Puni utisaka napuštamo manastir Ravanica i poprilično ogladneli tražimo mesto za piknik. Nijedan restoran ne može da vam priušti takvo uživanje kao što može ručak u prirodi. :) Pakujemo se i nastavljamo istim putem kroz selo Senje prateći putokaz za Davidovac. Prolazimo kroz mesto Popovac i Bošnjane i nakon 10 minuta vožnje od Davidovca stižemo do manastira Lešje. Manastir Lešje u daljini. Manastir Lešje Manastir Lešje, sa manastirskom crkvom Pokrova Presvete Bogorodice, nalazi se iznad istoimenog sela, 10 km jugoistočno od Paraćina i oko 2km južno od puta Paraćin-Zaječar na severozapadnoj strani planine Baba, na 656 m nadmorske visine. Nedaleko od crkve i konaka nalazi se izvor, regulisan kamenom česmom i kaskadnim bazenima uređenim kao mala veštačka jezera. Oko izvora se nalazi lepo uređen vrt. Narod iz okoline zahvata ovde vodu verujući u njenu isceliteljsku moć. Još jedna prirodna oaza bogata biljnim i životinjskim vrstama i čistim vazduhom. Danas, kad se ovde nadjete, ne možete a da nemate osećaj kao da se nalazite u nekom ruskom okruženju. Župan Vukoslav, vlastelin Nemanjića, je na svojoj baštini u pustoši Petrus izmedju 1355. i 1360. godine, kao svoju zadužbinu, podigao Bogorodičinu crkvu. Zajedno sa sinovima Držmanom i Crepom poklonio je crkvu i deo baštenskog poseda manastiru Hilandaru 15. oktobra 1360. godine. Crepov sin Venedikt Crepović je veoma dugo bio iguman Lešjanski. Istorijski izvori svedoče da je Crep imao i ćerku, monahinju Anisiju. U srednjevekovnim izvorima u vezi sa manastirom se pominje i “pustinja lešjanska”. Taj naziv korišćen je zbog monaha pustinjaka koji su tu krajem 14. i u 15. veku, a možda i ranije, obitavali. Nova crkva Sveti Jovan Bogoslov Manastir Lešje se, izgleda, poslednji put spominje u Turskom popisu iz 1536. godine, a već u narednom turskom popisu, obavljenom oko 1570. godine se ne spominje, na osnovu čega se može zaključiti da je do tada već zapusteo. Narodno predanje govori da su poslednji lešjanski kaludjeri, zajedno sa hrišćanima okupljanim oko manastira, mučenički postradali, pobijeni od Turaka, koji su nakon tog pokolja i razorili manastir. Dugo je ležao u ruševinama; prekrili su ga zemlja i trava i obrastao je u korov. Molitvama Presvete Bogorodice, kojoj je ova svetinja posvećena, čudesnim načinom ona je otkrivena i otkopana 1923. godine. Temelje Bogorodične crkve otkopao je 1923. godine seljak Živan Marković (1880. – 1972.) iz Lešja, prema jednom čudesnom vidjenju. Deda Živan je jedne noći sanjao Presvetu Bogorodicu koja mu je u snu rekla gde se nalaze temelji crkve koja je odavno srušena. Na temelju stare crkve, u oltarskom delu, deda Živan tada podiže crkvicu vrlo skromnih dimenzija “na tri direka”, gradjenu kamenom i pokrivenu limom. Bilo kako bilo, mesto sada odiše mirom, spokojem i tišinom. Obnova manastira počinje početkom devedesetih i ogleda se u prosirenju crkve, gradnji zvonika, konaka za smestaj sa salom (1995), kupatila, uredjenju izvora “vrelo”, ogradjivanju manastira…itd. Intenzivnija obnova manastira i duhovnog života u njemu započeta je u avgustu 2004. godine. Manastir je izgradjen u moravsko-rusko-grčkom stilu. Krst na manastiru je od mesinga. Pošto se manastir još uvek obnavlja, unutra nema ikona i freski koje se slikaju na vlažnom malteru pigmentima. Unutar manastira se nalaze dva kamena stuba, u sredini se nalazi celivajuća ikona Pokrova Presvete Bogorodice. Sa desne strane se nalazi pevnica izradjena u duborezu u manastiru, a u priprati se nalaze 4 klupe. Uz crkvu Pokrova Presvete Bogorodice, pomenuti zvonik i spomen kosturnicu, u okviru manastirskog kompleksa se nalazi i konak i gostoprijemnica, a u njegovoj neposrednoj blizini su i dva izvora lekovite vode u okviru kojih se nalazi cesma izradena od kamena i kaskadni bazeni. Crkva Pokrova Presvete Bogorodice Krstionica Zvonik U manastirskoj riznici nalaze se: jedna čestica Časnoga Krsta Gospodnjeg, delić moštiju jednog od Svetih 40 sevastijskih mučenika, epitrahilj i nadbedrenik Svetog Jovana Šangajskog, kao i rasa velikog podvižnika našeg vremena starca Sampsona ( Siversa ). U manastiru se nalazi sestrinstvo manastira, manastirska obitelj, šest sestara na čelu sa duhovnikom protosindjelom Jovanom Ravaničkim. Manastirska obitelj se trudi da bogosluženja ulepšaju i slatko pojanje oko kojeg se brižno trude. U toku su radovi na dovršenju hrama i na revitalizaciji kule sa južne strane crkve, koju su meštani nazvali po barjaktaru kneza Lazara, Orloviću Pavlu – Kula Orlovića Pavla, gde je smeštena manastirska zvonara, a u prizemlju se nalazi prostor za paljenje sveća, Duhovni nasledici. Stari ktitori dobrovoljnim prilozima se trude da ukrase crkvu na najlepši mogući način. Zato su i posete manastiru velike. I sve to gledati sa visine, iz jedne pustinje, sa mesta za koje se ni danas ne zna da li mu naziv Lešje potiče od nekadašnjeg naziva Leštije kojim su se nazivala mesta su puno leske, ili od jednog davnog i strašnog doba kada je ovde ležalo mnogo leševa napaćenog puka... Danas? Danas je to sasvim druga priča. Svoj novi, savremeni život ovaj manastirski kompleks živi punim, ali i dalje dostojanstvenim plućima, kao pravi primer simbiotičkog funkcionisanja savremenog i tradicionalnog, domaćeg i ruskog. Iz nekog razloga, planina Baba, koja je čak 150 metara višlja od Avale, ugostila je i manastir i Sveti časni Krst. Na stranu visina, pogled sa manastirske terase je fantastičan, ali je to i sam pogled na manastir, kao i njegovu okolinu. Manastir Lešje je jedno od najsvetijih mesta u Srbiji. Svojom bogatom istorijom, manastir je odavno stvorio kult koji se do danas neguje. Obnova manastira ujedno je obnova duhovnog centra, kakav se ovde nekada nalazio. Ruševine manastira Presvete Bogorodice proglašene su spomenikom kulture od velikog značaja i nalaze se pod zaštitom Republike Srbije. Pošto smo dušu napunili, punimo i naše flašice vodom sa izvora i napuštamo ovaj divan manastir. Put nas dalje vodi do naše poslednje tačke za danas, gde nas čeka naš sledeći smeštaj, a to je grad Zaječar. Zaječar Nakon predjenih 79km stižemo u Zaječar - administrativni je centar Timočke Krajine i ujedno najveći grad Istočne Srbije. U gradu je bila neočekivana gužva sa puno turista i očigledno je bilo da se nešto dešava. Naš plan je bio da odsednemo u hotelu Srbija, ali nažalost kapacitet je bio popunjen i od devojke, koja radi na recepciji, smo saznali da se danas održava, kao i predhodna dva dana, tradicionalni zaječarski Moto Skup i defile motorciklista, nakon kojeg treba biti održan i koncert čuvene YU Grupe. Eh, nazdravlje...pomislih, ali srećom, nismo dugo lutali i tražili. Našli smo jedan privatni smeštaj u blizini hotela, par ulica udaljen, malo zavučen, ali veoma solidan. Dobro smo prošli :) Malo smo odmorili, prezalogajili i krenuli u šetnju i na Moto Skup, jer zašto propustiti takvu manifestaciju kad smo se već tu zatekli ;) Veče je i još jedan ispunjen dan za nama, uživamo u bašti i već planiramo obilaske za sutrašnji dan. 01. 08. 2016. 7. dan Svanulo je predivno sunčano jutro u Zaječaru i želeli smo da ga posvetimo ovom lepom gradu i njegovim znamenitostima. Tako smo odmah, posle prve jutarnje kafe i doručka, krenuli u obilazak. Zaječar je jedan veoma stari grad bogatog istorijskog nasledja. Prvi put se spominje 1466. godine u turskim beležnicama vezanim za stanovništvo vidinskog pašaluka. Propast Prvog srpskog ustanka doneo je velike posledice ovim krajevima, a 1833. godine ovaj kraj je oslobođen i pripojen Srbiji. Naziv je najverovatnije turskoga porekla. Po nekim pretpostavkama potiče od izvesnog Said-Asir paše koji je svoju vojsku postavio u dolini Timoka u godinama kriznim po srpsku despotovinu. Najstariji poznati stanovnici ovih krajeva bili su Tribali, posle njih na ovom podrucju se spominju Mezi, u dolini Timoka pominju se još i Timahi, ali se o njima sem njihovog imena ništa ne zna. Naseljeni Sloveni u ove krajeve nazvali su se Timočani, a prve direktne vesti o Timočanima odnose se na 818. godine, kada se oni već smatraju formiranom slovenskom grupom, te iste godine oni su se odmetnuli od Bugara. Od XVI - XVIII veka ima malo podataka o naselju, a 1806. godine stvoreni su povoljni uslovi za dizanje ustanka u ovim krajevima Karadjordje je odobrio hajduk Veljku Petroviću, knezu Milisavu i popu Radosavu da sa Timočanima i Crnorečanima dižu ustanak i posle niza uspešnih bojeva najveći deo Krajine i Zaječara je oslobodjen. Kriza i propast Prvog srpskog ustanka imali su teške posledice i u ovim krajevima. 1833. godine ovaj kraj je konačno oslobodjen i pripojen Srbiji. Spomenik hajduk Veljku Do 1830. godine u Zaječaru nije bilo nijedne pravoslavne crkve, da bi se, uz dozvolu turskog starešine Ferad-age, pokrenula gradnja male crkvice. Obilazeći Zaječar u leto 1833. godine, knez Miloš je čuo da je u ovom kraju religijski život "zapušten", on je, poštovajući značaj i ulogu crkve u ovim krajevima, odlučio da oslobodi novu, timočku episokopiju i da se u Zajčaru podigne nova crkva. Gradnja crkve Roždestva Presvete Bogorodice počela je u proleće 1834. godine, uz podršku kneza Miloša, koji je organima vlasti naredio da obezbedi sve uslove za hitnu gradnju crkve (ljudi, materijal i ostalo). Oktobra 1834. godine gradnja je završena, a obnovljena 23. decembra 1834. godine. Hram Roždestva Presvat Bogorodice Spomenik glumcu Zoranu Radmiloviću Trg oslobodjenja Istorijsko odeljenje Narodnog muzeja “Zaječar“ osnovano je 1951. godine, iste godine kada je i osnovan. Istočna Srbija obiluje istorijskim lokalitetima od kojih je jedan od najvažnijih Felix Romuliana. Kažu, 'ko je bio u Zaječaru, a nije posetio ostatke rimske palate, Felix Romulianu - Gamzigrad, taj nije video mnogo', tako da je naša sledeća stanica, nakon ručka, bila upravo Felix Romuliana, koja je samo 10km udaljena od grada. Felix Romuliana - Gamzigrad Put kulture rimskih imperatora II (arheološko nalazište) Veličanstveno zdanje koje je vekovima unazad ukazivalo na bogatstvo i moć njegovog vladara, danas je predstavljeno ostacima rimskih stubova, hramova i kula, sa nekoliko tumula razbacanih po prostranoj zelenoj površini. Skriveno od javnosti, sa pogledom na okolne puteve koji vode do Zaječara, u dolini Crnog Timoka, nalazi se Gamzigrad. Mesto rimskog vladara Gaja Valerija Galerija Maksimilijana. Snaga temelja rimske palate na srpskom tlu – Zapadna kapija Galerije, potonji car i bog (293 – 311), rodjen je oko 250. godine u jednom mestu u Priobalnoj Dakiji, “ne odveć daleko od Serdike”, gde je u mladosti čuvao stoku, zbog čega ga je čitavog života pratio nadimak Armentarius – Govedar. Galerije je bio naočit, snažan čovek, ljubitelj dobre trpeze i izuzetno hrabar vojnik, celoga života odan svom poočimu Dioklecijanu, rodonačelniku tetrarhije, snažno vezan za zavičaj, zemljake i rodjake, pre svega za majku Romulu, koja je “vatreno obožavala planinska božanstva”. U toku života, odlucuje da sagradi raskošnu palatu, kao rezidenciju, po uzoru na Dioklicijana, u kojoj ce nakon dvadesetogodišnje vladavine, mirno provesti starost. Godine 305. ili 306. otpočinje izgradnju objekta, nazvanog po Romuli, njegovoj majci – Romuliana. Najnoviji rezultati arheoloških istraživanja van bedema velelepne palate, koju je podigao u mestu svog rodjenja, dokazuju da je Galerijevo rodno mesto bilo veliko urbano naselje, sa mnoštvom luksuznih javnih i privatnih gradjevina. Na površini od 6,5 hektara, izdvajaju se dva utvrdjenja: starije, koje nije do kraja završeno, i mladje, sastavljeno od dvadeset poligonalnih kula povezanih bedemima. Dvorski kompleks opasan je jedinstvenim odbrambenim sistemom: dvostruki bedem oformljen je od ostataka starijeg utvrdjenja, uklopljenog u mladje. Galerije je mogao započeti sa izgradnjom starijeg tek nakon svoje velike pobede nad persijskim kraljem Narsejem, 297. godine, dok je gradnja mladjeg utvrdjenja započeta 305/6. godine. Ceo kompleks verovatno je trebalo da bude završen do proslave dvadesetogodišnjice Galerijeve vladavine (vicennallia) i njegovog dragovoljnog povlačenja s prestola 313. godine. Imperatorova bolest, koja je nezaustavljivo napredovala od 310. godine, preusmerila je tok izgradnje. Ulaz u muzej sa izloženim artefaktima, segmentima rimskih stubova i ukrasnih ploča. Severni i južni deo mladjeg utvrdjenja, odvojen je malim hramom sa žrtvenikom, posvećenom Velikoj majci bogova ili Liberu i Liberi. Severni deo odlikuje se dvema palatama ukrašenim mozaicima, freskama i skupocenim skulpturama, sa jasno naglašenim privatnim i rezidencijalnim karakterom, dok je južni deo, ispunjen monumentalnim zdanjima javnog karaktera. Tu spadaju: hram Jupiteru, velika horea (žitnica), terme i druge gradjevine. Sve do polovine XX veka malo se znalo o ruševinama i stubovima razbacanim po zelenoj površini Gamzigrada. Prva arheološka istraživanja zapoceta su 1950. godine, ali je pronalazak polukružnog luka sa natpisom Felix Romuliana 1984. godine ukazao na njegov značaj. Od tada se istraživao deo po deo, koji je pripadao ostacima iz šest vremenskih perioda. Kamene sekire iz kamenog i grnčarija i bronzani nakit iz bronzanog i gvozdenog doba, napušteni delovi farme, ali i dvorac iz rimskog perioda, ostaci crkvenog dobra, zatim delovi ranovizantijskog naselja, pa srednjevekovnog grada, i na kraju, privremeno sklonište u vreme Turaka. Smatra se da je nakon Galerijeve smrti ceo posed pripao hrišcanskoj crkvi. Konstantin... Galerije....Herkul U V veku je prepušten pustošenju Varvara, da bi ga u VI veku Justinijan I obnovio, pretvarajuci ga u pogranicno utvrdenje. Krajem VI veka, sa dolaskom Slovena, napuštaju se ovi prostori. Prepušteno zubu vremena, kasnoanticko utvrdenje je uništeno. Nakon mukotrpnih istraživanja sedamnaest vekova starog kompleksa, njegova vrednost je proglašena neprocenljivom. Na znacaj utvrdenja u istoriji covecanstva ukazano je 29. juna 2007. godine, kada je stavljeno na UNESCO-vu listu svetske kulturne baštine. Carska palata Podovi palate bili su zastrti impresivnim mozaicima visokog kvaliteta izrade, zidovi ukrašeni raskošnim freskama i oplatama od skupocenog kamena, niše ispunjene skulpturama izradjenim od retkog i teško obradivog kamena, kakav je recimo crveni porfir, što je sve zaloga večnosti. Uz Herkula, mitskog heroja sa kojim se poistovetio, Galerije je naročitu pažnju ukazivao Dionisu, iskoristivši mit o njemu kao potku za mit o sebi i svojoj božanskoj majci. Ostali objekti imaju, takodje, raskošu dekoraciju, sa puno simbolike, koja je radjena od raznovrsnih materijala. Mali hram Istočna kapija Istočno od glavne kapije carske palate, na oko 1 km udaljenosti, nalazi se Sveti breg Magura. Na ovom sakralnom kompleksu nalaze se dva mauzoleja i dva spomenika u obliku tumula, koji označavaju mesto konsekracije ličnosti sahranjenih u mauzolejima, odnosno mesto gde su imperator Galerije i njegova majka Romula sahranjeni i uvršćeni medju bogove. Nakon njihove smrti predstavljalo je mesto hodočasnika koji su slavili njihovo božanstvo u rimskom panteonu. Ostaci grandiozne ceremonije sačuvani su u mauzolejima Romule i Galerija sa ogromnim tumulima. Majka Romula umrla je u proleće 303. godine, dok je avgust Galerije mučen teškom bolešcu, ne dočekavši dvadesetogodišnju vladavinu, umro 311. godine. Veći mauzolej je poligonalne osnove i nasut tumulom opasanog zidom. Smatra se da je imperatoru u čast, na tom mestu pravljena višespratna lomača, prekrivena svilom i brojnim darovima, sa voštanom figurom Galerija na vrhu i kavezom sa živim orlom, ispuštenog pri paljenju. Kricima orla se ukazivalo na božje mesto koje je imperator dobio na nebu. Kula U kuli se nalazi senzorski led ekran osetljiv na pokret, koji nas je vodio kroz virtuelnu šetnju celim kompleksom nekadašnjeg izgleda. Maketa carske palate Tu je i kafe-bar za predah. Radno vreme u sezoni, od 1. aprila do 31. oktobra, je svakog dana od 8 - 20h, a cena ulaznice je 300 dinara po osobi. Nakon kratkog predaha, uz dobru kafu, napuštamo dom poslednjeg rimskog boga, koji je na nas ostavio veoma jak utisak i kao kroz vremeplov se 'vraćamo u sadašnjost'. Put nas je odavde vodio u Gamzigradsku banju, koja se nalazi pored istoimenog mesta, u blizini ostataka palate Felix Romuliana (4km), sa severne strane planine Rtanj. Gamzigradska banja Gamzigradska banja je izvor termomineralne vode i nalazi se u dolini donjeg toka reke Crni Timok, na nadmorskoj visini od 160 m i idealno mesto za ručak :). Ova banja pruža fenomenalne uslove za odmor i relaksaciju i to zahvaljujuci svom položaju. Okružena je šumovitim brežuljcima, pod uticajem je kontinentalne klime, sa svežim i čistim vazduhom, netaknutom prirodom, udaljena od vrelog asfalta i gradske buke i gužve. Prvi pisani trag vezan za Gamzigradsku banju potiče iz 1835. godine. Tada je baron Sigmund Avgust Herder, putovao kroz Srbiju, sa ciljem da izvidi i ispita srpske rudokope i majdane. Glas o lekovitosti banje brzo se širio. Prva kupanja u terapeutske svrhe počela su 1890. godine, i to u improvizovanim bazenima. Početkom 20. veka Gamzigradsku banju posećuju imućni ljudi koji podižu šatore i borave i do 20 dana, ostalo je zapisano u zvaničnim banjskim izveštajima. Izgradnja i uredjenjue kupatila počinje 1920. godine. Iz izveštaja 1922. godine znamo da je oko banje postojalo nekoliko koliba i improvizovanih kupatila, a tek 1925. godine seljaci iz okolnih sela počinju da zidaju bazene na izvorima. Eksploatacija minerlane vode počinje 1927. godine, a 1929. godine u Gamzigradsku banju dolazi prvi lekar Dr. Milivoj Milić, koji podiže svoju rezidenciju, koja je ujedno bila i objekat u kome se nalazila uprava banje. Izgradnjom ovog objekta počinje popularizacija banje, pa će ubrzo u banji biti izgrađeni objekti, od kojih se izdvajaju kafana "Lipov lad" i "Vražogrnački stanovi". Do 1935. godine, bila su ozidana 4 bazena, podignuto 11 zgrada i izgrađen restoran sa barakom. U centru banje na mestu današnje česme formirana je pijaca. Danas u Gamzigradskoj banji postoji specijalizovan zavod za rehabilitaciju, gde se vrlo često vrše pripreme sportista pred važna takmičenja. Priroda je podarila više izvoda termimineralnih voda, koje se ubrajaju u zemnoalkalne - hiperterme, odnosno akroterme. Gamzigradska Banja radi više od osam decenija, a intenzivnije iskorišćavanje njenih termalno-mineralnih voda datira od pre 40 godina. Od više termalno-mineralnih izvora koristi se samo pet, koji daju u minutu oko 280 litara lekovite vode. Izvori su kaptirani u koritu Timoka, ograđeni betonom i njihova voda je sprovedena do tri bazena i kada, na prirodnim izvorima termo-mineralne vode čija je temperatura 42º C sa dubine od 303 m. Godine 1978. izgradjena je i otpočela sa radom moderana Specijalna bolnica za rehabilitaciju “Gamzigrad” i to na samoj obali Crnog Timoka. Specijalna bolnica je specijalizovana za rehabilitaciju oboljenja perifernih krvnih sudova (organski poremećaji arterijsjih krvnih sudova, funkcionalni poremećaji arterijskih krvnih sudova, oboljenja perifernih venskih krvnih sudova, oboljenja limfnog sistema) i vibracionu bolest. Takođe vrši opštu rehabilitaciju (bolesti vezivnog tkiva, zglobni oblici reumatizma, vanzglkobni obllici reumatizma, ortopedske bolesti i posttraumatska stanja, anomalije dečjeg uzrasta, neurološka oboljenja, ginekološka oboljenja). Nakon nekoliko sati uživanja u ovoj netaknutoj prirodi, vraćamo se u Zaječar, u naš smeštaj, da bi nakon kratkog odmora i par zalogaja, krenuli u večernju šetnju gradom. Osim Moto Skupa, u Zaječaru se odrzavaju i razne druge manifestacije, od kojih je najpoznatija čuvena Gitarijada. Gitarijada je letnji muzički festival, orijentisan prvenstveno na rok muziku, koji se održava jednom godišnje. Program festivala se sastoji iz takmičenja demo bendova i revijalnih nastupa poznatijih grupa. Organizatori Gitarijade tvrde da je ona najveći festival mladih i neafirmisanih bendova u jugoistočnoj Evropi. Zaječar je veoma važan grad u našoj zemlji, ne samo zbog saobraćajnog položaja, važnih istorijskih dogadjaja i kulturne baštine, već i zato što su iz ovog grada potekli mnogi značajni ljudi poput: Hajduk Veljka Petrovića, Zorana Radmilovića, Svetozara Markovića, Nikole Pašića, Marinka Stanojevića, Nikole Colovića i Adama Bogosavljevića. Neki od njih istakli su se u nauci, neki u politici, neki u umetnosti, ali svako od njih bio je od velikog značaja za našu zemlju. 02. 08. 2016. 8. dan Došao je i poslednji dan naše putešestvije. Medjutim, i za danas smo imali u planu nekoliko destinacija da obidjemo na putu ka kući. Odmah nakon doručka smo se odjavili, platili provedene dve noći u smeštaju (1000 dinara na dan po osobi) i napustili apartman. Opraštamo se od ljubaznih domaćina i pitomog Zaječara i pratimo putokaz za Boljevac, a zatim skrećemo ka Malinik planini (1.158 m. n. v.), do koje vodi asfaltirani uzan put sa jednom trakom. Pripada Karpatskim planinama, a njegovi najviši vrhovi su Veliki Malinik (1.158 m) i Mali Malinik (1.019 m). Najistaknutije karakteristike Malinika je spektakularni Lazarev kanjon i Lazareva pećina u blizini sela Zlot. Od Zaječara udaljeno oko 45km. Nakon par minuta stižemo do Lazarevog kanjona i pećine. Lazarev kanjon i Lazareva pećina Lazarev kanjon je još jedan dragulj na istoku Srbije i dobio je ime po Lazarevoj pećini koja se nalazi na izlazu iz kanjona. Lazarev kanjon je deo istočnog Kučaja, usečen u krečnjačku Dubašničku površ, severno od Malinika. Nadovezuje se na pliće kanjone Mikuljske reke i na kanjon Demižlaka. Dugačak je 4,5 km, dubok 350 metara (prema Dubašničkoj površi), a 500 metara prema Makljeniku i najmanje širine 4 metra. Lazarev kanjon je jedno od retkih staništa krimskog bora i u njemu živi divokoza i mnoge druge autohtone vrste životinja. Područje je pod imenom "Zlotska klisura" uvršteno u Listu značajnih ornitoloških područja Evrope. Floru Lazarevog kanjona odlikuje izuzetno bogatstvo i raznovrsnost, kao i endemičnost i subendemičnost. Na ovom području raste preko 80 drvenastih vrsta i oko 20% flore Srbije. & Odmah po dolasku pred Lazarevu pećinu zatekli smo grupu turista, koja je upravo izlazila iz pećine. Došli smo do ulaza i kupili karte (200 dinara) od turističkog vodiča, medjutim, morali smo da sačekamo oko 1h, kada vodi sledeću grupu, koja treba tek da se formira. Mi smo za to vreme obišli okolinu. Od Lazareve pećine asfaltiranom stazom na gore izlazi se na dva lepa vidikovca. Do prvog je potrebno oko 15 minuta. Staza je dobro markirana. Šta reći, a da ga adekvatno opiše, pa vas pozove?! ... Ne. Lazarev kanjon se ne 'nudi', već doživljava. Ovdje se predajete jednom fantastičnom i teško opisnom prostoru. Pogled koji zaustavlja dah. Nakon nekoliko napravljenih fotografija vraćamo se do pećine, jer nam je ostalo taman toliko vremena da stignemo do nje na vreme. Na završetku impresivnog Lazarevog kanjona, tokom stotina hiljada godina, formirala se u krečnjačkom humu Pripor visokom 56 metara, monumentalna Lazareva pećina. Pećina je izvorska, a izgradila ju je podzemna reka koja i dalje prolazi kroz nju. Današnji ulaz u pećinu je na 291m nadmorske visine, načinila svojim tokom ponornica, koja je ovde nakon toka kroz duboke krečnjačke sastave, ovde izbijala na površinu. Danas u neposrednoj blizini ulaza, u koritu Lazareve reke, voda izbija na površini u formi jakog kraškog vrela. Ispitani pećinski sistem sastoji se od dva horizonta pećinskih kanala: stariji suvi – fosilni, i mladi rečni – aktivan. Ukupna dužina ispitanih pećinskih kanala veća od 10 000 metara , sa opravdanim pretpostavkama speleologa da je zapravo podzenmi prostor mnogostruko veći. Za turističke posete uredjene su staze dužine od 900 metara. Pećinski prostor čine monumentalne, prelepe dvorane zvučnih imena: Prestona, Dvorana blokova, Koncertna, Dvorana slepih miševa itd. Za sada vidljivo bogatstvo pećinskog nakita prezentuju izmedju ostalog: Stogovi, Fontana, Plast, Bizon, Carska loža, Dirigent, Orkestar...Lazareva pećina je i značajan arheološki lokalitet. U pećini su otkrivena tri kulturna horizonta, a duga je 13km sa konstantnom temperaturom od 8C. Lazareva pećina po bogatstvu pećinskog nakita prevazilazi Postojnsku jamu. Unutrašnjost obiluje kanalima, stubovima, podzemnim ukrasima poput okamenjenih vodopada, krečnjačkim, odosno bigarnim kadicama i galerijama neverovatnih oblika. Hodnici su visoki i više od 40 metara. Do devojačke sobe, u kojoj su po predanju meštani krili devojke od Turaka, vodi niz slapova koji su oblikovani kao stepenice. Pećina je proglašena prirodnom retkošcu i zaštićena kao spomenik prirode od 1949. godine. Borski speleolozi ističu da, verovatno, još nije istražena ni polovina ovog prirodnog fenomena. Na samom ulasku u pećinu smeštena je Ulazna dvorana, a za turiste je posebno zanimljiva fontana želja, u kojoj se ubacuju novčići, a želje po predanju ubrzo bivaju ispunjene. Tu je i krečnjački blok - glava bizona ispred dvorane slepih miševa. Lazareva pećina se ubraja u najbogatije i najznačajnije arheološko nalazište, a prema speleološkim istraživanjima ona je najduže u Srbiji. Pećinski nakit, stalaktiti, stalagmiti, kadice, draperije nastali su radom podzemne Lazareve reke, koja i danas protiče u nekim delovima pećine. Legenda, koja se u Zlotu prenosi sa kolena na koleno, govori da je pećina dobila naziv po knezu Lazaru, kada su se ostaci vojske posle Kosovskog boja, bežeci od Turaka, sklonili u pećinu. Druga verzija govori da je pećina dobila ime po hajduku Lazaru, koji je napadajući turske zulumčare stekao nepojmljivo bogatstvo koje je sakrio u pećinu, za koje se veruje da i danas počiva negde duboko u njenoj unutrašnjosti. Okamenjeni vodopad Fontana želja Pećinski crteži Fosilna i danas izumrla fauna Lazareve pećine, ostaci pećinskog medveda, pećinskog lava i pećinske hijene. Pećinska nimfa Kameni pećinski bizon Luster Kristali Najstarije naselje u pećini pripada početku bakarnog doba, salkuca-gumelnica kulturi. Keramički predmeti i koštane alatke izradivani su sa puno mašte i smisla za njihove oblike i ornamentiku. Pored ostalih privrednih aktivnosti, prerada bakra bilo je jedno od osnovnih zanimanja. Šila, igle, dleta, kopce koje su ovde livene smatraju se za najstarije bakarne nalaze u našoj zemlji. U ranom bronzanom dobu, pre oko 4500 godina, pećina je služila kao lovačka stanica da bi ponovo, nešto kasnije u gvozdenom dobu, u VI veku pre nove ere, postala značajan metalurški centar. U svakom slučaju, cela Istočna Srbija obiluje divnim pećinama. Bila je ovo iscrpna i zahtevna šetnja - čas uzbrdo, pa nizbrdo, provlačenje izmedju stena, prelazak preko uskih mostića do silazak niz strme stepenice u pećini, ali vredelo je svakog truda. Vreme je za osveženje i kafu, a izletnički stolovi i klupe, koje se nalaze ispred pećine, su odlično poslužili :) Nakon kafe, osveženja i kratkog predaha, krećemo ka našoj poslednjoj stanici, ka planini Rtanj i na ručak u Etno centar Balašević. Nekoliko usputnih Planina Rtanj Rtanjska piramida je ostavila naučnike bez dileme da se radi o planski organizovanom oblikovanju piramide. Oni pretpostavljaju da je piramida nastala pre čak 500.000 godina, a da ju je sagradila „unija galaktičkih civilizacija“. Najduži krak piramide koji se pruža ka severu dugačak je tri kilometra, jugozapadni je dugačak kilometar i po, dok se krak ka jugoistoku pruža na 0,75 kilometara. Primetićete da je ovde zastupljen odnos 4:2:1, a prosto je neverovatno da se identičan odnos javlja i u razlici nadmorskih visina početnih i krajnjih krakova piramide. Rtanj takode ima nagib identičan onom na piramidi Meseca u Meksiku, kao i uglove koji se poklapaju sa Keopsovom piramidom. Bilo kako bilo, Rtanj je raj za sva čula. Takodje postojanje samoniklog lekovitog bilja koja odlikuju Rtanj, pogotovo na jednoj trećini južne strane od osnove trostrane piramide “Šiljak”, govore o sprezi energetskih isijavanja i njihovog endemičnog karaktera. Etno centar Balašević je mirno mesto u lepom ambijenu. Hrana nije loša, ali su cene previsoke. Medjutim, uprkos njima, uživali smo u obroncima planine Rtanj uz lokalne specijalitete. Ovde se naša osmodnevna avantura završava.
Kažu : 'Bajke se pričaju, predstave se gledaju, a avanture se doživljavaju.' Vidimo se u nekoj novoj avanturi. :) Punih baterija vraćamo se za Beograd.
0 Comments
|
Google Website Translator
♫♪♫ Relaxing music ♫♪♫
。✿*゚‘゚・✿.。..:。✿*゚ Putopisi / TravelsAuthorGordana Pavlović Archives
May 2019
|