bilo je gotovo nemoguće i prići mu. 1480. godine egipatski sultan Mameluk Čatbej je odlučio da ojača zidine grada Aleksandrije i u tom poslu je koristio građevinski materijal od koga je bio sagrađen svetionik. To je bio i potpuni kraj ovog svetskog čuda.Svetionik u Aleksandriji je poslednje drevno svetsko čudo koje je nestalo sa lica Zemlje. On je bio inspiracija za mnoge svetionike koji su kasnije izgrađeni duž obala Mediterana, a takođe naziv ostrva na kome se nalazio – faros, u romanskim jezicima danas označava svetionik. U novije vreme pronađeni su rimski novčići na kojima se nalazio ovaj svetionik.
Na velikoj svečanosti u Lisabonu 07. 07. 2007. proglašeni su novim svetskim čudima: 1. Koloseum (70. - 80. godine), Rim 2. Machu Picchu - Maču Pikču (oko 1300. godine), Peru 3. Chichén Itzá - Čičen Ica (oko 600. godine), Meksiko 4. Petra (oko 7000 godine pre n. e.), Jordan 5. Kineski zid (770. - 476. godine pre n.e.), Kina 6. Taj Mahal - Tadž Mahal (1631. - 1654. godine), Indija 7. Cristo Redentor - Hristos Spasitelj (1889. godine), Brazil |
1 - Koloseum
Koloseum, izvorno nazvan „Flavijev amfiteatar“, je amfiteatar u Rimu.
Današnje ime dobio je po kolosalnoj skulpturi cara Nerona, koja se u prošlosti nalazila ispred amfiteatra, a samo mesto bilo je najpoznatije kao poprište krvavih gladijatorskih borbi i lova na životinje, koje je moglo posmatrati 50-ak hiljada gledalaca. Prema nekim zapisima, održavale su se čak i pomorske bitke s pravim brodovima, a za te je prigode Koloseum bivao potpuno ispunjen vodom. U slučaju požara, celo mesto moglo se isprazniti za desetak minuta, što je činjenica koje se niti današnji najmoderniji stadioni ne bi postideli. Postojalo je i 80 ulaza/izlaza, od kojih su 4 bila za cara i političku elitu, dok su ostali bili za puk.
Gradnja je započela između 70. i 72. godine, za vreme cara Vespazijana iz porodice Flavijevaca, a završena je 80. godine, u vreme vladavine njegovog sina Tita. Pre gradnje to je područje bilo spaljeno i 'očišćeno' Neronovim požarom, koji je nakon toga izgradio vilu 'Domus Aurea', sa veštačkim jezerom i brojnim vrtovima. Nakon Vespazijanova dolaska na vlast jezero se zatrpalo, a celo područje pretvorilo u ogromno gradilište.
Iako se u to vreme većina arena gradila izvan gradskih središta, careva težnja bila je napraviti grandioznu građevinu u srcu Rima. Svečanost otvaranja trajala je punih 100 dana, što je i jedan od najboljih primera primene poznate uzrečice 'hleba i igara', čime su tadašnji vladari učvršćivali svoju popularnost. Ulaz je bio slobodan za sve rimske građane, a zavisno od toga gde su sedeli u gledalištu, moglo se videti kakav status imaju u društvu. Što ste bili bliže borilačkoj areni, poput cara, Vestalki i senatora, to ste bili 'važniji'. Sva mesta su bila točno označena, a iako je većina građana bila dobrodošla, grobari, glumci i bivši gladijatori ipak nisu smeli ući unutra.
Amfiteatar je izgrađen u eliptičnom obliku, sa sedištima koja se koso spuštaju prema borilištu, tj. areni. Dugačak je 189 metara, širok 156 metara, dok su vanjski zidovi visoki 48 metara, što je jednako visini zgrade od 15-ak spratova. Arkade na zidnom plaštu nalaze se na tri etaže, kroz koje je arena dobijala preko potrebnu svetlost i vazduh, a ispočetka su bile ukrašene predivnim skulpturama. Prema potrebi, postojala je čak i mogućnost da se pokretnim krovom, tj. ceradom od platna, prekrije 2/3 amfiteatra. Sve za cilj stvaranja čim većih spektakularnih događanja.
Car Domicijan, Titov brat, kasnije je izgradio i podzemne prolaze i tunele ispod samog borilišta, u kojima su se nalazili robovi i životinje, koji su svojevrsnim liftovima dovođeni direktno u arenu. Koloseum svoj današnji oblik 'duguje' požarima i potresima, a najviše činjenici da je tokom srednjeg veka služio kao građevinski materijal za druge gradske građevine, sve dok ga u 18. veku papa Benedikt XIV. nije proglasio za sveto mesto, simbol hrišćanskog mučeništva i stradanja. Na mestu gde je tada postavljen krst, u 20. i 21. veku svakog Velikog petka započinje procesija Krsnog puta.
Kao bivše mesto mučenja, Koloseum i u današnje vreme nosi snažnu poruku. Naime, svaki put kad se nekome ko je osuđen na smrt ta ista presuda ublaži ili ukine, bela noćna rasveta pretvori se u zlatnu, simbolizirajući tako borbu protiv smrtne kazne.
Kolika je u prošlosti, ali i danas, važnost ovog mesta za Rim i njegove građane, najbolji dokaz je i ovaj epigram: 'Dok Koloseum stoji, stajaće i Rim; Kad Koloseum padne, pašće i Rim; Kad padne Rim, pašće i svet.'
Današnje ime dobio je po kolosalnoj skulpturi cara Nerona, koja se u prošlosti nalazila ispred amfiteatra, a samo mesto bilo je najpoznatije kao poprište krvavih gladijatorskih borbi i lova na životinje, koje je moglo posmatrati 50-ak hiljada gledalaca. Prema nekim zapisima, održavale su se čak i pomorske bitke s pravim brodovima, a za te je prigode Koloseum bivao potpuno ispunjen vodom. U slučaju požara, celo mesto moglo se isprazniti za desetak minuta, što je činjenica koje se niti današnji najmoderniji stadioni ne bi postideli. Postojalo je i 80 ulaza/izlaza, od kojih su 4 bila za cara i političku elitu, dok su ostali bili za puk.
Gradnja je započela između 70. i 72. godine, za vreme cara Vespazijana iz porodice Flavijevaca, a završena je 80. godine, u vreme vladavine njegovog sina Tita. Pre gradnje to je područje bilo spaljeno i 'očišćeno' Neronovim požarom, koji je nakon toga izgradio vilu 'Domus Aurea', sa veštačkim jezerom i brojnim vrtovima. Nakon Vespazijanova dolaska na vlast jezero se zatrpalo, a celo područje pretvorilo u ogromno gradilište.
Iako se u to vreme većina arena gradila izvan gradskih središta, careva težnja bila je napraviti grandioznu građevinu u srcu Rima. Svečanost otvaranja trajala je punih 100 dana, što je i jedan od najboljih primera primene poznate uzrečice 'hleba i igara', čime su tadašnji vladari učvršćivali svoju popularnost. Ulaz je bio slobodan za sve rimske građane, a zavisno od toga gde su sedeli u gledalištu, moglo se videti kakav status imaju u društvu. Što ste bili bliže borilačkoj areni, poput cara, Vestalki i senatora, to ste bili 'važniji'. Sva mesta su bila točno označena, a iako je većina građana bila dobrodošla, grobari, glumci i bivši gladijatori ipak nisu smeli ući unutra.
Amfiteatar je izgrađen u eliptičnom obliku, sa sedištima koja se koso spuštaju prema borilištu, tj. areni. Dugačak je 189 metara, širok 156 metara, dok su vanjski zidovi visoki 48 metara, što je jednako visini zgrade od 15-ak spratova. Arkade na zidnom plaštu nalaze se na tri etaže, kroz koje je arena dobijala preko potrebnu svetlost i vazduh, a ispočetka su bile ukrašene predivnim skulpturama. Prema potrebi, postojala je čak i mogućnost da se pokretnim krovom, tj. ceradom od platna, prekrije 2/3 amfiteatra. Sve za cilj stvaranja čim većih spektakularnih događanja.
Car Domicijan, Titov brat, kasnije je izgradio i podzemne prolaze i tunele ispod samog borilišta, u kojima su se nalazili robovi i životinje, koji su svojevrsnim liftovima dovođeni direktno u arenu. Koloseum svoj današnji oblik 'duguje' požarima i potresima, a najviše činjenici da je tokom srednjeg veka služio kao građevinski materijal za druge gradske građevine, sve dok ga u 18. veku papa Benedikt XIV. nije proglasio za sveto mesto, simbol hrišćanskog mučeništva i stradanja. Na mestu gde je tada postavljen krst, u 20. i 21. veku svakog Velikog petka započinje procesija Krsnog puta.
Kao bivše mesto mučenja, Koloseum i u današnje vreme nosi snažnu poruku. Naime, svaki put kad se nekome ko je osuđen na smrt ta ista presuda ublaži ili ukine, bela noćna rasveta pretvori se u zlatnu, simbolizirajući tako borbu protiv smrtne kazne.
Kolika je u prošlosti, ali i danas, važnost ovog mesta za Rim i njegove građane, najbolji dokaz je i ovaj epigram: 'Dok Koloseum stoji, stajaće i Rim; Kad Koloseum padne, pašće i Rim; Kad padne Rim, pašće i svet.'
2 - Machu Picchu
(Maču Pikču)
Machu Picchu je sveti grad Inka koji se nalazi na najvišem delu istočnih Anda, na istočnim padinama planinskog lanca Urubamba, na visini od 2.350 metara nadmorske visine. Izgrađen je oko 1300. godine, ali je ostao sakriven sve do 1911. godine kad ga je otkrio Amerikanac Hajram Bingam.
Maču Pikču svedoči o vremenu veličanstvenog carstva Inka. Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sisteme popločenih puteva, a građevinari su sagradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade.
Danas arheolozi tvrde da Maču Pikču nije bio grad u klasičnom smislu jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojnih utrvrđenja. Najverovatnije je građen kao carski posed i religijsko utočište ili kao tajni ceremonijalni grad.
Ostaci Maču Pikčua odaju carski stil Inka kakav se može naći i na drugim mestima nekad najveće države američkog kontinenta pre dolaska Evropljana. No neobičan je po okolini: smešten je usred bujne vegetacije koju navodnjava reka. Grad ima oko dve stotine građevina smeštenih po terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga.
Grad je podeljen na uske i izdužene četvrti koje maksimalno iskorišćavaju prostor. Postoje i terase izvan naseljenog dela koje imaju kanale za navodnjavanje. Na visini u središtu grada nalazi se granitni monolit, koji je možda bio žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i opservatorija. Zidine Maču Pikčua izgrađene su od orijaških blokova kamena. Podatak je još fascinantniji jer se zna da Inke nisu poznavale točak ni gvoydeno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu.
Grad koji je 400 godina bio zaboravljen u andskoj prašumi, čini se da je bio napušten još i pre nego što su carstvo Inka pokorili Španci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Evrope, a ostalo je učinio građanski rat.
Maču Pikču svedoči o vremenu veličanstvenog carstva Inka. Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sisteme popločenih puteva, a građevinari su sagradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade.
Danas arheolozi tvrde da Maču Pikču nije bio grad u klasičnom smislu jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojnih utrvrđenja. Najverovatnije je građen kao carski posed i religijsko utočište ili kao tajni ceremonijalni grad.
Ostaci Maču Pikčua odaju carski stil Inka kakav se može naći i na drugim mestima nekad najveće države američkog kontinenta pre dolaska Evropljana. No neobičan je po okolini: smešten je usred bujne vegetacije koju navodnjava reka. Grad ima oko dve stotine građevina smeštenih po terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga.
Grad je podeljen na uske i izdužene četvrti koje maksimalno iskorišćavaju prostor. Postoje i terase izvan naseljenog dela koje imaju kanale za navodnjavanje. Na visini u središtu grada nalazi se granitni monolit, koji je možda bio žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i opservatorija. Zidine Maču Pikčua izgrađene su od orijaških blokova kamena. Podatak je još fascinantniji jer se zna da Inke nisu poznavale točak ni gvoydeno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu.
Grad koji je 400 godina bio zaboravljen u andskoj prašumi, čini se da je bio napušten još i pre nego što su carstvo Inka pokorili Španci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Evrope, a ostalo je učinio građanski rat.
3 - Chichén Itzá
(Čičen Ica)
Čičen Ica je najposećenije arheološko nalazište Meksika. Na jeziku Maja Čičen Ica znači „na izvoru naroda“, nazvano tako verovatno zbog toga što Jukatan nije imao nadzemnih reka, dok je nalazište imalo tri prirodna izvora sa obiljem vode. Zbog toga je Čičen Ica postala prirodni centar za stanovništvo.
S obzirom na to da su i Tolteci jedan period proveli na ovom prostoru, prirodno je da su tu ostavili neki svoj trag: njihova umetnost i arhitektura može se primetiti na prelepim građevinama Čičen Ice. Ono što dominira ovim mestom je hram Kukulkan ili El Kastiljo, niz čijim stepenicama se spušta velika pernata zmija. U martu i septembru, sunce prelazi nebeski ekvator, što dovodi do izjednačavanja dužine dana i noći. Maje su bili izuzetni astrolozi što se može primetiti i u njihovoj arhitekturi. Zbog pozicije same piramide Kukulkan, u toku ravnodnevice, na njoj se ocrtva figura u obliku zmije, sačinjena od po sedam obrnutih, jednakokrakih trouglova svetlosti i senki. Figura zmije formira se u toku celog dana, počinjući od repa na vrhu piramide pa ka podnožju na kome se nalazi okamenjena glava zmije nadograđena na samu piramidu. Meksički arheolozi koji su 1937. godine istraživali piramidu Kukulkan, pronašli su u okviru nje potpuno novi piramidalni hram, koji takođe ima devet nivoa i u koju se, takođe, može ući. Razlika između ove dve piramide je u tome što je unutrašnja građena po lunarnom, a spoljašnja po solarnom kalendaru. U unutrašnjosti su pronađene i posebne, majanske „čakmol“ figure i jaguarov tron koji se na istom mestu nalaze i danas. Prirodni rezervoari podzemnih voda (senoti), uobičajena su pojava na krečnjačkom terenu u Čičen Ici. Njihova zelena voda primala je darove Maja u vidu kostiju, žada i zlata. Ova pojava, raspalila je grozničavu maštu Evropljana u XIX veku da će u ovim vodama pronaći ogromna blaga. O poštovanju koje su Maje gajile prema senotima, govori možda i činjenica da je i sama piramida Kukulkan sagrađena iznad jednog od njih.
Činjenica da veliki točkovi nisu pronađeni u blizini arheološkog nalazišta, dovela je do pretpostavke da nisu ni korišćeni u konstrukciji piramida. Ipak, mali točkovi, nađeni na majanskim igračkama svedoče o tome da su pripadnici ove civilizacije bar poznavali točak kao izum. Dok je o ovom pitanju moguće diskutovati, sa velikom sigurnošću možemo reći da ovaj drevni narod Srednje Amerike nije u konstrukciji piramida koristio konje, jer su oni prvi put viđeni tek po dolasku Evropljana. Igranje loptom poredstavljalo je jedan od najzanimljivijih rituala ovog drevnog naroda. Učesnici su morali da kukovima i laktovima provuku izuzetno tešku gumenu loptu kroz kameni obruč na zidu. Borba je morala biti izuzetna, jer je gubitnik na kraju žrtvovan. Za ovu ritualnu igru, građena su posebna igrališta širom Srednje Amerike, a najveće od njih, može se i danas videti u Čičen Ici. Reljefi oko samog igrališta, svedoče o brutalnom obredu kojim je igra završavana. Kapiten poražene ekipe na kolenima je morao biti obezglavljen od strane pobednika.
Najvažniji spomenici arheološkog nalazišta Čičen Ica pokrivaju tek oko 5 kvadratnih kilometara. Ipak, pretpostavlja se da je grad u svom zenitu dostigao površinu od oko 25 kilometara kvadratnih. Arheološki ostaci u ovom, širem reonu nekadašnjeg grada, nisu istraživani i danas su pokriveni gustom šumom.
Piramida El Kastiljo visoka je 24 m, a sastoji se od 9 stepenasto poređanih spratova. Na vrhu piramide nalazi se opservatorijum.
Veliku pažnju izaziva i hram ratnika (slika dole). Stubovi ove fascinantne kamene građevine urađeni su tako da liče na ratnike. Na vrhu stepeništa hrama nalazio se ulaz. Arheolozi su u neposrednoj blizini hrama pronašli veliki prostor, za koji veruju da je trg na kome se nekada izlagala roba. Međutim, danas se sve više veruje da je ovaj prostor više imao ceremonijalnu, a ne trgovinsku ulogu.
El Karakol je jedna od pred-kolumbovskih majanskih građevina, za koju se pretpostavlja da je radila kao opservatorijum. I postavljena je tako da se mogu posmatrati mesečeve promene i mnogi drugi astronomski događaji. Ono što se najradije posmatralo bila je refleksija zvezda na vodi.
Arheološkim istraživanjima pronađeno je i ukupno sedam igrališta. Dimenzije jednog od njih su 166 sa 68 m, što ga svrstava u najveće staro igralište u srednjoj Americi. Ono što odlikuje ova igrališta jeste dobra akustika.
S obzirom na to da su i Tolteci jedan period proveli na ovom prostoru, prirodno je da su tu ostavili neki svoj trag: njihova umetnost i arhitektura može se primetiti na prelepim građevinama Čičen Ice. Ono što dominira ovim mestom je hram Kukulkan ili El Kastiljo, niz čijim stepenicama se spušta velika pernata zmija. U martu i septembru, sunce prelazi nebeski ekvator, što dovodi do izjednačavanja dužine dana i noći. Maje su bili izuzetni astrolozi što se može primetiti i u njihovoj arhitekturi. Zbog pozicije same piramide Kukulkan, u toku ravnodnevice, na njoj se ocrtva figura u obliku zmije, sačinjena od po sedam obrnutih, jednakokrakih trouglova svetlosti i senki. Figura zmije formira se u toku celog dana, počinjući od repa na vrhu piramide pa ka podnožju na kome se nalazi okamenjena glava zmije nadograđena na samu piramidu. Meksički arheolozi koji su 1937. godine istraživali piramidu Kukulkan, pronašli su u okviru nje potpuno novi piramidalni hram, koji takođe ima devet nivoa i u koju se, takođe, može ući. Razlika između ove dve piramide je u tome što je unutrašnja građena po lunarnom, a spoljašnja po solarnom kalendaru. U unutrašnjosti su pronađene i posebne, majanske „čakmol“ figure i jaguarov tron koji se na istom mestu nalaze i danas. Prirodni rezervoari podzemnih voda (senoti), uobičajena su pojava na krečnjačkom terenu u Čičen Ici. Njihova zelena voda primala je darove Maja u vidu kostiju, žada i zlata. Ova pojava, raspalila je grozničavu maštu Evropljana u XIX veku da će u ovim vodama pronaći ogromna blaga. O poštovanju koje su Maje gajile prema senotima, govori možda i činjenica da je i sama piramida Kukulkan sagrađena iznad jednog od njih.
Činjenica da veliki točkovi nisu pronađeni u blizini arheološkog nalazišta, dovela je do pretpostavke da nisu ni korišćeni u konstrukciji piramida. Ipak, mali točkovi, nađeni na majanskim igračkama svedoče o tome da su pripadnici ove civilizacije bar poznavali točak kao izum. Dok je o ovom pitanju moguće diskutovati, sa velikom sigurnošću možemo reći da ovaj drevni narod Srednje Amerike nije u konstrukciji piramida koristio konje, jer su oni prvi put viđeni tek po dolasku Evropljana. Igranje loptom poredstavljalo je jedan od najzanimljivijih rituala ovog drevnog naroda. Učesnici su morali da kukovima i laktovima provuku izuzetno tešku gumenu loptu kroz kameni obruč na zidu. Borba je morala biti izuzetna, jer je gubitnik na kraju žrtvovan. Za ovu ritualnu igru, građena su posebna igrališta širom Srednje Amerike, a najveće od njih, može se i danas videti u Čičen Ici. Reljefi oko samog igrališta, svedoče o brutalnom obredu kojim je igra završavana. Kapiten poražene ekipe na kolenima je morao biti obezglavljen od strane pobednika.
Najvažniji spomenici arheološkog nalazišta Čičen Ica pokrivaju tek oko 5 kvadratnih kilometara. Ipak, pretpostavlja se da je grad u svom zenitu dostigao površinu od oko 25 kilometara kvadratnih. Arheološki ostaci u ovom, širem reonu nekadašnjeg grada, nisu istraživani i danas su pokriveni gustom šumom.
Piramida El Kastiljo visoka je 24 m, a sastoji se od 9 stepenasto poređanih spratova. Na vrhu piramide nalazi se opservatorijum.
Veliku pažnju izaziva i hram ratnika (slika dole). Stubovi ove fascinantne kamene građevine urađeni su tako da liče na ratnike. Na vrhu stepeništa hrama nalazio se ulaz. Arheolozi su u neposrednoj blizini hrama pronašli veliki prostor, za koji veruju da je trg na kome se nekada izlagala roba. Međutim, danas se sve više veruje da je ovaj prostor više imao ceremonijalnu, a ne trgovinsku ulogu.
El Karakol je jedna od pred-kolumbovskih majanskih građevina, za koju se pretpostavlja da je radila kao opservatorijum. I postavljena je tako da se mogu posmatrati mesečeve promene i mnogi drugi astronomski događaji. Ono što se najradije posmatralo bila je refleksija zvezda na vodi.
Arheološkim istraživanjima pronađeno je i ukupno sedam igrališta. Dimenzije jednog od njih su 166 sa 68 m, što ga svrstava u najveće staro igralište u srednjoj Americi. Ono što odlikuje ova igrališta jeste dobra akustika.
Hram ratnika
4 - Petra
Petra je antički grad magične lepote, skriven u planinskim usecima Jordana, jedna je od najspektakularnijih lokacija na svetu iz više razloga. Najpre zbog efekta “otvorenih usta od zaprepašćenja” kada se pred vama na kraju uskog klanaca ukaže neverovatna građevina uklesana u steni očaravajuće boje koja se razliva na ostatak krajolika. Petra je ime dobila od grčke reči “petrae” (kamen, stena) što nam odmah nagoveštava da je reč o kamenom gradu u pravom smslu te reči. Nalazi se u Jordanu, 200 km južno od Amana i oko 80 km južno od Mrtvog mora.
Do Petre se stiže kroz veličanstvenu klisuru Sik koja je sama po sebi već čudo prirode, krivudava, na nekim mestim toliko uska da se kroz nju i pojedinac jedva probija, visine i do 200m. A onda, na kraju tog u nekim trenucima zastrašujućeg i mračnog tunela, iznenada se ukazuje veličanstveni grad, isklesan u kamenu. Petra je nekada bila veliki tgrovački centar i raskrsnica civilizacija i kulturašto se jasno i vidi u arhitekturi građevina na čijim se fasadama Istok “pomirio” sa Zapadom. Budući da se Petra nalazi u suvoj, neplodnoj oblasti, stene koje je okružuju i štite su meke i krte, pe je grad, umesto da bude klasično sazidan – isklesan u steni. Za to su zaslužni Nabatejci, jedno od mnogobrojnih semitiskih plemena, koji su do 2. veku p.n.e. naselili prostore južnog Jordana i Petru proglasili prestonicom svoje države. U njihovo vreme Petra je postala centar trgovine pa je trgovina ta koja je Petru pretvorila u bogat, razvijeni grad koji svoj procvat doživljava između 1. veka p.n.e. i 1. veka n.e. U tom periodu Petra je postala prava demokratska metropola, ako bismo koristili današnji rečnički standard i definisanje, jer je u sebi objedinila uticaje i Istoka i Zapada. U gradu je sačuvan veliki broj građevina od kojih je sigurno najpoznatija Al Kazneh što na arapskom znači riznica. Spoj Istoka i Zapada se baš na ovoj građevini najbolje i vidi jer impresivna helenistička fasada sa dva reda impresivnih stubova prosto ostavlja bez teksta. Ova građevina i je prvo što se ugleda kada se izađe iz klisure Sik što posetiocima odmah jasno stavlja do znanja da će bar na nekoliko sati morati da zaborave na sva dostignuća novog milenijuma jer će se diviti onim iz davnina.
U gradu je sačuvan veliki broj monumentalnih građevina, hramova, grobnica i kuća a njihove fasade svedoče o uticajima sirijske, egipatske, grčke i rimske arhitekture. Neke grobnice raskošnih fasada u kasnijim vekovima pretvorene su u crkve. Kroz centar grada prolazi popločana ulica oivičena kolonadom stubova koja je bila okosnica grda i njegovog života. Popularno rečeno – kao glavni gradski bulevar! Petra je izuzetna po različitim nijansama boje koje se razlivaju i mešaju na njenim kamenim fasadama. Naslage kamena različitih boja, od bež, crvene do tamno braon, arhitekturu grada izvajaju i svrstavaju u jedinstvenu na svetu jer ju je sama priroda “projektovala”.
Arheološka istraživanja u Petri počela su u 19. veku, ali uprkos činjenici da istraživanja i rad na lokalitetu traju više od 100 godina, fascinantan je podatak da je do sada istražen samo 1% grada!
Do Petre se stiže kroz veličanstvenu klisuru Sik koja je sama po sebi već čudo prirode, krivudava, na nekim mestim toliko uska da se kroz nju i pojedinac jedva probija, visine i do 200m. A onda, na kraju tog u nekim trenucima zastrašujućeg i mračnog tunela, iznenada se ukazuje veličanstveni grad, isklesan u kamenu. Petra je nekada bila veliki tgrovački centar i raskrsnica civilizacija i kulturašto se jasno i vidi u arhitekturi građevina na čijim se fasadama Istok “pomirio” sa Zapadom. Budući da se Petra nalazi u suvoj, neplodnoj oblasti, stene koje je okružuju i štite su meke i krte, pe je grad, umesto da bude klasično sazidan – isklesan u steni. Za to su zaslužni Nabatejci, jedno od mnogobrojnih semitiskih plemena, koji su do 2. veku p.n.e. naselili prostore južnog Jordana i Petru proglasili prestonicom svoje države. U njihovo vreme Petra je postala centar trgovine pa je trgovina ta koja je Petru pretvorila u bogat, razvijeni grad koji svoj procvat doživljava između 1. veka p.n.e. i 1. veka n.e. U tom periodu Petra je postala prava demokratska metropola, ako bismo koristili današnji rečnički standard i definisanje, jer je u sebi objedinila uticaje i Istoka i Zapada. U gradu je sačuvan veliki broj građevina od kojih je sigurno najpoznatija Al Kazneh što na arapskom znači riznica. Spoj Istoka i Zapada se baš na ovoj građevini najbolje i vidi jer impresivna helenistička fasada sa dva reda impresivnih stubova prosto ostavlja bez teksta. Ova građevina i je prvo što se ugleda kada se izađe iz klisure Sik što posetiocima odmah jasno stavlja do znanja da će bar na nekoliko sati morati da zaborave na sva dostignuća novog milenijuma jer će se diviti onim iz davnina.
U gradu je sačuvan veliki broj monumentalnih građevina, hramova, grobnica i kuća a njihove fasade svedoče o uticajima sirijske, egipatske, grčke i rimske arhitekture. Neke grobnice raskošnih fasada u kasnijim vekovima pretvorene su u crkve. Kroz centar grada prolazi popločana ulica oivičena kolonadom stubova koja je bila okosnica grda i njegovog života. Popularno rečeno – kao glavni gradski bulevar! Petra je izuzetna po različitim nijansama boje koje se razlivaju i mešaju na njenim kamenim fasadama. Naslage kamena različitih boja, od bež, crvene do tamno braon, arhitekturu grada izvajaju i svrstavaju u jedinstvenu na svetu jer ju je sama priroda “projektovala”.
Arheološka istraživanja u Petri počela su u 19. veku, ali uprkos činjenici da istraživanja i rad na lokalitetu traju više od 100 godina, fascinantan je podatak da je do sada istražen samo 1% grada!
5 - Kineski zid
Kineski zid je najveća odbrambena građevina stare Kine i jedan od svetskih arhitektonskih čuda. Izgradnja velikog zida je trajala više od 2000 godina, od perioda Proleća i Jeseni ( 770.-476. godine pre n.e.), perioda Zaraćenih država ( 475.-221. godine pre n.e. ), pa sve do kraja perioda u kome je vladala dinastija Ming ( 1368.-1644. godine ). Protežući se od istoka na zapad Kine, veliki zid se uzdiže i spušta preko planina, stepa i pustinja. Veličina kineskog zida, nepristupačnost terena, i dužina vremena izgradnje, su retki ne samou Kini, nego i u celom svetu. Veliki zid je ubrojan u sedam svetska čuda još pre nekoliko vekova, zajedno sa rimskim koloseumom, krivom kulom u Pizi, sv.Sofijom u Istambolu.
Za vreme perioda Proleća i Jeseni, pojavilo se sedam vojvodstava duž reke Huanghe ( žuta reka ). Država Chu je prva podigla zaštitni zid kako bi zaustavila nalete neprijatelja, što su zatim uradila i ostala vojvodstva. U to vreme države Yan, Zhao i Qin su često bile pustošene od strane moćnih nomadskih plemena sa severa, pa su bile prinuđene da izgrade odbrambene zidove sa stalnim vojnim posadama, duž svojih severnih granica. Tako je počela gradnja onoga što su kinezi kasnije nazvali Veliki zid. Qin Shi Huang je 221. godine pre n.e. pokorio ostalih šest država-vojvodstava, i time ujedinio Kinu, postao prvi imperator dinastije Qin ( 221.-207. godine pre n.e. ) i izgradio prvo centralizovano feudalno carstvo. Radi osiguranja zemlje od nepredvidivih napada nomadskih plemena sa severa, naredio je izgradnju Veliko zida u dužini od 5000 kilometara, koji je počinjao iz zaliva Liaodong na istoku a završavao u mestu Lintao u zapadnoj provinciji Gansu.
U istoriji Kine bilo je i drugih velikih zidova osim onog izgrađenog u vreme dinastije Qin. Više od 20 državica i dinastija pre i posle dinastije Qin su izgradile odbrambene zidove u raznim oblastima. Veliki zidovi koje su podigle dinastije Han ( 206.p.n.e.-220.n.e.) i dinastija Ming, su bili dugi svaki preko 5000 kilometara. Ipak je najduži zid podignut u vreme dianstije Han - preko 10.000 km. Izgrđen je na ostacima velikog zida dinastije Qin i protezao se na zapad od oblasti Hexi ( zapadno od Žute reke ) do oblasti Lop Nur u Xinjiang-u - Autonomna pokrajina Uygur-a.
Deo Velikog zida zapadno od reke Huanghe je imao značajnu ulogu u bezbednosti prometa duž Puta svile prema zapadu ( centralnoj Aziji ) čime je omogućena trgovačka i kulturna razmena između Kine i zemalja Azije i Evrope. Slično zidinama iz vremena malih država, i veliki deo zida izgrađenog u vreme dinastije Han, je polako nestajao tokom vekova pod dejstvom erozije vetra i peščanih bura, ostavljajući za sobom nanose zemlje i kamena. Poslednji je izgrađen Veliki zid iz doba dinastije Ming i predstavlja najsavršeniju građevinu gledano sa tačke odbrambene arhitekture. Izgradnja je trajala preko 200 godina. Veliki zid koga danas možemo videti predstavlja ostatke upravo zida izgrađenog za vreme vladavine Ming-a. Antički arhitekti su se trudili da usavrše njegovu izgradnju kako bi uspešno služio svojoj svrsi. Glavno telo Velikog zida je dugo preko 5000 kilometara, povezujući desetine hiljada kula. Osmatračke kule su nazivane i "dimni bežuljci". Građene su u sklopu zidova, obično na vrhovima planina, i tačkama koje se mogu dobro videti sa velikih daljina. U slučaju pojave neprijatelja signal - plamen i dim - su prenošeni do vojne uprave koja je dalje odlučivala o vojnoj akciji.
Kule stražare se visoko uzdižu iznad zidova i sastoje se od 2-3 sprata, uključujući prostorije za smeštaj jedinice, naoružanja i municije. Veruje se da je kule stražare projektovao Qi Jiguang, general iz vremena dinastije Ming, koji se istakao u borbama protiv japanskih pirata. Veliki zid je građen i rušen deleći sudbinu kineskih dinastija tokom perioda od 2700 godina. Danas se ostaci zida mogu naći u 16 provincija i autonomnih pokrajina na severoistoku, severu i severozapadu Kine, a naročito duž toka reke Huanghe. Procenjuje se da je ukupna dužina svih ogranaka zida dugačka više od 50.000 kilometara. Građevinski materijal ugrađen u zid bio bi dovoljan da se sazida zid širok jedan metar a visok pet metara, koji bi opasao planetu više od deset puta. Ljudska rasa ne može da se podiči većim poduhvatom od ovoga.
Veliki zid je služio kao spomenik političke, ekonomske, vojne i kulturne istorije feudalnih vladara a i kao prilika za izražavanje istaknutim talentovanim generalima i arhitektima. Zid je zaliven krvlju i znojem nebrojenih vojnika i radnika.
Legenda kaže da je za vreme vladavine prvog imperatora iz dinastije Qin, žena po imenu Meng Jiangnu bila uzbuđena jer se njen muž nije vratio kući ni posle tri godine od mobilisanja za gradnju Velikog zida. Meng je odlučila da ga pronađe i da mu odnese novu odeću. Pretrpela je neizrecive muke tražeći ga dok nije stigla do prelaza Shanhaiguan gde je zapala u neutešnu tugu kad je saznala da je njen dragi muž umro iscrpljen teškim radom, a da su njegovi ostaci ugrađeni u Veliki zid. Njene suze su srušile Veliki zid u dužini od 800 li ( 400 km ) i ona je našla muževljeve pogrebne ostatke. Legenda govori o teškom prisilnom radu tokom nekoliko hiljada godina i ljudskim patnjama.
Za vreme perioda Proleća i Jeseni, pojavilo se sedam vojvodstava duž reke Huanghe ( žuta reka ). Država Chu je prva podigla zaštitni zid kako bi zaustavila nalete neprijatelja, što su zatim uradila i ostala vojvodstva. U to vreme države Yan, Zhao i Qin su često bile pustošene od strane moćnih nomadskih plemena sa severa, pa su bile prinuđene da izgrade odbrambene zidove sa stalnim vojnim posadama, duž svojih severnih granica. Tako je počela gradnja onoga što su kinezi kasnije nazvali Veliki zid. Qin Shi Huang je 221. godine pre n.e. pokorio ostalih šest država-vojvodstava, i time ujedinio Kinu, postao prvi imperator dinastije Qin ( 221.-207. godine pre n.e. ) i izgradio prvo centralizovano feudalno carstvo. Radi osiguranja zemlje od nepredvidivih napada nomadskih plemena sa severa, naredio je izgradnju Veliko zida u dužini od 5000 kilometara, koji je počinjao iz zaliva Liaodong na istoku a završavao u mestu Lintao u zapadnoj provinciji Gansu.
U istoriji Kine bilo je i drugih velikih zidova osim onog izgrađenog u vreme dinastije Qin. Više od 20 državica i dinastija pre i posle dinastije Qin su izgradile odbrambene zidove u raznim oblastima. Veliki zidovi koje su podigle dinastije Han ( 206.p.n.e.-220.n.e.) i dinastija Ming, su bili dugi svaki preko 5000 kilometara. Ipak je najduži zid podignut u vreme dianstije Han - preko 10.000 km. Izgrđen je na ostacima velikog zida dinastije Qin i protezao se na zapad od oblasti Hexi ( zapadno od Žute reke ) do oblasti Lop Nur u Xinjiang-u - Autonomna pokrajina Uygur-a.
Deo Velikog zida zapadno od reke Huanghe je imao značajnu ulogu u bezbednosti prometa duž Puta svile prema zapadu ( centralnoj Aziji ) čime je omogućena trgovačka i kulturna razmena između Kine i zemalja Azije i Evrope. Slično zidinama iz vremena malih država, i veliki deo zida izgrađenog u vreme dinastije Han, je polako nestajao tokom vekova pod dejstvom erozije vetra i peščanih bura, ostavljajući za sobom nanose zemlje i kamena. Poslednji je izgrađen Veliki zid iz doba dinastije Ming i predstavlja najsavršeniju građevinu gledano sa tačke odbrambene arhitekture. Izgradnja je trajala preko 200 godina. Veliki zid koga danas možemo videti predstavlja ostatke upravo zida izgrađenog za vreme vladavine Ming-a. Antički arhitekti su se trudili da usavrše njegovu izgradnju kako bi uspešno služio svojoj svrsi. Glavno telo Velikog zida je dugo preko 5000 kilometara, povezujući desetine hiljada kula. Osmatračke kule su nazivane i "dimni bežuljci". Građene su u sklopu zidova, obično na vrhovima planina, i tačkama koje se mogu dobro videti sa velikih daljina. U slučaju pojave neprijatelja signal - plamen i dim - su prenošeni do vojne uprave koja je dalje odlučivala o vojnoj akciji.
Kule stražare se visoko uzdižu iznad zidova i sastoje se od 2-3 sprata, uključujući prostorije za smeštaj jedinice, naoružanja i municije. Veruje se da je kule stražare projektovao Qi Jiguang, general iz vremena dinastije Ming, koji se istakao u borbama protiv japanskih pirata. Veliki zid je građen i rušen deleći sudbinu kineskih dinastija tokom perioda od 2700 godina. Danas se ostaci zida mogu naći u 16 provincija i autonomnih pokrajina na severoistoku, severu i severozapadu Kine, a naročito duž toka reke Huanghe. Procenjuje se da je ukupna dužina svih ogranaka zida dugačka više od 50.000 kilometara. Građevinski materijal ugrađen u zid bio bi dovoljan da se sazida zid širok jedan metar a visok pet metara, koji bi opasao planetu više od deset puta. Ljudska rasa ne može da se podiči većim poduhvatom od ovoga.
Veliki zid je služio kao spomenik političke, ekonomske, vojne i kulturne istorije feudalnih vladara a i kao prilika za izražavanje istaknutim talentovanim generalima i arhitektima. Zid je zaliven krvlju i znojem nebrojenih vojnika i radnika.
Legenda kaže da je za vreme vladavine prvog imperatora iz dinastije Qin, žena po imenu Meng Jiangnu bila uzbuđena jer se njen muž nije vratio kući ni posle tri godine od mobilisanja za gradnju Velikog zida. Meng je odlučila da ga pronađe i da mu odnese novu odeću. Pretrpela je neizrecive muke tražeći ga dok nije stigla do prelaza Shanhaiguan gde je zapala u neutešnu tugu kad je saznala da je njen dragi muž umro iscrpljen teškim radom, a da su njegovi ostaci ugrađeni u Veliki zid. Njene suze su srušile Veliki zid u dužini od 800 li ( 400 km ) i ona je našla muževljeve pogrebne ostatke. Legenda govori o teškom prisilnom radu tokom nekoliko hiljada godina i ljudskim patnjama.
6 - Taj Mahal
(Tadž Mahal)
Tadž Mahal se nalazi na svim verzijama liste sedam svetskih čuda. Njegovu eleganciju i savršenstvo hvalili su istoričari, arhitekte, pesnici i putnici sa svih strana sveta. Izuzetne proporcije, savršena simetrija, prelepo ukrašena unutrašnjost, rafinirani rezbareni detalji smešteni u rešetkaste ograde koje okružuju grobove i sklad celog kompleksa čine ga uzvišenim delom ljudskih ruku.
Priča o najlepšem spomeniku ljubavi počinje 1607. godine kada se princ Hurem (Prince Khurram) iz loze mogulskih kraljeva šetao Mina bazarom u Delhiju. Tu je video devojku koja prodaje svilu i staklene perle i očaran njenom lepotom zaljubio se na prvi pogled. Tek nakon pet godina uspeo je da se oženi njome. Njeno pravo ime - Ardžumand Banu Begum - zamenio je novim: Mumtaz Mahal (ukras palate). Princ je imao dvadeset, a njegova izabranica devetnaest godina. Kao u nekoj bajci, živeli su srećno i voleli se beskonačno. Hurem je imao tri supruge (Mumtaz je bila druga koju je oženio), ali je samo prema jedinoj izabranci svog srca odnosio kao prema ženi svog života, dok su druga dva braka bila sasvim protokolarna. Ne samo zato što to ljudski zakoni nalažu, Mumtaz je pratila svog čoveka na svim njegovim putovanjima i u ratovima koje je vodio. Hurem je ustoličen za cara 1627. godine. Tom prilikom dobio je ime Šah Džahan. Mada je po stupanju na tron pokazao svoje surovo lice pobivši svoju braću kako bi bio siguran da će tu dovoljno dugo ostati, poznat je i po velikodućnosti prema prijateljima i sirotinji i gradnji brojnih spomenika i hramova, uglavnom po Agri i Delhiju.
Za osamnaest godina zajedničkog života, ona mu je podarila četrnaestoro dece. Poslednji porodjaj nije prošao najbolje, i Mumtaz je umrla u Buranpuru radjajući kćerku Gauhara Begum, sedmog juna 1630. godine. Po legendi, Mumtaz je na samrti od Šaha Džahana zavetovala da joj ispuni četiri želje: najpre da će joj podići spomenik dostojan njene lepote, a zatim da se više neće ženiti, da će biti dobar prema njihovoj deci i da će joj posećivati grob na svaku godišnjicu.
Šah je jedno vreme bio sasvim izgubljen zbog smrti voljene žene. Potpuno je zapostavio sve državničke funkcije, prestao je da sluša muziku, da nosi nakit i bogate odore. Čak je prestao i sa molitvama misleći da će na taj način ona u raju shvatiti da nešto nije u redu, ostaviti rajske blagodeti i vratiti se na zemlju da bude sa njim. Za nekoliko meseci je potpuno osedeo. Konačno, odlučio se da ispuni njene želje - i napravio Tadž Mahal.
Radovi na hramu su počeli godinu dana posle smrti Mumtaz Mahal i trajali cele dvadeset dve godine. Zemljište za gradnju Tadža dobijeno je od Maharadže Džai Singa, koji je zauzvrat preuzeo veliku palatu u centru Agre. Oblast je najpre prekopana a zatim nasuta do visine od 50 metara iznad nivoa reke. Umesto do tada a i kasnije korišćenog bambusa, nasipi potrebni za gradnju su napravljeni od opeka. Bile su toliko veliki, da se verovalo da će biti potrebne cele tri godine da se uklone. No, kako je Šah po okončanju gradnje naredio da svako može da uzme koliko god opeka hoće, sve su nestale tokom samo jedne noći!
Rampa po kojoj su dovoženi blokovi mermera i materijal za gradnju bila je dugačka 15 kilometara. Po njoj je dvadeset do trideset volova vuklo posebno izrađene vagone za prevoz preteških blokova i materijala. Bio je izgradjen i poseban sistem kojim su ti blokovi onda podizani na željenu visinu. Voda se iz reke dovodila do velike cisterne spletom cevi koji je delovao uz korišćenje domaćih životinja i sistema kanti. Za gradnju je korišćen beli mermer koji je kao poklon poslao Maharadža iz Džaipura. Mermer je dovožen iz Radžastana, jaspis iz Pendžaba, žad i kristal iz Kine, tirkiz sa Tibeta, lapis iz Avganistana, safir iz Šri Lanke a karneol iz Arabije - sve to uz pomoć ergele od oko hiljadu slonova. Ugrađeno je 28 vrsta različitog dragog i poludragog kamenja, koji su donešeni iz raznih zemalja.
U gradnji je učestvovalo preko dvadeset hiljada radnika, zanatlija i umetnika iz Persije, Otomanskog carstva, pa čak i Evrope. Radnici su bili iz Severne Indije, skulptori iz Bukare, krasnopisci iz Sirije i Persije, majstori na unutrašnjim radovima iz Južne Indije, rezači kamena iz Balučistana. Posebna radna jedinica od 37 ljudi rezala je cvetove od mermera. Vodeće arhitekte i rukovodioci gradilišta nađeni su u Otomanskoj imperiji, Persiji, Lahoreu, Delhiju, Iranu. Glavni krasnopisac bio je Amanat Kan Širazi, čije ime je jedino urezano na vratima hrama. Sam Šah je redovno obilazio gradilište i nadgledao radove. Središnja zgrada završena je 1648. godine, dok je gradnja ostalih elemenati kompleksa trajala još narednih pet godina.
Mumtaz Mahal je najpre bila sahranjena u bašti Zainabad, u mestu gde je umrla - Buranpuru. Njeno telo preneseno je u Agru uz velike počasti i deljenje hrane pića i novca, i ponovo sahranjeno u privremenoj zasvodjenoj građevini na terenu na kome se gradio Tadž 8. januara 1632. godine. Na mestu gde je privremeno počivala, i danas stoji beleg. Po treći put je sahranjena na mestu gde i sada leži, po okončanju izgradnje mauzoleja 26. maja 1633. godine. Okrenuta je u pravcu sever-jug, sa licem usmerenim na zapad, ka Meki.
Postoji legenda da je Šah Džahan nameravao da izgradi istovetan mauzolej "u negativu" (crni), sa druge strane Jamune. Dva hrama spajao bi most. Sa druge strane reke nadjeni su mermerni stubovi crne boje tokom iskopavanja 1990. godine. No, ispostavilo se da se radi o belom mermeru koji je vremenom pocrneo, kao i da je priču proširio jedan evropljanin, pisac lakih romana. Priča se i da je Šah odsekao ruke svim glavnim majstorima na izgradnji hrama, kako ne bi mogli da izgrade sličnu ili lepšu gradjevinu. Bliža istini je verzija da je to odjek sličnih priča koje prate velike gradjevine, te da je Šah samo imao ugovor sa svima njima da neće ponoviti takvo delo.
Poetska legenda, koja prati reči Rabindranta Tagorea da je "Tadž Mahal suza na obrazu vremena", kaže da se svake godine tokom kišne sezone na mauzolej padne samo jedna jedina kap kiše.
Tadž je prvi Mogulski hram izgradjen od belog mermera ukrašenog poludragim kamenjem, čime se Mogulska arhitektura podigla na viši nivo.
Priča o najlepšem spomeniku ljubavi počinje 1607. godine kada se princ Hurem (Prince Khurram) iz loze mogulskih kraljeva šetao Mina bazarom u Delhiju. Tu je video devojku koja prodaje svilu i staklene perle i očaran njenom lepotom zaljubio se na prvi pogled. Tek nakon pet godina uspeo je da se oženi njome. Njeno pravo ime - Ardžumand Banu Begum - zamenio je novim: Mumtaz Mahal (ukras palate). Princ je imao dvadeset, a njegova izabranica devetnaest godina. Kao u nekoj bajci, živeli su srećno i voleli se beskonačno. Hurem je imao tri supruge (Mumtaz je bila druga koju je oženio), ali je samo prema jedinoj izabranci svog srca odnosio kao prema ženi svog života, dok su druga dva braka bila sasvim protokolarna. Ne samo zato što to ljudski zakoni nalažu, Mumtaz je pratila svog čoveka na svim njegovim putovanjima i u ratovima koje je vodio. Hurem je ustoličen za cara 1627. godine. Tom prilikom dobio je ime Šah Džahan. Mada je po stupanju na tron pokazao svoje surovo lice pobivši svoju braću kako bi bio siguran da će tu dovoljno dugo ostati, poznat je i po velikodućnosti prema prijateljima i sirotinji i gradnji brojnih spomenika i hramova, uglavnom po Agri i Delhiju.
Za osamnaest godina zajedničkog života, ona mu je podarila četrnaestoro dece. Poslednji porodjaj nije prošao najbolje, i Mumtaz je umrla u Buranpuru radjajući kćerku Gauhara Begum, sedmog juna 1630. godine. Po legendi, Mumtaz je na samrti od Šaha Džahana zavetovala da joj ispuni četiri želje: najpre da će joj podići spomenik dostojan njene lepote, a zatim da se više neće ženiti, da će biti dobar prema njihovoj deci i da će joj posećivati grob na svaku godišnjicu.
Šah je jedno vreme bio sasvim izgubljen zbog smrti voljene žene. Potpuno je zapostavio sve državničke funkcije, prestao je da sluša muziku, da nosi nakit i bogate odore. Čak je prestao i sa molitvama misleći da će na taj način ona u raju shvatiti da nešto nije u redu, ostaviti rajske blagodeti i vratiti se na zemlju da bude sa njim. Za nekoliko meseci je potpuno osedeo. Konačno, odlučio se da ispuni njene želje - i napravio Tadž Mahal.
Radovi na hramu su počeli godinu dana posle smrti Mumtaz Mahal i trajali cele dvadeset dve godine. Zemljište za gradnju Tadža dobijeno je od Maharadže Džai Singa, koji je zauzvrat preuzeo veliku palatu u centru Agre. Oblast je najpre prekopana a zatim nasuta do visine od 50 metara iznad nivoa reke. Umesto do tada a i kasnije korišćenog bambusa, nasipi potrebni za gradnju su napravljeni od opeka. Bile su toliko veliki, da se verovalo da će biti potrebne cele tri godine da se uklone. No, kako je Šah po okončanju gradnje naredio da svako može da uzme koliko god opeka hoće, sve su nestale tokom samo jedne noći!
Rampa po kojoj su dovoženi blokovi mermera i materijal za gradnju bila je dugačka 15 kilometara. Po njoj je dvadeset do trideset volova vuklo posebno izrađene vagone za prevoz preteških blokova i materijala. Bio je izgradjen i poseban sistem kojim su ti blokovi onda podizani na željenu visinu. Voda se iz reke dovodila do velike cisterne spletom cevi koji je delovao uz korišćenje domaćih životinja i sistema kanti. Za gradnju je korišćen beli mermer koji je kao poklon poslao Maharadža iz Džaipura. Mermer je dovožen iz Radžastana, jaspis iz Pendžaba, žad i kristal iz Kine, tirkiz sa Tibeta, lapis iz Avganistana, safir iz Šri Lanke a karneol iz Arabije - sve to uz pomoć ergele od oko hiljadu slonova. Ugrađeno je 28 vrsta različitog dragog i poludragog kamenja, koji su donešeni iz raznih zemalja.
U gradnji je učestvovalo preko dvadeset hiljada radnika, zanatlija i umetnika iz Persije, Otomanskog carstva, pa čak i Evrope. Radnici su bili iz Severne Indije, skulptori iz Bukare, krasnopisci iz Sirije i Persije, majstori na unutrašnjim radovima iz Južne Indije, rezači kamena iz Balučistana. Posebna radna jedinica od 37 ljudi rezala je cvetove od mermera. Vodeće arhitekte i rukovodioci gradilišta nađeni su u Otomanskoj imperiji, Persiji, Lahoreu, Delhiju, Iranu. Glavni krasnopisac bio je Amanat Kan Širazi, čije ime je jedino urezano na vratima hrama. Sam Šah je redovno obilazio gradilište i nadgledao radove. Središnja zgrada završena je 1648. godine, dok je gradnja ostalih elemenati kompleksa trajala još narednih pet godina.
Mumtaz Mahal je najpre bila sahranjena u bašti Zainabad, u mestu gde je umrla - Buranpuru. Njeno telo preneseno je u Agru uz velike počasti i deljenje hrane pića i novca, i ponovo sahranjeno u privremenoj zasvodjenoj građevini na terenu na kome se gradio Tadž 8. januara 1632. godine. Na mestu gde je privremeno počivala, i danas stoji beleg. Po treći put je sahranjena na mestu gde i sada leži, po okončanju izgradnje mauzoleja 26. maja 1633. godine. Okrenuta je u pravcu sever-jug, sa licem usmerenim na zapad, ka Meki.
Postoji legenda da je Šah Džahan nameravao da izgradi istovetan mauzolej "u negativu" (crni), sa druge strane Jamune. Dva hrama spajao bi most. Sa druge strane reke nadjeni su mermerni stubovi crne boje tokom iskopavanja 1990. godine. No, ispostavilo se da se radi o belom mermeru koji je vremenom pocrneo, kao i da je priču proširio jedan evropljanin, pisac lakih romana. Priča se i da je Šah odsekao ruke svim glavnim majstorima na izgradnji hrama, kako ne bi mogli da izgrade sličnu ili lepšu gradjevinu. Bliža istini je verzija da je to odjek sličnih priča koje prate velike gradjevine, te da je Šah samo imao ugovor sa svima njima da neće ponoviti takvo delo.
Poetska legenda, koja prati reči Rabindranta Tagorea da je "Tadž Mahal suza na obrazu vremena", kaže da se svake godine tokom kišne sezone na mauzolej padne samo jedna jedina kap kiše.
Tadž je prvi Mogulski hram izgradjen od belog mermera ukrašenog poludragim kamenjem, čime se Mogulska arhitektura podigla na viši nivo.
7 - Cristo Redentor
Cristo Redentor - Statua Hrista spasitelja nalazi se u Rio de Žaneiru i visoka je 30 metara bez postolja koje dodaje još osam. Raspon raširenih ruku je skoro isti kao visina – 28 metara, ceo spomenik težak je 635 tona, a njegova izrada trajala je skoro čitavu deceniju. Smešten iznad grada postao je simbol brazilskog hrišćanstva, kao i jedno od najposećenijih turističkih mesta u celoj zemlji.
Ideja o velikoj statui na brdu Korkovado nastala je pedesetih godina 19. veka, kada je istu katolički sveštenik Pedro Marija Ros predložio princezi Izabel. Ona nije bila zainteresovana, ali je konačna odluka o odbijanju stigla posle nekih 40 godina, tačnije 1889. godine, kada je Brazil postao republika i kada je zakonima crkva potpuno odvojena od države.
Međutim, katolici nisu tako lako odustajali od ideje da imaju nešto što će simbolizovati njihovu veru, pa je drugi talas usledio početkom 20. veka. Katolički krug grada Rija je toliko insistirao na realizaciji ove ideje, da je 1920. organizovao Nedelju spomenika (Semana do Monumento), kako bi skupljao donacije i potpise brazilskih katolika za podršku gradnji statue. Akcija je uspela, novac je prikupljen i tada je nastao projekat jednog od najprepoznatljivijih simbola Brazila.
U uži izbor ušla su tri predloga – Statua Hrista na krstu, statua Isusa sa globusom u ruci i statua Hrista Spasitelja. Odlučili su se za treću, za simbol mira – Isusa raširenih ruku. On predstavlja najsvetije lice raširenih ruku koje će prihvatiti svakoga ko mu priđe.
Mnogi ljudi sa raznih strana sveta radili su na dizajnu ovog velelepnog spomenika. Lokalni inženjer Eitor da Silva Košta dizajnirao je statuu, a skulptor je bio Pol Landovski, Poljak rođen u Parizu. Glavu Isusa napravio je rumunski skulptor George Leonida i po njoj je postao poznat. Kada je 1922. godine u projekat uključio Landovskog, izrada džinovskog Hrista je mogla da počne.
Grupa inženjera i tehničara proučavala je predlog Landovskog i odlučila da konstrukcija građevine bude od armiranog betona, a ne od čelika. Spoljašnji delovi izrađeni su od posebne vrste krede, a ona je izabrana zbog svoje izdržljivosti i lakoće pri korišćenju. Takođe, odlučeno je da bude okrenut tako da su mu dlanovi usmereni ka severu i jugu.
Zbog same veličine, pravljen je iz delova, a oni su donošeni na brdo Korkovado tek kad bi bili gotovi, i tamo sklapani. Kada je dobio konačan izgled, Brazil je znao da ima nešto posebno, ima Isusa visokog 30 metara! Čitavih 69 godina bio je najviši spomenik Art deko pravca, dok u Poljskoj nije sagrađena statua “Hrista kralja” koja je viša za tu jednu krunu, tačnije tri metra. Danas je peta najviša statua Isusa na svetu.
Spomenik je oličenje i simbol religije, tradicije i kulture koju Brazilci gaje. Hrist spasitelj čuva građane Rio de Žaneira već skoro 80 godina. Tu je da ih uveri u sigurnost koju im pruža vera u boga, da ih zbliži kada su u nevolji i podseti na borbu koja je vodila katolička zajednica. Statua Hrista nije samo zaštitnik građana, već i kulturnog i religijskog nasleđa grada i države.
Ideja o velikoj statui na brdu Korkovado nastala je pedesetih godina 19. veka, kada je istu katolički sveštenik Pedro Marija Ros predložio princezi Izabel. Ona nije bila zainteresovana, ali je konačna odluka o odbijanju stigla posle nekih 40 godina, tačnije 1889. godine, kada je Brazil postao republika i kada je zakonima crkva potpuno odvojena od države.
Međutim, katolici nisu tako lako odustajali od ideje da imaju nešto što će simbolizovati njihovu veru, pa je drugi talas usledio početkom 20. veka. Katolički krug grada Rija je toliko insistirao na realizaciji ove ideje, da je 1920. organizovao Nedelju spomenika (Semana do Monumento), kako bi skupljao donacije i potpise brazilskih katolika za podršku gradnji statue. Akcija je uspela, novac je prikupljen i tada je nastao projekat jednog od najprepoznatljivijih simbola Brazila.
U uži izbor ušla su tri predloga – Statua Hrista na krstu, statua Isusa sa globusom u ruci i statua Hrista Spasitelja. Odlučili su se za treću, za simbol mira – Isusa raširenih ruku. On predstavlja najsvetije lice raširenih ruku koje će prihvatiti svakoga ko mu priđe.
Mnogi ljudi sa raznih strana sveta radili su na dizajnu ovog velelepnog spomenika. Lokalni inženjer Eitor da Silva Košta dizajnirao je statuu, a skulptor je bio Pol Landovski, Poljak rođen u Parizu. Glavu Isusa napravio je rumunski skulptor George Leonida i po njoj je postao poznat. Kada je 1922. godine u projekat uključio Landovskog, izrada džinovskog Hrista je mogla da počne.
Grupa inženjera i tehničara proučavala je predlog Landovskog i odlučila da konstrukcija građevine bude od armiranog betona, a ne od čelika. Spoljašnji delovi izrađeni su od posebne vrste krede, a ona je izabrana zbog svoje izdržljivosti i lakoće pri korišćenju. Takođe, odlučeno je da bude okrenut tako da su mu dlanovi usmereni ka severu i jugu.
Zbog same veličine, pravljen je iz delova, a oni su donošeni na brdo Korkovado tek kad bi bili gotovi, i tamo sklapani. Kada je dobio konačan izgled, Brazil je znao da ima nešto posebno, ima Isusa visokog 30 metara! Čitavih 69 godina bio je najviši spomenik Art deko pravca, dok u Poljskoj nije sagrađena statua “Hrista kralja” koja je viša za tu jednu krunu, tačnije tri metra. Danas je peta najviša statua Isusa na svetu.
Spomenik je oličenje i simbol religije, tradicije i kulture koju Brazilci gaje. Hrist spasitelj čuva građane Rio de Žaneira već skoro 80 godina. Tu je da ih uveri u sigurnost koju im pruža vera u boga, da ih zbliži kada su u nevolji i podseti na borbu koja je vodila katolička zajednica. Statua Hrista nije samo zaštitnik građana, već i kulturnog i religijskog nasleđa grada i države.
3D Ulična umetnost (3d Street art), predstavlja 2-dimenzionalna umetnička dela nacrtana na samoj ulici, koja nam daju 3-dimenzionalnu optičku iluziju iz određenog ugla i svoju ekspanziju je doživela početkom druge dekade 21. veka. 3D Ulična umetnost postaje sve popularnija. Koriste je i poznati brendovi da bi predstavili i reklamirali svoje proizvode. Slike nastaju crtanjem prelepih slika ili grafita na gradskim trgovima, širokim šetalištima ili pločnicima gde god se ukaže prilika da se prostor malo osveži i da doza avanturizma. Tako su umetnici na mnogim pločnicima urabnim prostorima svetskih gradova imali priliku da iskažu umetnost u obliku pećina, slapova, junaka SF filmova i tako dalje. Inače umetnici najčešće 'prozor' u 3D svet prikazuju stvaranjem iluzije dubine, iako se služe i drugim trikovima.
Pogledajte galeriju i uživajte!
Pogledajte galeriju i uživajte!
Pogledajte kako nastaje jedna fascinantna 3D slika na pločniku
Istorija arhitekture odnosi se na sve tehničke, funkcionalne i estetske stepene razvijanja kroz istoriju. Arhitekturom su se ljudi bavili od svog nastanka pa sve do dana današnjag. Ljudi su od davnina imali potrebu da nešto stvore, da naprave, pa je tako nastala i arhitektura koja se postepeno razvijala i usavršavala. Kroz istoriju gradilo se na različite načine pa su se tako i stilovi menjali. Stilovi gradnje zavisili su od razdoblja, klimatskih uslova, religije i kulture. Sa dolaskom industrije arhitektura dobija nove stilove koji se menjaju iz godine u godinu.
Arhitektura kroz istoriju delila se na praistorijsku arhitekturu, arhitekturu starog veka, arhitekturu srednjeg veka, arhitekturu novog veka, arhitekturu 19. veka, arhitekturu 20. veka i aarhitekturu 21. veka.
Arhitektura kroz istoriju delila se na praistorijsku arhitekturu, arhitekturu starog veka, arhitekturu srednjeg veka, arhitekturu novog veka, arhitekturu 19. veka, arhitekturu 20. veka i aarhitekturu 21. veka.
Zavirite u prirodne lepote nase planete.