"Srbija je zemlja u kojoj priroda govori!" Interesantno je kako često stremimo ka nekim udaljenim egzotičnim destinacijama, a da upravo tu, u našoj neposrednoj blizini, imamo lepotu od koje zastaje dah. Srbiju možete upoznati na bezbroj načina, aktivno, odmarajući se i istražujući njene predele u pokretu, širom otvorenih očiju za prirodu i njena neiscrpna blaga. Priroda Srbije još je neotkrivena i skoro netaknuta, a njeni raznoliki i atraktivni predeli nude vam čitavu skalu sadržaja, nezaboravna iskustva i doživljaje – jedrenje na široko razlivenim vodama Dunava, planinarenje po visovima Srbije koji u sebi kriju čitav kosmos biljnog i životinjskog sveta, posmatranje retkih i zaštićenih ptica, rekreativni ribolov u mirnim ravničarskim vodama ili na brzim penušavim planinskim rekama bajkovite lepote, koje će vas odvesti put najlepših prizora. Zatim, posećivanje naših prelepih manastira ili arheoloških nalazišta, tvrdjava. Trebalo bi da budemo svesni naše kulturne i duhovne vrednosti, naše bogate istorije i lepote koja nas okružuje, jer se u našoj zemlji nalaze neki od najlepših pejzaža u Evropi. Ovo je dovoljan razlog za beg iz sivila svakodnevice i može biti početak avanture na nekoj od ovih predivnih lokacija. Toliko puta sam već ponovila da je Srbija veoma lepa, a nepravedno zanemarena. Nisam još bila u prilici da pišem o našim putovanjima po Srbiji i lepotama koje naša Srbija krije, ali žalosno je što svi nekako gledamo da otputujemo u inostranstvo, a nismo ni svesni šta sve možemo videti u našoj zemlji i to što je turizam u Srbiji nedovoljno razvijen. Zamišljala sam mnogo više destinacija nego što sam realno ostvarila, ali nadam se da ću popraviti prosek i bude ih mnogo više. U želji da podelim moje utiske sa vama, napravicu svoju listu posećenih mesta u Srbiji, od 2012 godine do sada, kako biste uživali u lepotama našeg kraja. Potrudiću se da u narednih nekoliko dana predstavim sve naše izlete po Srbiji. :) Uprkos mogućnosti da organizaciju putovanja prepustimo agenciji, odlučili smo da odemo svojim automobilom u čemu smo videli veću prednost i udobnost. U svakom slučaju, najvažnije je da svoj odmor provedete onako kako vama lično prija i da vam za to nije neophodno da idete na kraj sveta, jer i kod nas možemo da pronađemo neki kutak naše zemlje, koji će nam pokazati koliko smo ipak, uprkos svemu, srećni što živimo na ovim prostorima. Sve o čemu cu pisati u ovom postu, vezano za mesta, objekte, ljude je iz mog ličnog iskustva, bez ikakvog interesa ili nečije reklame. 28. Avgust 2012. Lepenski vir (hotel i arheološko nalazište) Teško je izdvojiti nekoliko stvari kada znaš koliko toga vredi obići, i koliki je greh neke „must see“ i „must do“ stavke izostaviti, a kojih je istočna Srbija prepuna i čuva ih na svom "dlanu" kao dragulje. Iako je oduvek tu, poznajemo je relativno kratko. Iako je bogata, o njoj znamo premalo. Reč je o jednoj od najstarijih civilizacija u Evropi. Njeno otkriće bilo je dogadjaj od svetskog značaja, a upoznavanje sa njom novi način da se zapitamo ko smo, odakle dolazimo i kuda bi valjalo da se uputimo. Tako se arheološko nalazište Lepenski vir našlo na prvom mestu na našoj listi. Par reči o hotelu Lepenski vir Pošto smo rezervisali smeštaj u hotelu Lepenski vir i kako je trebalo da se pojavimo tamo u jutanjim časovima, nismo bili u prilici da se usput zadržavamo, već smo otišli direktno u hotel, smestili se i doručkovali. Moram priznati da je prvi utisak o samom hotelu delovao malo sumorno, ali kasnije se utisak sa prosečnog promenio u veoma zadovoljavajući. Istina, renoviran je. Soba je delovala osveženo, blago modernizovano sa LCD televizorom i dovoljno prostaora za sve. Pogled sa terase je gledao na kompletan tok Dunava i sve je delovalo fantastično. Restoran je pristojan i prijatan sa terasom, a hrana fenomenalna. Osoblje izlazi u susret svim zahtevima, i ništa im nije teško, čak i kafu donose kada je kuhinja zatvorena. Ne znam kakav je ručak, jer smo mi odlučili da obilazimo i ručamo tamo gde se zadesimo, ali su doručak i večera odlični i sasvim dovoljni. U hotelu smo odseli 5 dana, da bi bez žurbe obišli sve sto smo planirali i imali vremena da, ako poželimo, odemo i sutradan :) Hotel je čuven po filmu "Ćao inspektore", po scenama iz filma "Ljubi, ljubi, al' glavu ne gubi" i poznat po tome što su ovde organizovane, u to vreme vrlo popularne "Igre bez granica". Ono što nas je od svega najviše očaralo je njegova arhitektura, koja prosto izvire iz bajkovitog okoliša i koji već godinama predstavlja neraskidivu vezu sa prirodom, ušuskan u zelenilo, sa očaravajućim vidicima. Pogled sa terase. Izletište u hotelskom krugu. Još 1979. godine u Donjem Milanovcu održane su "Igre bez granica", međunarodni TV šou, koji je bio popularan širom Evrope. Tada je arhitekta Budimir Novaković bio među scenografima. U okviru jedne od igara, napravio je mamuta koji sedi, i odmah od meštana dobio nadimak "tatko na mamuti". :) Igre su prošle, troškovi transporta mamuta bili su preveliki, pa je odlučeno da ostane kao poklon od TV Beograd građanima Donjeg Milanovca. Meštani su, nedugo zatim, izlili tri nove figure preistorijske grdosije. I dan-danas jedna "sedi" u pristaništu i dočekuje posetioce, a ostala dva su ispred hotela. Arheološko nalazište Lepenski Vir Lepenski Vir je pre svega neverovatna istorijska priča. Treba imati u vidu da su ljudi živeli u civilizovanom društvu, ovde na obali Dunava, još pre 7-8 hiljada godina (6500g. p.n.e.), da su pronadjeni njihovi predmeti, božanstva, rituali. U drugim zemljama se od ovoga prave neverovatne priče, koje se prodaju uspešno milionima turista godišnje. Ovde to nedostaje. Povoljna klima, bogato lovno i ribolovno područje, iskonska religioznost vezana za reku i njene obale učinili su da se na Lepenskom Viru, uspostavi trajno, „čak urbano” praistorijsko naselje. Umetnost njegovih žitelja u oblikovanju kamenih skulptura ribolikih božanstava – iznenadila je i zadivila svet. Bogat i sadržajan život ljudi u Djerdapskoj klisuru u praistoriji, tačnije u srednjem kamenom dobu, samo je onaj prvi, praistorijski dokaz o blagodetima i lepotama ovog područja. & U popodnevnim satima, naš plan je bio poseta ovog praistorijskog naselja. Do njega se ide pešice novom i lepo uredjenom stazom oko trista metara. Moderna bela građevina je napravljena oko praistorijskog naselja da bi sačuvala iskopine. Deluje jednostavno, futuristički i funkcionalno. Država je pre nekoliko godina izdvojila sredstva za zaštitu praistorijske naseobine koja je starija i od Vinče. I ranije je postojao objekat koji je služio kao zaštita, ali u daleko lošijem stanju. Nakon obilaska muzeja u kome se nalaze predmeti, skeleti i statue pronadjeni na ovom lokalitetu i obilaska samog lokaliteta, koji je premešten na viši nivo obale, zbog izgradnje hidrocentrale i podizanja nivoa Dunava, usledilo je predavanje od strane kustosa muzeja. Ceo kompleks je ušuškan ispod same magistrale, u tišini koju remeti jedino huk reke. Lokalitet je sada veoma lepo uredjen, natkriven i moderno opremljen prostor koji daje mogućnost posetiocima da čak preko računara prošetaju nekadašnjim neolitskim naseljem i pogledaju 3D projekcije tadašnjih domaćinstava. Takodje je tu i replika kolibe u prirodnom okruženju i suvenirnica. Iako prostor deluje kao velika staklena bašta, nedavno je klimatizovan, tako da je unutra veoma prijatno. Koliba i okruženje u vreme njihovog bitisanja. Civilizacija Lepenskog Vira 29. Avgust 2012. Donji Milanovac Na Dunavu u srcu Djerdapske klisure, u njenom najlepšem delu, u ambijentu prelepog Dunava izmedju živopisnih brda na vratima kazana, smešten je živopisni gradić sunca i gradić ruža – Donji Milanovac, koji je dobio ime po knezu Milanu Obrenoviću. & Budjenje i ispijanje prve jutarnje kafe uz izlazak sunca koje je osvajalo dan, punilo nas je pozitivnom energijom i zadovoljstvom što smo se zatekli na takvom mestu. Dunav koji je svetlucao plavetnilom boje mora umirivao je i opuštao i duh i telo. Bili smo ispunjeni srećom. Donji Milanovac je veoma simpatično i lepo uredjeno mesto, nedaleko od Lepenskog Vira, koji podseća malo na primorske gradiće. Ima lepo uredjen park pored obale, turistički vizitorski centar i granični prelaz za rečni saobraćaj. Donji Milanovac je idealno mesto za šetnju, uživanje u pogledu na Dunav ili veoma dobar ručak. Još od ranije znam da restoran „Porec“ u Donjem Milanovcu ima uvek svežu ribu i fantastičnu riblju čorbu. A šta drugo jesti kada ste pored Dunava, i to u njegovom najlepšem delu – Ðerdapskoj klisuri?! Savet: Obavezno u ovom restoranu naručite “Gril Sir”, veoma ukusan kuvani donjemilanovacki sir na žaru je nešto što ne možete probati ni na jednom drugom mestu. Posle ručka bi prošetali stazom uz Dunav, a u samom centru postoji glavna ulica, zatvorena za saobraćaj, koja po sredini ima drvored sa klupama. Ovo mesto je tiho, mirno i idealno za odmor, ukoliko dolazite u letnjem periodu ovde se možete i kupati, jer postoji plaža na ulazu u Donji Milanovac. Plaža nije velika, ima par suncobrana i uredjen ulaz u Dunav uz stepenice. Mi se nismo kupali, iako je bio avgust mesec, dva dana je bilo oblačno i duvao vetar, ali smo imali priliku da vidimo i uzburkani Dunav, čiji su talasi udarali o zaštitne nasipe uz intezivan miris reke, jednom rečju praznik za sva čula. Poslednjih tridest godina Donji Milanovac je okrenut ka turuzmu, što mu prirodno okruženje prosto nameće. Ovaj gradić smo najčešće posećivali tokom našeg boravka u ovom delu Srbije. 30. Avgust 2012. Nacionalni park Djerdap Neposredno uz Lepenski vir počinje kratka i živopisna klisurica Boljetinske reke, koja u raznobojnim slojevima, nalik na parce torte visoko pedesetak metara, prikazuje istoriju planete. Put uz brdo, kroz prozračnu šumu i bistre penušave potoke vodi ka vidikovcima zbog kojih je Nacionalni park Djerdap bez premca u Evropi, a stena Sokolovac omiljeno mesto izletnika. Sam Nacionalni park Djerdap predstavlja najstarije neolitsko naselje koje ima najveći broj spomenika iz rimskog perioda na Dunavu. Nalazi se u severoistočnom delu Republike Srbije, na granici sa Rumunijom i obuhvata deo područja Djerdapske klisure u srednjem toku Dunava. U sklopu ovog Nacionalnog parka nalaze i spomenici kulture iz antičkog perioda, Trajanova tabla, koji se nalazi na samom izlazu iz Djerdapske klisure, utvrdenje Dijana, lice kralja Decebala ali i srednjevekovne tvrdjave od kojih svaka nosi svoje priče i ožiljke burnih istorijskih dogadjaja. Djerdapska klisura je hiljadama godina izazov za putnike, trgovce, ratnike i mirotvorce. Njena „Gvozdena vrata” spajaju dva važna kulturna i ekonomska dela Evrope. To je Djerdap učinilo strateškim mestom ogromnog značaja, i u ratu i u miru, o čemu svedoči veliki broj istorijskih spomenika. Djerdapska klisura je najveća rečna probojnica u Evropi, nastala tamo gde je moćni Dunav probio Karpatske planine u dužini od 90 kilometara. Čine je četiri klisure: Golubačka, Gospodjin vir – čije je turističko središte Lepenski Vir, Kazan (najveća recna dubina 90 m) i Sipska, i tri kotline: Ljupkovska, Donjomilanovačka i Oršavska. Zbog svojih raznolikosti i rariteta Nacionalni park Djerdap je pravi naučnoistraživacki centar u prirodi. Rezervat prirode Veliki i Mali Štrbac, jedan je od naučno najzanimljivijih i turistički najatraktivnijih predela Nacionalnog parka, sa vrlo raznovrsnom i vrlo rasprostranjenom reliktnom vegetacijom. Djerdap je proglašen nacionalnim parkom 1974. godine i obuhvata površinu od 63.000 ha. Udaljenost Beograda od Nacionalog parka Djerdap je 230 km. Nemoguće je ne biti očaran prekrasnim predelima kroz koje prolazite. Stajao je baš tu, na obali Dunava, čuveni rimski imperator Trajan maštajući o proširenju Rimskog carstva preko ove moćne reke i osvajanju Dakije. Sazidao je opčinjen sebi letnju rezidenciju "Dijana" na Karatašu u I veku, da mu svakodnevno bude puno srce, dok u susednom selu Kostl te davne 105. godine pre nove ere, niče neverovatan građevinski poduhvat tog vremena, most kakvom narednih hiljadu godina nije bilo premca u svetu, poznat kao Trajanov most. Gradjevinskim čudom čuveni arhitekta Apolodor iz Damaska je za samo dve godine premostio Dunav širok više od jednog kilometra. Car je preko njega poslao legije na divlja plemena, ali su ovi bili jači, pa su Rimljane preko mosta vratili, a drvenu konstrukciju mosta spalili. Bilo kako bilo, zidani stubovi na obali sada svedoče o nesvakidašnjem graditeljskom poduhvatu. Nažalost, put koji su Rimljani urezali u stene Kazana pod vodom je od 1970. godine, kada se zbog brane na hidroelektrani nivo reke podigao, ali drevna vremena dočarava Trajanova tabla na kojoj piše: “Imperator cezar, sin božanskog Nerve, Nerva Trajan Avgust, pobednik nad Germanima, veliki pontif, četvrti put postavljen za tribuna, otac domovine, konzul po treći put, planine je isklesao i postavio grede od kojih je napravljen ovaj put”. Naspram Trajanove table, na rumunskoj strani Dunava, nad Djerdapom se izdiže ogromna kamena skulptura visoka 40 metara – lice dačkog kralja Decebala isklesano u steni. Reč je o poslednjem vladaru Dakije, koji je opkoljen od Trajanovih trupa u svojoj prestonici Sarmizegetusi 106. godine izvršio samoubistvo. To je ujedno bio i kraj velikog Trajanovog pohoda Rimljana na Dakiju koji je dugo pripreman izgradnjom kompletne infrastrukture na srpskoj, desnoj obali Dunava. Decebalova skulptura je najveća klesana skulptura u Evropi. Decebalovo oko dugo je 4,3 metra, a nos je dugačak sedam i širok četiri metra. Nažalost, kao narod smo često skloni da tudje cenimo više nego svoje. Tako je i u turizmu, zbog čega je ovaj kraj naše zemlje i dalje misterija za ljubitelje putovanja. A ako ipak odlucite da se otisnete Djerdapskom magistralom (jedan od najuzbudljivijih puteva Evrope), otvoriće vam se kapija vremeplova, koji vodi od neolita, Rimske imperije, do srednjevekovnih tvrdjava, a saznaćete i kako je nastala potresna srpska pesma Tamo daleko. Nalazi se na Tentativnoj UNESCO lisi i proglašen za jedno od najlepših mesta za avanturistički turizam na svetu. Moje baterije su se napunile, pa nikako da se potroše, jer putovanje uz Dunav je uvek praznik za sva čula i ostaće vam urezano u mislima sa željom da se ponovo vratite u ovaj prirodni muzej neopisive lepote. Nakon odmora i par zalogaja uz uživanje u prizoru, vraćamo se u hotel. 31. Avgust 2012. Tvrdjava Golubac Posle predaha od šetnje i dobrog ručka u Donjem Milanovcu, našeg poslednjeg dana boravka, krenuli smo za Beograd. Pošto se po dolasku nismo zaustavljali kod Golubačke tvrdjave, to smo učinili u povratku. Tvrdjava Golubački grad ili "čuvar Dunava", kako je još nazivaju, je pravi biser na Dunavu i nalazi se na samom ulazu u Djerdapsku klisuru, na desnoj obali Dunava. Izgradjena je u XIV veku i njome su najpre vladali srpski despoti, a Turci su je osvojili u XV veku. Podeljena je na prednji i zadnji grad. Na ovom mestu, od obale do obale, tj. od Srbije do Rumunije, je Dunav najširi. Broji nešto malo preko 2 km i čini prostranstvo koje zaista na momente podseća na more. Na ulazu u Golubačku tvrdjavu (Jerinin grad) desno ispod puta se nalazi uredjen izvor, spomen-česma Zaviši Crnom. Zaviša je bio čuveni poljski vitez, koji je na ovom mestu poginuo u borbi sa Turcima, 1428. godine. Grad je ime dobio, kako kaže legenda, kada je vizantijska kraljica Jelena, koja je bila zarobljena na najvišoj kuli, usamljena, hranila golubove. A opet druga legenda priča drugu tužnu priču o turskim haremima i devojci Golubani, koja nikako nije mogla da se pomiri s sudbinom haremske lepotice. Turci su je vezali za stenu Babakaj u Dunavu gde se udavila, a grad, na strmoj obali, je po njoj dobio ime. Redjaju se tako priča za pričom... Posle Prvog svetskog rata kroz tvrdjavu je probijen magistralni put, tako da je delimično i uništen izgled tvrdjave. Ali, 2010. godine je Srbiji obezbedjeno 6,5 miliona evra iz evropskih fondova za revitalizaciju i restauraciju ovog dobra od izuzetnog značaja. Golubačka tvrdjava preživela je vekove, a stručna javnost je zabrinuta kako ce preživeti najnoviju obnovu. Nije im jasno da li radovi na zaštiti tvrdjave predstavljaju obnovu ili improvizaciju obnavljanja. & Pogled na tvrdjavu je veličanstven, sa njenih deset kula deluje impozantno. Iz daleka deluje zaista impresivno i moćno. Isti osećaj je i kad joj se približite. Svojom lepotom, snažnim bedemima i burnom istorijom, ova dunavska lepotica ne ostavlja nikog ravnodušnim. Ko god da prodje ovde stane da fotografiše ovaj turistički dragulj na Dunavu, tako ni mi nismo samo prošli pored nje, stali smo i napravili seruju prelepih fotografija. Ovim putovanjem pokušali smo da ispravimo nepravdu prema istocnoj Srbiji, pravoj lepotici, a imamo u planu obići i još neke njene delove, bogate divnim predelima, šumama, rekama, planinama, pećinama, jer zaslužuje bolji odnos prema njoj. Ako još uvek niste odredili odredište svog putovanja, krenite na ovaj put i nećete se pokajati. 20. April 2013. Fruškogorski Manastiri Dok čekamo da udjemo u evropske i svetske duhovne hramove, spremni da izdvojimo i vreme i novac, često zaboravljamo na sopstvena bogatstva. A ako je Srbija u nečemu bogata, onda je u manastirima. Na našoj teritoriji nalazi se čak 212, od kojih 54 ima status spomenika kulture. Manastiri su nekada predstavljali crkveno-administrativne centre, sedišta patrijarha, mitropolita i episkopa, ali su dugo bila i glavna učilišta, a ne samo molitvena mesta i čuvari nacionalne svesti. Neprijatelji su ih rušili i palili, a oni su ponovo dizani iz pepela i nastavljali život. Svaki od njih je priča za sebe koja vraća u prošlost, pruža spokoj i nudi uživanje u tišini. Ne kaže se bez razloga da se jedan narod ne može upoznati ako se ne poznaje istorija njegovih duhovnih objekata. Zato, ukoliko već niste, uvrstite ih na listu "obavezno videti", saznajte zbog čega im je arhitektura posebna, kakve riznice čuvaju, po kojim freskama se prepoznaju. Na prostoru od 50 km dužine i 10 km širine, na sremskoj planini Fruška gora, smešteno je 16 srpskih pravoslavnih manastira, podignuti u kasnom srednjem veku, od kraja 15. do 18. veka, kada se težište srpske kulture pod naletom Turaka premestilo u ondašnju južnu Ugarsku. Ova jedinstvena kulturno-istorijska celina proglašena je za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Srbiju. Burna istorija, arhitektonska i likovna lepota i naročito uloga duhovnog središta srpskog naroda, doprineli su velikom značaju fruškogorskih manastira u kulturno-istorijskom nasledju Srbije, zbog čega ovu planinu zovu srpskom Svetom Gorom. Ti manastiri su kroz istoriju predstavljali simbol nacionalnog otpora Srba Turskoj imperiji i zaštitnike velikog nacionalnog blaga, oličenog u sakralnoj umetnosti i arhitekturi, očuvanju duha i kolektivnog pamćenja naroda. Tokom pet vekova oni su bili kičma duhovnog i političkog života Srba. Nastali u periodu velikih seoba, manastiri su postali centri koji su negovali kult poslednje srpske despotske porodice Branković, po uzoru na staru Nemanjićku dinastiju kao istorijski uzor. Despot Djordje Branković je od pape Nikole Petog dobio odobrenje da u Ugarskoj podigne devet pravoslavnih manastira. U to vreme je na prostoru Fruške gore postojalo 35 pravoslavnih i katoličkih sakralnih objekata, od kojih su mnogi stradali. Nisu odolevali najezdama napadača - od turskih do nacističkih tokom Drugog svetskog rata, pa se njihov izgled često menjao. & Sećam se da sam još na ekskurziji iz osnovne škole, obilazeći manastire osetila rečima neopisivo zadovoljstvo, spokoj i divljenje ovim srpskim svetinjama. Takva me osećanja i sada uvek obuzimaju kada god odem u posetu nekom manastiru, kojih na ovom našem podneblju ima svuda. Nisam ih obišla mnogo u ovom kraju, svega tri (za sada), ali su neki od njih, i priče o njihovom nastajanju i opstajanju u teškim vremenima, učinili da se osećam ponosno na istoriju naroda čiji sam pripadnik. Manastir Krušedol Manastir Krušedol se nalazi u ataru istoimenog sela, nadomak mesta Irig i Maradik i zadužbina je despota Djordja Brankovića i njegove majke Angeline Branković. Krenuli smo sarim putem, preko Batajnice, Nove i Stare Pazove i Indjije, do Maradika i sela Krušedol, gde ima oko 60km od Beograda i laganom vožnjom kroz sela, stigli smo za nešto više od sat vremena. Kada smo došli u Krušedol, u razgovoru sa monaškim redom, saznajemo da nakon smrti svog supruga, despotica Angelina, koja je jedno vreme boravila na Zapadu, stiže 1487. godine u Srem. Sa sobom donosi i mošti svog supruga Stefana Slepog. Od ugledne srpske porodice Jakšic dobija zemljište na kome podiže ženski manastir – danas seoska crkva posvećena Sretenju Gospodnjem, u samom mestu Krušedolu – a njen sin vladika Maksim (u svetovnom životu despot Djorde Branković), uz materijalnu pomoć svog rodjaka vlaškog vojvode Jovana Njagoja, podiže muški manastir Krušedol. Manastir Krušedol nastao je u vremenu od 1509. do 1514. godine. U svojoj zadužbini su živeli, a i umrli: vladika Maksim 1516, a Angelina 1520. godine. Ubrzo po prestavljenju, proglašeni su svetim i mošti su im cuvane u Krušedolu. Crkva manastira Krušedola je i mauzolej Srpskih crkvenih i drugih znamenitih licnosti u kome se cuvaju zemni ostaci grofa Ðorda Brankovica, patrijarha Arsenija IV Šakabente i mitropolita Jovana Georgijevica. U manastiru su sahranjeni i Jovan Raškovic, vojvoda Stefan Šupljikac, kneginja Ljubica (žena kneza Miloša Obrenovica), mitropolit Petar Jovanovic i kralj Milan Obrenovic. Manastir Krušedol posedovao je najvredniju riznicu od svih fruškogorskih manastira. Vredne dragocenosti Brankovića i ostale srpske vlastele čuvane su u krušedolekoj riznici sve do 1942. godine. Manastir tada nije razoren, ali je opljačkana bogata i vredna manastirska riznica. Smatra se jednim od najznačajnijih srpskih manastira, naročito zbog njegove uloge posle velikih seoba Srba, kad je postao središte duhvnog života i očuvanja srpskog i pravoslavnog identiteta s obe strane Save i Dunava. Ulazna kapija manastira Krušedol Manastir Novo Hopovo Nastavljamo dalje tim putem i prolazimo kroz Irig do manastira Novo Hopovo. Manastir Novo Hopovo leži na blagoj padini južnih obronaka Fruške Gore, nedaleko od Iriga i na samo 15 minuta vožnje od manastira Krušedol. Udaljen je svega stotinak metara od magistralnog puta Ruma – Novi Sad, te je jedan od najpristupačnijih fruškogorskih manastira. U žitiju svete Angeline zabeleženo je da je ktitor manastira despot Djorđe Branković. Djorđa Brankovića ne treba mešati sa Djuradjem Brankovićem (u narodu poznatiji kao Djuradj Smederevac). Djordje je zapravo potomak Djurdja Smederevca. Manastir sa crkvom sv. Nikole po svojoj arhitektonskoj vrednosti predstavlja najznačajniju sakralnu gradjevinu svoje epohe na ovim prostorima. Prvi pisani pomen manastira je iz 1451. godine, a sadašnja crkva podignuta je 1575/76., dok je zvonik sa malom kapelom na spratu posvećen sv. Stefanu, ozidan 1751/58. godine, o čemu svedoči natpis uklesan iznad zapadnih vrata hrama. Zgrade manastirskih konaka nastajale su postepeno od 1728. do 1771. godine, čime je crkva okružena sa sve četiri strane. Hopovsko fresko slikarstvo jedno je od najznačajnijih na balkanskom umetničkom podrućju. Freske na zidovima nastale su polovinom 17. veka, a ikonostas je radio Teodor Kracun, jedan od najznačajnijih srpskih slikara. Zanimljiv podatak vezan za istoriju manastira jeste da se ovde zamonašio Dositej Obradović. Deo svog bogatog obrazovanja Dositej je stekao upravo u manastiru, proučavajući biblioteku Novog Hopova. Ovde je proveo tri godine. Posle oktobarske revolucije, ruske monahinje dolaze u ovaj manastir i ostaju tu sve do 1943, kada je manastir opusteo. U toku Drugog svetskog rata manastir je pretrpeo velika oštećenja, srušen je zvonik, a manastirska biblioteka i arhiv su uništeni u požarima. Današnji manastirski kompleks čine crkva, koja je sa svih strana okružena konacima, ekonomske zgrade i ogradni zid. Obnovljen je posle drugog svetskog rata. U sklopu manastira nalazi se i ribnjak. Do manastira se može stici peške sa Iriškog Venca ili iz sela Irig, za nekih 40-ak minuta. Manastir Vrdnik - Nova Ravanica Na samo 13km od manastira Novo Hopovo, na ulasku u istoimeno selo, nalazi se manastir Vrdnik, poznat i kao Nova Ravanica. Do njega smo došli putem koji vodi pored vinarije Kovačević (Vinska Kuća Kovačević), gde se možete zaustaviti i u prelepom restoranskom ambijentu vinarije ručati, probati neko od domaćih vina ili se odmoriti od višečasovne šetnje. U bašti se nalazi park za decu, a pogled puca na Frušku goru. Fantastično mesto za predah. Nakon ručka, nastavili smo naš put do manastira Vrdnik. Manastir Vrdnik, u narodu znan i kao Nova Ravanica je nadaleko čuven po Vidovdanskom saboru koji se svake godine u njemu održava 28. juna, u znak sećanja na Kosovski boj u kome je, pored ostalih stradao i srpski knez Lazar Hrebeljanović, čije su se svete mošti svojevremeno nalazile u ovom manastiru. Prvi put pominje u turskim spisima tokom 16. veka, ali kao posed koji nije mogao da obezbedi davanje, pa se zato smatra da je manastir Vrdnik u to doba zapusteo. Krajem 17. veka, tačnije 1697. godine, bežeći iz Sent Andreje prema Sremu u fruškogorski manastir Vrdnik dolaze monasi, koji su prethodno pobegli iz manastira Ravanica kod Ćuprije, a sa sobom nose i mošti Svetog kneza Lazara. Monasi obnavljaju Svetinju, a manastir Vrdnik dobija i naziv Nova Ravanica. Prethodna crkva je, kako beleži istorija manastira, biila posvećena Svetom Jovanu Krstitelju, a obnovljena Vaznesenju Gospodnjem, jer su je obnovili ravanički monasi. Glavna manastirska crkva kakvom je danas vidimo je sazidana na samom početku 19. veka, u periodu između 1801. i 1810. godine, a istorija manastira beleži da ju je sazidao majstor iz Novog Sada po imenu Kornelije. Uz crkvu je tom prilikom sazidan i četvrorospratni zvonik, a 1811. godine kada je crkva i osvećena, na praznik Vidovdan su prenete mošti Svetog kneza Lazara u novu crkvu. Tokom Drugog svetskog rata, manastir je opusteo, ali nije mnogo oštećen. Manastirski kompleks uz glavnu crkvu posvećenu Vaznesenju Gospodnjem danas čine i dve kapele, kao i konaci. U severnom krilu konaka se nalazi kapela posvećena Svetom Savi, dok se na izvoru nalazi kapela posvećena Svetom caru Konstantinu i carici Jeleni. Manastir je ženski i aktivan je. Ikone u okviru ikonostasa stare crkve nastale su 1743. godine, a za novu u periodu između 1851 i 1853. godine, dok je ikonostas načinio nešto ranije duborezac Marko Vujatović, u periodu između 1809 i 1814. godine. Ono po čemu je ikonostas ove Svetinje specifičan jesu svakako njegove ikone, uzevši u obzir da prvi put u istoriji na ikonostasu pojavljuju ikone koje prikazuju srpske Svetitelje, a na prvom mestu Svetog Savu i Svetog kneza Lazara. Za manastir Vrdnik su vezane brojne zanimljivosti, a većina njih se odnosi na kult kneza Lazara, koji se u ovom manastiru očuvao do današnjih dana. Iako su mošti Svetog kneza Lazara vraćene u njegovu zadužbinu, manastir Ravanicu kod Ćuprije, posle višegodišnjeg obitavanja u manastiru Vrdnik, ova fruškogorska Svetinja i danas čuva kivot u kome su se nalazile Svete mošti, kao i rebro Svetog kneza Lazara. Pored toga, u manastiru se čuvaju i mošti Svete Velikomučenice Anastasije, koje potiču iz 3. veka, kao i brojne svetinje sa Hristovog groba. Medju zanimljivosti vezane za manastir Vrdnik spadaju i relikvije koje se i danas čuvaju u manastirskoj riznici, a izmedju ostalog i haljina Svetog kneza Lazara, kao i pokrov načinjen od crvene svile, na kome je monahinja Jefimija, pred sam kraj 14. veka, izvezla zlatnim nitima čuvenu ”Pohvalu knezu Lazaru “. Takođe, u manastirskoj riznici se čuva i srebrni putir koji potiče iz 1692. godine, kao i bakrorez koji je načinio 1773. Zaharije Orfelin, a na kome se nalazi lik kneza Lazara. Dvorište manastira je u sklopu sa svim kulturnim, svetim i značajnim sadržajima, kao i česma na koju ljudi redovno dolaze po vodu sa flašicom, kao mi, da nam se nađe u šetnji. I tako, zaneseni jakim utiscima i duhovno naoružani, nismo ni primetili da smo se odvojili od manastira Vrdnik i prosto uplovili u zelenu dolinu, koja je okružena zelenim brežuljcima i šumama. Parkirali smo se i prošetali panonskom lepoticom, oazom mira, Fruškom gorom. Fruška gora Zelena oaza na obroncima Fruške gore ponosno štrči u sred ravne Vojvodine. Ovaj prirodni biser smešten je nadomak Novog Sada i idealan je kao rehabilaticioni rezervat, kao sušta suprotnost zagušljivosti grada, stoga i ne čudi što sa ponosom nosi epitet „pluća Vojvodine“. Pored velikog broja manastira, koji su ovde našli svoj mir, na Fruškoj gori možete uživati u šumama hrasta, bukve, lipe, graba, topole i vrbe. Tu su i razne životinjske vrste, koje su ovde našle utočište, a kažu da se, osim velikog broja pečurki po šumama, ovde mogu ubrati čak i orhideje. Fruška gora ima specificnu floru i faunu: ovde raste preko 1500 razlicitih biljnih vrsta, živi 23 vrsta vodozemaca i gmizavaca, preko 60 vrsta sisara i oko 200 vrsta ptica. Nazvana je i „ogledalom geološke prošlosti“ zahvaljujući jedinstvenim i veoma brojnim fosilnim ostacima flore i faune. Mnoštvo biljnih i životinjskih fosila, koji svedoče o istoriji prirode, nadjeni su na ovim prostorima, zahvaljujući tome što je dugo vremena Fruška gora bila ostrvo u Panonskom moru. Nadjeni su fosili morskih školjki, puževa, ježeva, korala. Pre oko milion godina na ovim prostorima lovio je primitivni čovek o čemu svedoče fosili mamuta, irvasa, bizona i drugih sisara. Fruška Gora bila je naseljena još u rimsko doba. Najpoznatije svedočanstvo iz ovog perioda verovatno je Vrdnička kula, koju su sazidali Rimljani u 12. veku. Rimljani su Frušku goru nazivali Alma Mons, što znaci „plodna gora”, a današnji naziv potiče od starog slovenskog etnonima Frug (značenje „Roman“), tako da ime ove planine čuva uspomenu na etničku zajednicu koja je davno nestala iz ovih krajeva. Nekad ostrvo, danas planina – u svakom slučaju, kada je nešto lepo, lepo je – nezavisno od toga da li je okruženo morem ili ravnicom. Svoj planinski status dobila je zahvaljujući Crvenom čotu, tj. visini od 39 metara iznad kvalifikacionih pet stotina potrebnih da jedno obično brdo postane planina. Teško je zamisliti da je jedno ovako idilično, sveto mesto kao što je Fruška gora moglo biti bombardovano (1999. godine), ali nažalost jeste. I to baš žestoko. Fruška Gora, poznata je i po brojnim sortama grožda od kojih se proizvode najlepša fruškogorska vina i brojna fruškogorska sela čuvena su po svojim vinima, koja su locirana u dolinama, kao i pašnjaci, voćnjaci i vinogradi. Odmor je moguć u više planinarskih domova, koji imaju veoma pristupačne cene, i u manjim hotelima, a cela planina prekrivena je mrežom dobro obeleženih pešackih staza. & Fruška gora je sama po sebi prelepa, jednom prostom rečju. Teško ju je opisati. Uz laganu šetnju, pirka vetrić i cvrkuću ptičice celim putem kroz Frušku goru, sa leve strane šuma, sa desne strane samo šuma, miriše jorgovan ... toliko snažno...Priroda prelepa, kao da čujete i žabe, pa cvrčke, a onda opet ptičice i tako u krug, a malo dalje lipa miriše. Najvećim delom su listopadne šume, pitome i prijatne za šetnju. Predivni pejzaži i bogatstvo prirodnih resursa, čine Frušku goru idealnim mestom za odmor i rekreaciju. Zbog izuzetnih vrednosti biljnogeografskog kompleksa, Fruška gora je 1960. godine proglašena za Nacionalni park i zašticena je kao prirodno dobro od izuzetnog značaja za Srbiju. Vraćamo se do našeg auta i nastavljamo ka selu Rakovac, putem za Beočin i Novi Sad. Što se tiče same vožnje do Rakovca, jednog od mnogobrojnih sela koja su izrasla na obroncima Fruške gore, mnogo je ugodnija kada se izvodi vikendom, jer je tada saobraćaj mnogo razredjeniji, a time je i vaša vožnja opuštenija. Put su nedavno kompletno presvukli sa novim slijem i proširili ga. Slika zamenjuje sliku. Ovoga puta mi se čini da letimo i ulećemo u gusto zelenilo. Ovaj deo puta je drugačiji. Put do Zmajevca se sastoji od par malih uspona i spustova. Sa višeg dela useka vide se zelene razgranate krošnje, koje su skoro u našoj ravni i streme plavom nebu i suncu. Nakon uspona dolazi se do vrha i izletišta Zmajevac sa kog se baca lep pogled na Banju Vrdnik i veliki deo Srema. Prelepo mesto da malo predahnete posle zahtevnog uspona i utolite žeđ ili glad :) U daljini se vidi Vrdnička kula, sagradjena u doba Rimljana, i delo je rimskog imperatora po imenu Probus (ili Prob), koji je vladao od 274. do 282. godine n. e., kao osmatračnica ili predstraža samom Sirmijumu. Razorena je od strane Huna, 441. godine, kasnije obnovljena, da bi je potom razorili Avari, a poslednji put je srušena dolaskom Turaka u Srem, početkom 16. veka, posle čega je napuštena. A onda, oko kilometar žestokog uspona, koji nije za potcenjivanje, nakon kojih prolazimo pored dva izvora. Put za Rakovac je jedan od retkih u kojem si ti na asfaltu, a doživljaj ti je kao da si se zavukao u najgušću dolinu neke šume. Po izlasku iz toga dela šume, krivudavim i strmim putem ulazimo u prelepu zelenu dolinu kroz čiji središnji deo prolazi put i tik uz njega bistri potok. Cela zelena dolina sa beličastim putem i bistrim potokom je uramljena tamnozelenim četinarima. Umirujuća slika, slika koja budi radost i spokojstvo. Lagano napuštamo sliku iz rama tamnozelenih četinara i krećemo uzvišicom. Sa desne strane, padina je ukrašena mladim plastarima vinograda i ružicasto-belim cvetovima procvetalog voća. U magnovenju, čujem zujanje pčela i osećam miris belih cvetova. Sva ćula su mi ustreptala, a u grudima prijatna bol koja se stapa sa prirodom i čini coveka jačim. Sa desne strane se proteže visoravan. Ucinilo mi se da je ispod visoravni magla prekrila deo zemljišta. Naprežem se da razaznam predeo, i shvatam da to nije magla, da je to široka beličasta reka Dunav, koja svojim kružnim tokom razdvaja planinu od ravnice ili ravnicu od planine, a možda je baš ona ta koja mora da ukrasi celu okolinu. Tekla je reka Dunav mirno, uspavano, milujući obale svojim talasima, koji su svetlucali na popodnevnom suncu. Odjednom se gubi i već se nalazimo u utrobi Fruške gore. To je poseban doživljaj. Raskošna žuta svetlost i prigušeni zvuk motora zamenila je plavičasto-belu svetlost u tunelu. Tamo negde, u daljini, svetlost je bila jača. Žudeći za tom svetlošću, shvatila sam da bismo došli do te svetlije strane, treba da predjemo reku Dunav. U tom razmišljanju, pojavljuju se vitki beli piloni – stubovi mosta povezani prekrasnim trakastim i čelicnim belim vezovima. To je most „Sloboda“ koja spaja obale Dunava, planinu sa ravnicom, i Srem sa Bačkom. Ulazimo u Novi Sad. Novi Sad Novi Sad, osnovan je 1694 godine, ima bogatu i zanimljivu aristokratsku istoriju I tradiciju, najviše se oslanjajući na Austrougarsko poreklo. Tu je bilo kulturnih ljudi i uredjenog načina zivota jos u mladjem kamenom dobu po nekim pronalascima, što je neverovatno, ali isto toliko fascinantno. Da li znate da je malo falilo da se Novi Sad nazove Bačvar ili Dunavar? Na sreću, ipak je ime Novi Sad presudilo. Novi Sad, posle turskih ratova, nije imao ime dok nije postao slobodna kraljevska varoš 1748. godine. Naziv koji se do tada koristio – Petrovaradinski šanac značio je samo da to vojničko naselje pripada oblasti susednog gradskg zapovedništva. Kasnije se naselje razvijalo, i širilo, ali je se i dalje zvalo Petrovaradinski šanac ili Petrovaradinska kameralna varošica. Leži na reci Dunav, koja je jedan od asocijacija na ovaj grad. Jedna bitna stvar pri dolasku u Novi Sad je kanal DTD, koji je simbol tog dela Vojvodine. Pri ulazu je Petrovaradinska tvrdjava, koja je oličenje duge istorije i tradicije gde je smešten park, hoteli i mesta za Exit najpopularnij koncert elektronske i dance muzike. Arhitektura je sjajna dosta podseća na Bečku, jer je pomenuta monarhija dugo vladala i ostavila bitan trag na ovom mestu, možemo reći i presudan. Ulice su organizovane, deo za pešake, deo za bicikle, parking, za izuzetkom u nekim ulicama gde ima dva prostora za pešake. Zgrade su fasadne, velike i mešavine različitih stilova iz vremena pre prvog srpskog ustanka. Ima dosta lepih muzeja, od kojih je sjajan galerija srpska u Dunavskoj ulici. Pored njega je sjajan Dunavski park, najlepši park i oaza u Srbiji, a i u Evropi. U početnom delu je smešten vrt sa klupama i cvećem odlično organizovanim i ukomponovanim a iza je veštačko jezero na kome plivaju labudovi koji daju završetak i glamurozni sjaj ove sofisticirane i ukusno sređene idilice u strogom centru Novog Sada. Novi Sad je srpska Atina ili Beč. Široki bulevari, paralelne ulice, očuvane gradjevine iz prošlosti. U zavisnosti od vaših interesovanja možete pronaći mnogo mesta koja će vas zabaviti. Sigurno je da vam jedan dan za to neće biti dovoljan. U Jevrejskoj ulici se nalazi Sinagoga. Obavezno posetite Spens, a dobar sladoled imate u Merkatoru (Bulevar Oslobođenja). Naravno posetite i Najlon pijacu i kupite neku sitnicu za uspomenu, mnogo je bolje od klasičnih suvenira. U šetačkoj zoni u centru se nalazi Turistička Info kancelarija, kao i mnogo butika, spomenika i kafića. Posle kratke šetnje Novim Sadom, uputili smo se ka nezaobilaznoj Petrovaradinskoj tvrdjavi, koja je bila naše krajnje odredište na ovom kratkom jednodnevnom obilasku. Petrovaradinska tvrdjava Foto: B. Lucuc, avionski snimak Ukoliko posećujete Novi Sad, svakako pored obilaska samog jezgra grada, trebate posetiti već pomenutu Petrovaradinsku tvrdjavu u čijoj neposrednoj blizini se nalaze 3 restorana, italijanski, tajlandski i novosadski. Svoj današnji oblik Petrovaradinska tvrdjava dobila je krajem 18. veka, ali je gradjena, razgradjivana i dogradjivana vekovima unazad, dok neka arheološka istraživanja svedoče o tome da su izvesni oblici ljudskih naselja na „Petrovoj steni“ postojali i pre neverovatnih 15 ili čak 19 milenijuma! Na Petrovaradinskoj steni su se smenjivale različite kulture. Oko stote godine pre nove ere, ove prostore naseljavaju Kelti, koje sto godina kasnije smenjuju Rimljani koji utvrdjivanjem granice na Dunavu grade tvrdjavu Kuzum, koju će u petom veku razoriti Huni. Polovinom 13. veka skoro na istom mestu naseljavaju se katolički monasi. Dozvolom ugarskog kralja Bele IV grade manastir koji nazivaju Belakut. Manastir je nakon provale Tatara utvrdjen. Naziv za utvrdenje, koje se u doba Vizantije nalazilo na mestu današnje Petrovaradinske tvrdjave, bilo je Petrikon. Veći značaj tvrdjava dobija sa povećanom opasnošću od novoh osvajača - Osmanlija. U Petrovaradinu često je boravio madjarski kralj Matija Korvin. Tu je 1463. godine sklopio ugovor sa Mletačkom republikom i istovremeno razgovarao sa vlastelom oko odbrane od Turaka. Godine 1475. Korvin donosi odluku da zarati sa Turcima. Mađarski kralj Vladislav II takođe posećuje Petrovaradin gde raznim olakšicama podstiče napore da se sakupi više radne snage na opravkama kula i bedema. Nadbiskup Petara Varadi 1501. godine uz velike napore uspeva da obnovi tvrdjavu. Veliki filozof Rene Dekart, Josip Broz Tito i nobelovac Ivo Andrić samo su neke od istorijskih ličnosti koje su, pre nego što su stekli svetsku slavu – silom ili milom – boravili na tvrdjavi. Dekart se priključio vojsci kao mladić, a njegov puk austrijske vojske, u kojem je bilo dosta najamnika, obreo se u okolini Petrovaradina. Na sreću nas i filozofije Dekart se nije dugo tu zadržao jer su Turci u datom trenutku bili vojnički slabi za napad, a ubrzo je napustio službu vojnog najamnika. U Petrovaradinskoj tvrdjavi je nekoliko dana bio zatvoren i Josip Broz Tito, tada austrijski narednik, pošto se bez dozvole udaljio od svoje jedinice. Ivo Andrić je takođe nakratko tokom Prvog svedskog rata bio zatvrenik na tvrdjavi, zbog njegovih javno izrečenih političkih stavova, a pre odlaska u Rusiju i posle sloma Prvog srpskog ustanka, bio je interniran i vožd Karadjordje. Sadašnju tvrdjavu, koju još nazivaju Gibraltarom na Dunavu, izgradili su Austrijanci u perodu od 1692. do 1780. godine. U svakom slučaju, Petrovaradinska tvrdjava, na koju se Novi Sad i danas bezbedno naslanja, još uvek čvrsto stoji na svom prvobitnom mestu, iako je odavno izgubila stratešku i odbrambenu funkciju. Sa tvrdjave puca prelep pogled na Novi Sad. Ispod površine od 112 hektara, na koliko se Petrovaradinska tvrdjava prostire, u nekoliko nivoa, čija dubina seže i do 40 metara ispod zemlje, nalazi se mreža tunela, ili „katakombi“, kako ih, pogrešno ali popularno, Novosađani često zovu, uključujući i podzemne vojne galerije, u ukupnoj dužini od oko 20 kilometara, što predstavlja pravu poslasticu za brojne istraživače, turiste i slučajne posetioce. Jednu od atrakcija predstavlja i Planetarijum, sa teleskopima uprtim u zvezdano nebo, a od važnih institucija na tvrdjavi se nalaze Akademija umetnosti, Muzej Grada Novog Sada, Istorijski arhiv, hotel Leopold I, a najinteresantnija atrakcija ove tvrdjave je barokna kula sa satom, na kome velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute, da bi ribari sa Dunava videli koliko je sati, jer su im minuti bili manje značajni. Danas je tvrdjava jedna od najatraktivnijih i najradije posećivanih turističkih atrakcija Novog Sada. Ovim je naš izlet priveden kraju, te se upućujemo u naš Beograd, noseći sa sobom zadovoljstvo, neka nova saznanja i pregršt rodoljubivih i pomalo nostalgičnih emocija. Napuštajući Novi Sad, pred nama se rasprostrla beskrajna ravnica prekrivena šarenim tepihom. Šare su pravougaone i obojene zelenom, crnom i smedjom bojom. Izmedju tih boja, ravnicu ukrašavaju još nepravilno rasporedjena bela ostrvca rascvetalog voća iz kojih se vidi uzdignuti deram. Taj šareni tepih ukrašen je belim ostrvcima, to nepregledno šarenilo su njive i salaši bačke ravnice. Suncem obasjani, vredni ratari, prekrili su traktorima ravnicu i žure da obave sve radove u prolećnom roku. Kada odlazite... znate da odlazite iz lepog i najpozitivnijeg mesta u Srbiji, tako da ćete hteti da se tu vratite već sutradan i ponovo uživate i zaspite u ovoj predivnoj gradskoj opuštenosti. 25. Jul 2013. Evo nas opet u istočnoj Srbiji, koja je bogata arheološkim lokalitetima i spomenicima iz doba Rimskog carstva. Na teritoriji današnje Srbije rođeno je čak 17 rimskih imperatora, koji su nam ostavili u nasledje Sirmijum, Singidunum, Viminacijum, Dijanu, Trajanovu tablu, Nais, Feliks Romulijanu i Justinijanu primu. Ovo bogato arheološko rimsko blago ima potencijal da bude i deo obnovljenih rimskih puteva koji će do 2017. godine da premreže Evropu, jer kako kažu UNESKO stručnjaci „arheološko blago treba da bude predstavljeno na terenu i pruži ljudima doživljaj vremena iz koga potiče”. Zbog toga se od severne Italije do Severnog mora gradi ruta duga 1.700 kilometara (široka 1,7 metara) kojom će stotine hiljada turista pešice, na konjima i biciklima, da prolazi ovim starorimskim putem. S druge strane, ko planira da obiđe ove značajne rimske arheološke destinacije u Srbiji, prvo treba da ode do ušća Mlave u Dunav, gde se nalazi Viminacijum, tako smo i mi ovog puta odlučili da krenemo putem rimskih imperatora :) Viminacijum Put kulture rimskih imperatora I Tu, na ušću Mlave u Dunav, na 12 km od Požarevca kod Starog Kostolca, nalazi se najznačajniji rimski grad i vojni logor koji je nastao u 1. veku i bio je prestonica rimske provincije Gornje Mezije, koja je obuhvatala najveći deo današnje Srbije, deo Bugarske i severnu Makedoniju. Pretpostavlja se da je imao oko 30.000 stanovnika, veliki broj za ono vreme. U vreme vladavine Hadrijana postaje municipijum, a za vreme Gordijana III diči se kao kolonija rimskih gradjana i dobija pravo na kovanje lokalnog novca. U Rimu, bio je to najveći status koji jedan grad može da dosegne. U 5. veku razorili su ga Huni, posle čijeg naleta grad nije obnovljen, ali je vizantijski car Justinijan u 6. veku obnovio vojno uporište. Gotovo da nije bilo rimskog imperatora koji nije prošao kroz Viminacijum ili u njemu boravio duže ili kraće vreme. Osim pomenutog imperatora Hadrijana, Gordijana III i Justinijana, posetio ga je i rimski imperator Septimije Sever, a kasnije su u njemu boravili i drugi imperatori: Filip Arabljanin, Trebonije Gal, Hostilijan, Dioklecijan, Konstantin Veliki, Konstancije I i Julijan. Koliko je poznato, Gracijan je bio poslednji imperator koji je posetio Viminacijum. Još u 17. veku, dolazili su istraživači i zanimali se za ovo mesto. Grof Marsilji i Feliks Kanic obilaze ga nekoliko puta i prave prve zabeleške o njemu. Kasnija ozbiljnija istraživanja urodila su plodom kod naših istraživača Mihajla Valtrovića i Miloja Vasića. Krajem 19. veka otkrili su nekoliko objekata, grobnica i ulicu sa vodovodnim cevima i kanalizacijom. Ulici daju ime po kraljici Dragoj, čime je kupuju da im daje dukate za dalja istraživanja. Dugo posle toga, Viminacijum biva zaboravljen, tek izgradnjom termoelektrana sedamdesetih godina, površinskim iskopavanjima dolazi do novih otkrića i ponovo započinju ozbiljna interesovanja i istraživanja. Bio je to nekad lep i raskošan grad, bogat arhitekturom, hramovima i divnim vilama, velikim termama i amfiteatrom. Živelo je tu oko 45 hiljada ljudi koji iza sebe ostaviše dokaze brojnih umeća. Vrlo precizno i matematički sračunato sagradiše dugački Akvadukt koji im je omogućio dotok vode. Napraviše velike ulice sa kanalizacijom. Vešti za razne zanate, sa majstorskom finoćom i tehnikom millefiori praviše staklo. Duvanjem u kalup, livenjem i presovanjem praviše raznovrsne posude, bočice za mirisna ulja, čaše, krčage i pehare. Takođe, proizvodili su i keramiku, terakotu, opeku, svetiljke, vodovodne cevi i građevinski materijal. Grnčariju za svakodnevnu upotrebu, ali i posude čija namena nije baš jasna, pretpostavlja se da je služila za izvođenje rituala. Najznačajniji proizvod bio je, naravno, nakit. Odlikovao se bogatstvom izbora oblika, kao i materijala. Pravljen je od raznih metala ali i minerala. Osim dekorativne imao je i svrhu da zaštiti vlasnika od zla, a često su pravljene forme koje su ukazivale na pol ili društveni status. Kovali su novac, srebrni i bakarni, sa likom aktuelnog cara. Maketa nekadašnjeg rimskog grada. Mauzolej, gde je sahranjena, odnosno spaljena osoba koja je u rimskoj hijerarhiji zauzimala izuzetno visoko mesto. Pretpostavlja da je to grobnica cara Hostilijana, sina cara Trajana Decija, koji je ubijen u zasedi u blizini antičkog grada Abrutusa u današnjoj Bugarskoj. Prema starim spisima car Hostilijan je stigao u Viminacijum sa majkom da bi nadgledao organizovanje odbrane severnih granica, ali ih je oboje pokosila kuga koja je u to vreme harala carstvom. Zbog daljine i straha od širenja zaraze, sahranjen je sa svim počastima u Viminacijumu. Nadgrobne ploče, skulpture, nakit i drugi predmeti čuvaju se u Narodnim muzejima u Beogradu i Požarevcu. Pronadjeno je mnogo novčića, istraženo 14.000 grobnica. Stojim na severnoj kapiji logora, Porti Praetoriji, na ogromnim popločanjima koja ukazuju na moćni odbrambeni sistem. Jer, Viminacijum stoji na raskršću zapada i istoka, na udaru napadača, koji su ga na kraju i uništili i zakopali kao Pompeje. Fascinantne su i rimske terme, one nisu služile samo za higijenu, već i za odmor i masažu, imale su kade sa toplom i hladnom vodom, bile su raskošne i ukrašene mozaicma. Koračam tlom i prašinom starom dve hiljade godina, dodirujem kamene ploče i rub grobnica u kojim počivaju možda carevi, možda njihovi rodjaci, a možda obični građani koje je prolaznost života i vremena smestila tu gde jesu. Gledam u fresku prelepe devojke što je jednom naslika njen sluga slikar, zaljubljen u nju. Na zidovima oslikani simboli, neki paganski ali i oni hršćanski. Neke tajne ovde su zakopane da ih niko nikada ne pronadje. Ipak, neke tragove vreme ne može da zaboravi i sruši. Sačuvani su od zaborava, baš kao i one naše potkopane tajne i tragovi na duši, što nas nekad i neko duboko zagrebe u srž našeg bića. Nije dozvoljeno fotografisati u tim grobnicama, predpostavljam i zašto, ali utisak koji ostavlja je prejak. Impresije smo doživeli obilazeći freskama ukrašene grobnice. U ovim ranim satima nas je obuzeo neopisiv osećaj. Ručno klesani kameni pločnici Rimske dvokolice Unutar i oko grada su otkriveni: amfiteatar, terme, monumentalne zgrade, ulice, akvadukti, kanalizacija. Amfiteatar, koji se obnavlja, ima 12.000 mesta i jedan je od najvećih na Balkanu. Obnova viminacijumskog amfiteatra donela je i neka neočekivana otkrića – neobičan oltar na mestu VIP sale arene, kao i podzemne odaje ispod nekadašnjeg borilišta, gde su se nekada sukobljavali gladijatori, a hrišćani bacani zverima. Blizina Dunava je omogućila da ovaj grad doživi veliki prosperitet, pa je i imao status kolonije, što je najviši status koji je neki grad mogao da ima za vreme vladavine Rimske imperije. Poslednjih godina u Viminacijumu se iskopavaju raznovrsni ostaci vunenih mamuta, koji su posebna atrakcija, nastali pre 5 000 000 godina i spadaju medju najstarije u svetu. Na dubini od 17 metara otkriveno je jos sedam novih skeleta. 2009. godine je pronadjen skelet ženke. Vunenim mamutima je pogodovala hladna klima i veliki broj ih je isčezao kada je došlo do otopljenja. Jedna od hipoteza o njihovom isčeznuću je da su za to krivi ljudi, koji su pre 40.000 godina stigli iz Afrike u Evropu. Ima više dokaza da su ljudski lovci ubijali mamute, jer je vrh koplja nadjen u skeletima. Bili su teški 10 tona, visoki 4,5, a dugački 6 metara. Ličili su na Azijske mamute, ali su imali duže kljove. Ulaznica za njega se posebno plaća i košta 200 dinara. Radno vreme lokaliteta je svakim radnim danima, i vikendom od 9 do 17. Ulaznica za lokalitet košta 250 dinara za odrasle, a 150 dinara za decu i penzionere. Ovaj anticki grad, koji je veoma dobro uredjen, poseduje dosta dodatnih sadržaja, koji će produžiti vaš boravak u Viminacijumu i učiniti ga interesantnijim. Nakon Viminacijuma putovanje nastavljamo prema Ramskoj tvrdjavi. Ramska tvrdjava Dalje nastavljamo prema selu Ram i Ramskoj tvrdjavi. Još jedna zaostavština srednjevekovnih predaka iz 15. veka. Ram je malo mesto, poprilično mirno i pusto. Na putu do tamo nema nikakvih putokaza niti bilo kakvih informacija koje bi ukazvale da se tu nalazi srednjovekovna tvrdjava. Na ulici gotovo nema nikoga, tek po neki prolaznik. A onda, kad sam videla kuće, shvatih i zašto. Većina stanovnika Rama, ne žive tu, već u inostranstvu. Dodju ovde samo da sagrade raskošne vile i dvorce sa bazenima, kičerajskim fasadama, kapijama i naravno, skulpturama lavova. Da pokažu komšiji koliko su zaradili i stvorili tamo iza "crte", živeći napaćeno i otudjeno. Dolazimo do prelepe crkve posvećene Sv. Arhandjelu. Nakon nešto više od 100 metara stižemo do tvrdjave. Nalazi se na desnoj obali Dunava, na strmoj kamenoj litici. Pružih korake i po Ramskoj tvrdjavi, kao turistički lokalitet prilično je zapuštena, nema ogradjenih staza ni natpisa, smatram da je malo izignorisana. A šteta. Lepo je mesto, ima prelep pogled, odmah je uz Dunav, gde je Dunav dosta širok, ogromna je. U svojoj lepoti nedostaje joj samo neko ko će ispričati priču o njoj i otkriti njene tajne. Veruje se da je na ovom prostoru u doba Kelta postojalo naselje, a u istoriji prvo se spominje kao Ramski distrikt, srez pa knežina. Izvesno je da je u Ramu boravio zloglasni Hunski vodja Atila, poznatiji pod nadimkom Bič božiji. Za Ram su se otimali Ugari, Vizantijci, Turci. Prva legenda o postanku ovog sela vezuje se za osnivače Rima, braću Romula i Rema, dok su Turci ovaj grad nazivali Ihram Haram. Istorijski izvori govore da je današnja tvrjava delo sultana Bajazita drugog. Letopisi su zabeležili da je Bajazit drugi (1430-1512) posle smrti Mehmed Paše, preuzeo vlast i obnovio Ram i Kulec. Priča veli da je turski sultan Bajazit drugi obilazeći svoje vojnike zastao da se odmori na brežuljku sa koga se pružao lep pogled na Dunav, i suprotnu ugarsku stranu. Sedeći tako na prostirci- ihramu (turski naziv za ćilim), kažu da je zaspao. Kada se probudio osećao se kao preporođen. Posle je naredio da se na mestu njegovog ihrama sagradi tvrđava, koja je po ihramu i dobila ime. U Turskim izvorima ostao je detaljan opis grada Rama. Ramska tvrdjava ima oblik nepravilnog poligona sa četiri ugaone i centralnom Donžon kulom. Preko 30m dugi, debeli zidovi koji povezuju kule dobro su očuvani, dok je unutrašnjost tvrđave razorena za vreme Kočine krajine. Na masivnim zidnim platnima, uočljive su stražarske šetne staze. Kule su joj bile pokrivene šiljatim kupolama. Otvori za topove ukazuju da je bila artiljerijsko utvrdenje, ali imala je i džamiju i brojne dragocenosti. Zbog toga je ulaz u tvrdjavu bio dobro čuvan. Turski putopisci Evlija Ćelebija, Hadži Kalfa i dr. daju dosta podataka o Ramu i njegovoj posadi. Izvesno je da je ovde u više navrata boravio i sam Bajazit. Prema izvorima Ram je razoren 1788.g. zanimljivo je znati da je ove godine, braneći Ramsku tvrdjavu od Turaka, u njoj poginuo i austrijski grof baron fon Loprešti. Sa 23 druga ovaj carski poručnik „Heroj od Rama“ nije se uplašio ni kada je na njega krenulo 1000 Turaka. U Ramu je izvezno vreme boravio i Vuk Karadžic. U Ramu je tada bila carinarnica u kojoj je Vuk bio nadzornik. Postoje i pisma za koje je utvrdjeno da ih je Vuk Karadžic iz Rama poslao Milošu Obiliću. Put je dalje vodio ka Velikom Gradištu i zelenom senovitom Srebrnom jezeru. Tu lepotu prirode, a i nas same, ovekovečili smo fotografijama. Srebrno jezero Posle 20 minuta vožnje od Ramske tvrdjave, stigli smo do Srebrnog jezera. Preko leta, a naročito vikendom, teško se nalazi mesto za parkiranje, ali nekako nadjosmo i malo umorni i gladni, otišli smo na ručak. Pijemo prvi nes i posmatramo jezero. Srebrno jezero je jedno od najpoznatijih turističkih izletišta u Srbiji. Udaljeno oko 110 kilometara od Beograda, jezero mami lepim plažama sa restoranima i kafeima, akvaparkom, sportskim terenima i zabavnim parkovima za najmladje. Nastalo je od rukavaca Dunava, koji je zbog gradnje hidrocentrale pregradjen dvema branama. Jezero je bogato ribom (som, smudj, šaran, amur), a po Ginisovoj knjizi rekorda iz njega je izvadjen najveći šaran težak 44 kilograma. Zahvaljujući snažnim pumpama, u jezeru je nivo vode stalno niži od nivoa Dunava, tako da je stalno obezbedjen dotok sveže vode. Na svom podzemnom putu voda se filtrira kroz brojne peščane dine što omogućava da voda bude besprekorno čista i bistra. Ovaj dunavski rukavac ima i uredjene plaže, postavljen gejzer koji je jezeru dao novi izgled, homoljske specijalitete i bogat sportski i zabavni program. Bilo je dosta kupača, ali nije ni čudno, jer je jul mesec i vrelih 35 stepeni C. Redovno zuje pozeri u šorcevima i japankama na sportskim motorima i sve poprilično podseća na neki primorski grad. Takodje, ovde su idealni uslovi za sportove na vodi, a u ekološki očuvanom okruženju Srebrno jezero je pravi raj za sve ljude radoznalog duha, ali i za ljubitelje mirnog, porodičnog odmora. U neposrednoj blizini jezera, šetališta i postojećih ugostiteljskih objekata nalazi se Aqua park Silver lake, kompleks bazena ukupne površine 2500 m2 od čega je 780 m2 pod vodom, sa vodenim atrakcijama za odrasle i decu. Dopao mi se pejzaž i neka opuštajuća terapija ovog jezera, pogled u daljinu i mirnoća vode. U popodnevnim satima, kada sunce počinje da zalazi iza Karpata, mnoštvo sunčevih zraka čini da jezero ima srebrni odsjaj. Po tome je i dobilo ime “srebrno”. Hladovina bagremove šume i dobra klima, čine da boravak na jezeru ostane za pamćenje. Ko želi da ovde ostane više dana, smeštaj može da potraži u hotelima, prelepim vilama ili u kamp-naselju, u kome se mesto za kamp-kućicu naplaćuje 300, a za šator 200 dinara. U opštini Veliko Gradište ističu da „srpsko more“ godišnje poseti više od 200.000 turista. Za predivne turističke varijante i zanimljiv vikend, ne treba vam neko posebno planiranje, već samo malo dobre volje i avanturistički duh. Ispunjeni i zadovoljni krećemo za Beograd. 13. Jul 2014. Evo još jedne isprobane ideje za izlet. Ovog puta idemo putem svile i još jednim putem vina, gde se zahvaljujući konstantnom strujanju vazduha, tokom svih godišnjih doba, vazduh poredi sa čistoćom vazduha na švajcarskim alpima. Iako je teško poverovati, postoji mesto u Banatu koji sve to poseduje. Prva pomisao koga svakoga mami jeste gde bi to moglo biti? To su Vršačke planine, poznatije kao Vršački breg i romantična varoš Vršac. Evo kratkog pojašnjenja: Put svile. Naša zemlja je pre Drugog svetskog rata bila peta u svetu po proizvodnji svile. Zato pojedini entuzijasti rade na tome da se svilarstvo obnovi, pre svega u Vojvodini i okolini Vršca, gde je bilo i ostalo najviše belih dudova. To drveće bi moglo da posluži kao sirovina za početnu proizvodnju svilenih buba, a da se u međuvremenu zainteresovano stanovništvo obuči za ovu delatnost. Međutim, malo je poznato da Vršac ima svoj „put svile“. Stoletni dudovi sa obe strane puta ka Beloj Crkvi u dužini od petnaestak kilometara, svedoče o vremenu kada je svilarstvo u ovom kraju bilo jedna od glavnih privrednih grana. Put vina. Ono po čemu su Vršac i njegova okolina daleko poznatiji su Vršački vinogradi, kao vinogradarski kraj, još od vladavine Rimljana. Prvi pisani podatak o vršačkom vinu potiče iz 1494. godine, kada je dvorski ekonom Budima platio bure vršačkog vina 10,5 zlatnih forinti, za ugarskog kralja Ladislava. U 19. veku, Vršačko vinogorje bilo je među najvećima u Evropi i prostiralo se na 17.000 jutara (10.000 ha). Značaj vinogradarstva za vršački kraj ogleda se i u činjenici da je, od 1804. godine, vinova loza sastavni deo grba grada Vršca. I pored uvođenja savremene tehnologije, znatne količine vina neguju se na tradicionalan način, u drvenim bačvama, što predstavlja pravu poslasticu za ljubitelje vina iz celog sveta. Vazdušna banja. Prema istraživanjima ovde je vazduh čistiji od onoga kod Nijagarinih vodopada. Kvalitet vazduha je osiguran ozonom, negativnom jonizacijom, prirodnim aerosolima i odlične osobine čistote vazduha. Pojas od Malog Središta do Crvenog krsta na Vršackim planinama je isto u toj grupi. To je opšte poznato još od tridesetih godina prošlog veka. Kraljica Mariora (Marija od Rumunije) je sazidala kao legat zgradu Crvenog krsta, u obliku krsta radi lečenja i oporavka plućnih bolesnika, koja je bila povezana sa plućnom bolnicom u Beloj Crkvi. A Banat? Kao i cela naša Srbija i sam Banat ima bogatu istoriju. U 2. veku bio je sastavni deo rimske provincije Dakije. Na prostorima Banata, Sloveni, preci današnjih Srba, prvi put se pojavljuju u 4. veku, dok se prva masovnija naseljavanja dešavaju početkom 6. veka. U 9. veku Banatom je vladao bugarski vojvoda Glad, koji je bio vazal bugarskog cara Simeona. Gladov potomak, banatski vojvoda Ahtum, bio je pravoslavni hrišćanin i poslednji vladar koji se suprostavio uspostavljanju neposredne vlasti Mađarskog kraljevstva. Osnivanjem mađarske kraljevine, Banat oko 1028. godine, potpada pod mađarsku vlast i tako ostaje do 1552. godine kada ga preuzimaju Turci. Pod turskom ostaje do 1716. godine, kada ga je za Turke osvojio muslimanski Srbin Mehmed paša Sokolović, a u njegovoj vojsci bilo je tada 8.000 janičara i 100.000 akindžija, među kojima i 20.000 Srba. Uoči pohoda, Mehmed paša Sokolović je izdao proglas Srbima u Banatu, napisan ćirilicom na srpskom jeziku, kojim je Srbima obećao povlastice, znatna oslobođenja od nameta i poreza i punu zaštitu imovine i života. Vršačke planine / Vršački breg Krenuli smo iz Beograda, preko Pančeva i Banatskog Novog Sela do Vršca. Vršac sa Beogradom povezuje veoma kvalitetan magistralni put. Od Pančevačkog mosta do centra te banatske varoši potrebno je preći 77 km. Ceo put vas prate nepregledne ravnice, kukuruzi i suncokreti. Prošli smo kroz grad, uputivši se direktno ka Vršačkim planinama, jer smo imali u planu da se Vršcu posvetimo sutradan. Ispalo je fenomenalno, tajming je bio idealan, vreme je bilo predivno, uprkos pretnji padavinama od strane meteorologa. Put ka bregu ne možete promašiti, jer postoje putokazi sve do Vršačke Kule. Vršačke planine, koje su na krajnjem jugoistoku Banata, zauzimaju površinu od oko 170 km². Imaju pretežno odlike brdsko-brežuljkastih predela, čiji centralni deo ima planinski karakter. Počinju neposredno iznad grada i prostiru se prema istoku sve do reke Cerne u Rumuniji. Ovo je jedini planinski sistem u čitavom Banatu, a uz Frušku goru predstavlja najznačajnije uzvišenje u Vojvodini. One pripadaju “ostrvskim planinama”, zajedno sa Fruškom Gorom i zapravo su ostrva u nekadašnjem Panonskom moru. Ove planine poznate su po raznovrsnoj flori, lekovitom bilju i blagotvornoj klimi za sve respiratorne probleme. Zbog svog jedinstvenog položaja, bogatih šumskih ekostistema, lepih pejzaža u vidikovaca, veliki deo šumskog područja zaštićen je kao park prirode. Ceo ovaj predeo je glavno vršačko izletište, nešto slično onome što je Avala za Beograd. Vršacki breg ima tačno označene planinarske staze, mesta za paraglajding, biciklističke staze i Planinarski dom, koji je polazišna tačka za pešacke ture po Vršačkim planinama. Planinski deo zauzima centralni prostor gde su i najviši vrhovi. Od Kule (399 m), preko Turske glave (402 m), Vršačkog vrha (514 m), Srednjeg vrha (570 m), Lisičije glave (590 m) i Male Coke (602 m) dolazi se do Guduričkog vrha (641 m), koji je ujedno i najviši vrh u Vojvodini. Neposredno iza vrha Djalu Veršišor (471 m) nalazi se državna granica sa Rumunijom. Vrhovi su medjusobno odeljeni potočnim dolinama i prevojima. Na Vršačkim planinama ima preko 1000 vrsta drveća, šiblja i zeljastog bilja. Viši planinski delovi su obrasli šumom, listopadnim drvećem i četinarima. Od listopadnog drveća tu rastu: brest, bukva, hrast, pitomi kesten, grab, lipa, bagrem, divlja kruška, divlja jabuka, glog i drugo. Od četinara najviše ima borova i smreke. Pored biljnih vrsta, Vršačke planine su i dom velikog broja ptica i sisara ali nekada, tu su se nalazili i beloglavi supovi i orlovi zmijari, što danas možemo videti samo u muzejskim postavkama grada Vršca, u njegovom bogatom prirodnjačkom odeljenju. Sve ovo govori u prilog posebnosti ovog krajolika, koji se prostire svega 19km u dužinu i nekih 8km u širinu, baš kao nekakav otok u moru! Od divljači ima srna, zečeva, lisica, divljih svinja i mačaka, a od ptica pored orlova i kraguja, sova, fazana, jarebica, divljih pataka i gusaka, divljih golubova, velikih i malih detlića i drugih. Izgradjene su od stena paleozojske starosti (260 miliona godina), koje okružuju neogeni sedimenti (60 miliona godina), medju kojima su i sedimenti nekadašnjeg Panonskog mora (25 miliona godina). Severna padina je strma, dok se južna postepeno spušta u pobrdje, gde se nalaze vršacki vinogradi. Vršački breg predstavlja izletničko-rekreacionu zonu lokalnog stanovništva, a zabavu za sebe naći će i ljubitelji lova i ribolova, s obzirom da postoje delovi prirode namenjeni upravo ovim aktivnostima. Svima onima koji vole da zamene šetnju nečim dinamičnijim, na ovoj planini se pruža mogućnost paraglajdinga, kao nešto ekstremnijeg oblika uživanja u prirodnom ambijentu. Put ka Vršačkoj Kuli Vršačka Kula, utvrdjenje koje dominira panoramom grada, na 399 metara nadmorske visine, nastala je krajem 14. ili početkom 15. veka, i to kao odbrambeno utvrdjenje. Pretpostavlja se da ga je podigao Djurad Branković. Gospodari zamka bili su i Ugari, ali su ga Turci osvojili 1456. godine. Odredbama Karlovačkog mira iz 1699. godine sva utvrdenja u Banatu morala su biti razrušena, te se njegovom rušenju pristupilo u prvim godinama 18. veka. Požarevačkim mirom iz 1718. godine Vršac je oslobodjen od Turaka, a Vršački zamak je izgubio svaki značaj kao utvrdjenje. Sa ovog mesta ostaviće vas bez daha pogled koji će se "prosuti" ispred vas. Pogled na grad, okolinu, nepreglednu ravnicu, ma čini mi se na ceo Banat. Iako je zamak razrušen i pojeden zubom vremena, Don Žuan kula tzv. Vršacka Kula nastavila je da bdi nad vršačkom ravnicom i tokom protekla tri veka. Tako je i jedno od obeležja Vršca, koje se nalazi i na grbu grada. Poslednjih godina 20. veka otpočela su arheološka iskopavanja na brdu oko kule i otkriveni su nasuprot očuvanoj, ostaci kružne kule tzv. Južne kule i ostaci zidina zamka. Rekonstrukciji Vršačkog zamka pristupilo se 2010. godine, a do juna 2015-te, završena je prva faza radova i zamak je osposobljen da primi prve posetioce. Ulazeći u zamak, prvo ulazite u Kulu stražaru u kojoj vas dočekuje kustos muzeja. Ovde su smeštene prodavnica suvenira i biletarnica. Cena karte za individualne posete je 100 dinara. Iz Kule stražare kustos će vas povesti spoljnim drvenim stepeništem u Don Žuan kulu. Pogledi iz kule Napuštamo kulu i odlazimo na ručak u odmaralište, zvano Dom Crvenog Krsta. Odmaralište se nalazi na brdu koje je završetak obronka Karpatskih planina sa svim karakteristikama, pogodan je za rekreaciju, šetnje i odmor. Dom je lociran na 346m nadmorske visine, sa izuzetnom klimom, koja breg svrstava u vazdušnu banju sa spletom 17 vrsta vetrova. Ima najsavremeniju kuhinju. Tenk ispred odmarališta Crvenog Krsta Posle ručka i odmora, nastavili smo našu šetnju Vršačkim bregom i stigli do najnovijeg pravoslavnog hrama Svetog Teodora. Teodor Nestorović, vršački vladika, 1594. godine, podigao je Banaćane na ustanak protiv turaka. Banaćani su pod barjakom Svetog Save uspeli da osvoje Banat, ali je turska vojska nakon par meseci uspela da povrati izgubljene gradove, a vršački vladika je uhvaćen i kažnjen tako što mu je živom odrana koža. Četiri veka kasnije proglašen je za svetitelja od strane Srpske Pravoslavne crkve i time Vršac postaje jedan od retkih gradova koji ima Svetitelja sa imenom grada – Sv. Teodor Vršački. U čast ovog Svetitelja na Vršačkom bregu je 1997. godine započeta gradnja, kada su i osvešteni temelji, a kamen temeljac donet je iz Svete srpske carske lavre Manastira Hilandara na Svetoj Gori, pa je tako Vršac jedan od retkih gradova koji ima ovakve zaštitnike na okupu. Hram je završen 2002. godine. Hram Svetog Teodora Vršackog je najmladja crkva od svih svetilišta u gradu, a podignut je u moravskom stilu, sa fasadom u upečatljivom kontrastu ravnih belih zidova i crvene opeke, koja oivičava portikuluse i prozore. Ispred hrama je još jedan vidikovac, sa kojeg se pruža predivan pogled na grad, a iza njega pogled na Kulu. Na brdu Misa, nalazi se Kapela Svetog Krsta (Križa) i najstariji je katolički hram, jedina gradjevina koja je preživela Vršačku bunu. Posle Kule, ovo je najstarija sačuvana gradjevina u gradu. Crkva je gradjena od 1720. godine do 1728. godine. U jesen 1739. godine katoličko stanovništvo odlučilo je da podigne zavetnu kapelu u Slavu Sv. Roka, zaštitniku od kuge, jer je te godine Vršac nakon dugogodišnjeg pustošenja od strane Turaka bio zahvaćen i velikom epidemijom kuge. Pošto je kapela više puta teško oštećena, njen prvobitni izgled samo je delimično očuvan. Zvonik koji se diže sa zapadne strane podignut je tek početkom 19. veka. Ova skromna rimokatolička gradjevina doživela je ulepšavanje 2007. godine, kada je uredjen park u njenoj okolini i vidikovac, pa staru crkvicu sve češce obilaze turisti željni nesvakidašnjih prizora. Renovirano je i stepenište od čuvene Kapele Svetog Krsta do modernog i luksuznog hotela, jednog od najboljih hotela u Srbiji - Vila Breg. Za samo 10 minuta hoda, stižete do hotela Vila Breg, koji se nalazi na 170 m nadmorske visine, tako da se hotel nazire čim se udje u grad. Pored puta su reklamne table koje pokazuju put do njega, ukoliko planirate da odsednete u njemu. Zgrada hotela je impozantna. Enterijer je opremljen veoma ukusno i luksuzno. Ono što ovaj hotel izdvaja od ostalih jeste impresivni pogled koji oduzima dah. Izuzetna lokacija, pa vam se čini da sa neba gledate Banat i vojvodjansku ravnicu. Takav pogled je retkost za mnoge domaće hotele, i nešto što daje veliku prednost hotelu Villa Breg u odnosu na ostale. Naročito je užitak posmatrati sa prelepe terase, koja uz prijatne garniture za sedenje, tihu muziku i nenametljivo osoblje, čini da se osećate opušteno i zaboravite na sve tegobe. Takodje, poseduje zatvoreni i otvoreni bazen, pa ako ste poneli kupaći kostim možete se i okupati, okruženi prelepo aranžiranim vrtovima uz pogled na okolnu panonsku ravnicu. Ukoliko ne žurite, a ne odsedate u njemu, otidjite da popijete odličnu kafu ili probate mnogo dobru krempitu, kao poklon dobijate uživanje u pogledu i celu oblast na dlanu. :) Pošto smo "nahranili" oči prelepim vidicima i pluća najčistijim vazduhom, zahvaljujući prirodnom fenomenu ovde, ruži vetrova, upućujemo se u grad, gde inače žive moja braća od tetke, da u ostatku dana sabiramo utiske i uživamo u tetkinim krofnama :) Vršac Sutradan, posle doručka i prve kafe, krenuli smo u obilazak grada. Za obilazak centra i nekoliko najzanimljivijih gradjevina i delova Vršca možete odvojiti sat, nekoliko sati ili ceo dan, u zavisnosti od vašeg interesovanja i želja, da li ste za obilaske ili ste pre za jednu neobaveznu šetnju ovom romantičnom banatskom varoši, uživajući u njegovim cvetnim trgovima i arhitekturi. U svakom slučaju, nećete pogrešiti. Ako ste došli automobilom, najbolja mesta za polazak na turu su parkinzi u blizini centra Vršca. Krećemo u šetnju i u interesantnu priču o ovoj banatskoj varoši. & Vršac je jedan od najstarijih banatskih gradova koji se nalazi se na jugoistočnom rubu Panonske nizije, u podnožju Vršačkih planina, na samo 14 kilometara od granice sa susednom Rumunijom i 80 kilometara od Beograda, nazvan još i kao „grad pod kulom“. Legenda kaže da je Vršac nastao kada je jedan otac, zajedno sa svoja tri sina, pobegao sa neke puste planine i naišao na brda koja su se u jutarnjoj maglini plavela. Učinilo se to kao dobro mesto, i sinovi su, prema starom običaju nasumice odabrali mesta svojim zadužbinama i sagradili tvrdjavu, grad i manastir, a otac, ponosan na svoje sinove, ali već star, odgajio je vinograd kako bi loze i vino povezivale braću u sva vremena. Tako kaže legenda, a istorija, da su ovakve plodne ravnice, obale velikih reka, močvare pune ribe i bogate šume, bili uslovi kojima su ljudi oduvek stremili, pa su prva ljudska naselja ovde podizana i čitavih 20.000 godina pre nove ere, a arheološki nalazi potvrdjuju konstantnost ljudskog trajanja na ovom prostoru. Burna istorija, sukobi, ratovi i razni gospodari, uticali su na zatiranje i ponovno podizanje naseobina koje su imale različite običaje, namene i društvene strukutre. Tračani, Skiti, Kimeri, Kelti, pa zatim Dačani i Rimljani, da bi i vršačko podgorje, zajedno sa ostatkom Balkanskog polustrva, u 6. i 7. veku preplavili Sloveni. Ne može se tačno utvrditi kada je nastao grad Vršac, a prvi pisani dokument u kome se pominje i to pod imenom Podvršan, je u jednom pismu kralja Žigmunda u 15. veku, a zna se da je dvor kralja Ladislava kupio jedno bure vršačkog vina, što dovoljno govori o vinogradarskoj veštini srednjevekovnih Vrščana. Kroz istoriju u Vršcu su se smenjivali ugarski i srpski vladari, 160 godina je bio pod Turcima i u to vreme, u putopisu Evlije Celebije, Vršac se predstavlja kao orijentalna varoš sa 300 kuća. Nakon oslobodenja od Turaka 1716. godine, počinje doba velikog razvoja grada, a vinogradarstvo dobija nova iskustva doseljavanjem nemačkog stanoviništa. Otvaraju se pivare, svilare, ali i pošta, apoteka i škola. Godine 1817. Vršac dobija povelju slobodnog carskog grada, pa postaje pravi ekonomski i trgovački centar regiona. Bio je naseljevan kolonistima-vinogradarima iz Nemačke i Italije, Srbima i Cincarima, koji su se bavili zanatstvom i trgovinom. Moderni Vršac ponosi se svojom multikulturalnom sredinom i raznovrsnom nacionalnom strukturom, koja je rezultat čestih migracija na ovom prostoru. Vršac je danas lep mali grad sa širokim ulicama i puno trgova. Poseduje specifičan arhitektonski stil, posebne spomenike istorije i kulture, koje predstavlja sama arhitektura ovog grada. Vršac ima sačuvane i čitave komplekse ambijentalnih celina, koje predstavljaju primere pojedinih arhitekturnih stilova, posebno baroka i bečke secesije. Na prvi pogled zapazićete da ovaj grad vodi računa o starim zgradama. Povremeno bojenje fasada omogućuje ovim zgradama da se istaknu u svojoj lepoti. Rekonstrukcijama fasada, sačuvana je njihova autohtonost i naglašene su inovacije i arhitekturne zanimljivosti svake pojedine zgrade. Tako će vas sa fasada „posmatrati“ i krilati Merkur, ali i satiri, dionisi i panovi obavijeni lozicama, ponekad zastrašujućih grimasa. Neki od ovih objekata imaju svoju istoriju, razvoj, etnografski i arhitektonski značaj. Najstariji deo je zgrada klasicističkog stila, koja se ističe veoma skladnim linijama i izvanredno izvedenim fasadnim ukrasima. Drugi deo, Gotsko zdanje okrenuto je prema samom Trgu Pobede, a njegov glavni motiv je balkon sa gradskim grbom u medaljonu. Treći deo ovog kompleska izgraden je u drugoj polovini 20. veka, na mestu neuglednih dućana, dodavši na monumentalnosti centralnog gradskog trga. U svakom slučaju treba videti Vladičanski dvor, pravoslavnu sabornu crkvu , srpsku pravoslavnu Uspensku crkvu iz 1766, Gradski magistrat na Trgu slobode, zdanje Stare apoteke (Apoteka na stepenicama) gde je radila najstarija vršacka apoteka "Kod Spasitelja" od 1784. pa sve do 1965. godine. Lepa je i rumunska crkvica Svetog Spasa, ali i najupecatljivija gradjevina Vršca - katolička katedrala, čija dva tornja vidite još dok prilazite Vršcu. Ovo zdanje podignuto je 1860. godine. Zatim kuću čuvenog Jovana Sterije Popovića i još mnogo toga. Evo našeg redosleda. U ulici, tzv. Dvorska, nalazi se Vladičanski dvor, po kome je i dobila ime. Izgradjen je između 1750. i 1757. godine i jedini je ove namene iz perioda baroka, okružen velikim francuskim parkom sa zatvorenom baroknom ogradom. Služio je kao rezidencija banatskih epsikopa, kojoj svrsi služi i danas. Više puta prepravljan, svoj današnji lik dobio je 1904. godine kada je procelje doradjeno u bogatom neo-renesansnom i neo-barkonom stilu. U unutrašnjosti ovog kompleksa posebnom lepotom izdvaja se kapela posvećena arhandelima Mihajlu i Gavrilu, podignuta sredinom 18. veka. Njene visoke vrednosti su barokni ikonostas i ikone koje je izradio Nikola Neškovic, a ovde je i čudotvorna ikona Presvete Bogorodice, zvana Vinčanska ili Bezdinska, po imenima manastira u kojima je boravila. Zna se da je u 18. veku ta ikona došla iz nekog od kijevskih manastira, da je bila u nekoliko manastira i da se od 1931. godine nalazi u Vladičanskom dvoru. Pretpostavlja se da je živopisana izmedu 15. i 16. veka.. U dvoru se čuva i impozantna zbirka portreta crkvenih velikodostojnika, ikona, starih knjiga i crkvenih sasuda, a u dvorskoj riznici pohranjene su 292 ikone koje poticu iz 18. i 19. veka. Vladičanski dvor Preko puta dvora su dve pravoslavne crkve - Saborna crkva, posvećena Svetom Nikoli iz 1785. godine sa impresivnim ikonostasom i crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice. Crkva Presvete Bogorodice predstavlja pravu umetničku riznicu, jer su na njenom ukrašavanju radili mnogi poznati umetnici u periodu od 1792. do 1809. godine. Istoričari umetnosti smatraju da ikone iznad severnih dveri, na kojima se prikazuje Hristovo stradanje i rodjenje Presvete Bogorodice, spadaju medju najbolja ostvarenja, naročito po izuzetnom primeru kompozicionog kružnog rešenja, koje je retko u srpskom slikarstvu. Crkva Presvete Bogorodice Dobro, nećemo da krademo slavu rimokatoličkoj crkvi Svetog Gerharta. Ko je makar jednom posetio Vršac, zna da je ovu katedralu nemoguće izbeći. Gde god da krenete, nekako se uvek vrtite oko nje. Praktično je postala simbol grada. A, i sa pravom. Kao da se ceo Vršac skoncentrisao oko tog jednog svetog mesta. Čak i kada se udaljite od njega, nosite ga sa sobom dok šetate ulicama Vršca, jer ostavlja veliki utisak. Rimokatolička katedrala, posvećena Sv. Gerhartu, najveća je katedrala na prosturu Srbije. Podignuta je u drugoj polovini 19. veka. Zajedno sa Sabornom crkvom predstavlja najupečatljivije gradjevine Vršca. Gradjevina atraktivnog izgleda svakako je i rumunska pravoslavna crkva. Rumunska pravoslavna crkva Pored verskih objekata, tu su i druge veoma značajne gradjevine, koje upotpunjuju niz vršačkih bisera. Trg Save Kovačevića, recimo, nekada je bio živo srce trgovine i zanatstva, a danas je ugodna i ležerna pešacka zona okružena zanimljivim zdanjima. Jedno od njih je zgrada nekadašnje gostionice koja se vrlo egzotično zvala „Kod dva pištolja“. Baš ovde se neko vreme krio veliki vodja Prvog srpskog ustanka – Karadjordje, nakog sloma ustanka, a Vožd je, prema anegdoti, svoj boravak krčmaru platio svojim oružjem. Na ovom trgu, od 1868. godine stoji i kuća Djorda Popovića, brata daleko čuvenijeg Jovana Sterije, na mestu starije gradjanske kuće u kojoj se velikan srpske kulture i rodio. Kuća Djorda i Jovana Sterije Popovića Jedno od najinteresantnijih zdanja u Vršcu je svakako „Apoteka na stepenicama“, čuvena sa svojim neobičnim prilazom. Ova gradjanska kuća potiče iz 18. veka, a u njoj od 1784. godine radi i najstarija apoteka, i u toj nameni je bila sve do 1965. godine, kada je preuredjena u muzej. Fasada je rekonsturisana prema klasicističkim načelima sredinom 19. veka, ali su visoki krov na dva sprata, namenjen sušenju biljaka, veliki kameni podrum i malene stepenice koje vode do ulaza, ostali nepromenjeni do danas. Stari magistrat iz 18. veka To nisu samo stambeni objekti, već čitava umetnost. Tako Vršac odoleva vremenu, a vi mu ne možete odoleti. Stambeni objekat, kojeg je sagradio vršački trgovac Friš oko 1870. godine. Ne zaboravimo ni kuću od marcipana – Gradsku kuću. Dobro, možda nije baš od marcipana, ali izgleda kao da jeste. Svakako može da udje u uži izbor za simbol grada. Gradska kuća, opština Čudan je ovaj Vršac. Evo, na primer, ova crvena zgrada. Deluje kao neka znamenitost, ali nije. Verovatno je neka stambena zgrada. Unutra verovatno žive obični ljudi. A opet, nekako nije baš obična, zar ne? Meni je odmah zapala za oko. Vreme je za ručak i zasluženi odmor. Naravno, limunadu i nes, da malo povratimo snagu, pa idemo dalje. Primetili smo da postoji mnogo neobičnosti u ovom lepom gradiću, jer retki su gradovi koji imaju toliko mostova, a da nemaju reku. Vršac može da se podiči sa čak 19 mostova, i to iznad potoka. Većina ovih prelepih gradjevina, čak 14, gradjeni za fijakere, sazidana je pre skoro dva veka preko plitkog potoka Mesić, koji u dužini od četiri kilometra vijuga kroz gradske ulice i bašte. Mi smo naišli na četiri, a najlepši je kod Male crkve. Vrščani će vam reći da je ovo grad sa 180 ulica, 11 trgova i tri široka bulevara, a krase ga i divni parkovi, a pravi ponos je svakako Gradski park iz 18. veka, u kojem se nalaze mnoge vrste retkog drveća. Najstariji je gradski park u Vojvodini i jedan od najstarijih u čitavoj Srbiji, proglašen spomenikom prirode 2000. godine, jer pripada kategoriji prirodnih dobara od velikog značaja, a nalazi se u samom centru grada. Zauzima prostor od blizu šest hektara i projektovan je u mešovitom stilu u kojem se mešaju uticaji francuskog načina projektovanja rondela i cvećnjaka sa engleskim slobodnim rasporedom drveća, travnjaka i žbunja. U 18. veku bio je bašta plemićke porodice fon Šeribl. Nikako ne propustite da proverite zbog čega je ovaj park ponos svih meštana. Da li ste nekad osetili atmosferu pravog boemskog života? Zamislite, sedite na kaldrmi, ispijate fino vino dok u pozadini tiho sviraju tamburaši, a pored vas prolazi fijaker! Upravo to ćete doživeti u Vršcu. Dakle, Vršac je, verovatno najviše zahvaljujući svojoj privredi, predvodjenoj "Hemofarmom" i velikim ulaganjima tokom prethodnih godina (uključujući i organizaciju dela evropskog prvenstva u košarci, 2005. godine), jedan lep, sredjen gradić. Inače je i rodni grad Paje Jovanovića, već pomenutog Jovana Sterije Popovića, Bore Kostića, Vaska Pope. Vršac je okružen vinogradima, a da bi došli do njih, trebalo bi nam više od sat vremena pešačenja ili autom 10 minuta vožnje. Nije teško pogoditi za koju opciju smo se odlučili :) Kao što rekoh, vinova loza se ovde gaji još od doba Rimljana. Otac istorije, Herodot piše da Agatirezi, koji žive na ovim prostorima, izmedju sebe sve dele osim mača i krčaga za vino. U 19. veku ovde je bio jedan od najvećih vinograda u Evropi, na 17 hiljada jutara (oko 10 hiljada hektara). Berba 1875. bila je rekordna, proizvedeno je milion aktova (56 miliona litara) vina. Vina je bilo toliko, da je vršačka ponuda uticala na cenu ovog nektara na evropskom tržištu. Vršac je odavno na vinskim kartama Evrope, pa su vinu, groždju i berbi posvećene brojne manifestacije u kojima možete uzeti živog učešca i probati lokalne specijalitete, učestvovati u berbi i tradicionalnom gaženju groždja. Vršačka vina bila su omiljena na Habzburškim trpezama, gde su društvo pravila zlatnim Bečkim šniclama i Saher tortama, a danas su dostupna svima. Čuveni podrum „Rab“, i vinarija „Vinik“ se nalaze u samom gradu, dok su ostale vinarije najvećim delom u selu Gudurica. Takodje, možete krenuti i u organizovani „Put vina“ gde će vas voditi iskusni vodiči, a pored degustacija i obilazaka vinograda i podruma, tu su i nezaobilazni tamburaši, i tipični vojvodjanski gurmanluci. Vinogradi se prostiru duž južne i severne strane brda na nadmorskoj visini od 50 – 200m, i osim Vršačkog atara, obuhvata i atare okolnih naselja na području Vršačkih planina: Markovac, Gudurica, Veliko Središte, Sočica, Mesić, Jablanka, Kuštilj i Pavliš. Vršački vinogradi Tradicionalana manifestaija u Vršcu poznata u narodu kao “Groždjebal” ima dugu tradiciju. Groždjebal se održava svake godine, trećeg vikenda u septembru mesecu, kada se završava berba groždja. Poznato je da je prva izložba vina u Vršcu održana daleke 1857. godine u kafani “Kod dva kljuca”. Kada prodje groždebalska gužva, Vršcu se vraćaju onaj neverovatni mir i spokoj, koji svakom pomažu da "napuni baterije". Zato je preporuka da, ukoliko ste u prilici, ostanete u gradu još nekoliko dana. Jedna od najkvalitetnijih vršačkih vina: Mapa - Put vina Vozeći dalje tim putem, na samo 5 kilometara od vinograda, nalazi se manastir Mesić, koji je na ovoj našoj turi, bio kao trešnjica na torti. Naravno, počasno mesto najstarije sakralne gradjevine u Vršcu ima upravo manastir Mesić, koji se spominje u legendi o osnivanju grada, a po svemu sudeći, star je koliko i sam grad. Pošto se nalazi u veoma zabačenom delu naše zemlje, uz samu rumunsku granicu, slabo je posećen i poznat van tog kraja, na moju veliku žalost...Ali, kad jednom predjete tu manastirsku kapiju osetite neku neverovatnu, uspavanu ali istovremeno jaku, obnavljačku energiju i pomislite da je moguće zaustaviti ili bar usporiti vreme koje teče. Legende i zaključci istroičara i arheologa se, ni u ovom slučaju, ne slažu, pa je pretpostavka da je Manastir Mesic nastao u 15. veku, mada ga lokalne legende vezuju i period mračnog srednjeg veka. Meštani će vam ispričati da je ovaj manastir osnovao Arsenije Bogdanović Hilandarac, davne 1225. godine, kao i to da ga je za igumana manastira postavio, glavom i štapom, lično Sveti Sava. Prvi pisani dokument koji spominje ovaj manastir je katastig, ili popis imovine Pećke Patrijaršije iz 1660. godine, mada nije neverovatno da je manastir i značajno stariji. U manastirskoj crkvi posvećenoj Svetom Jovanu Krstitelju, nalaze se ostaci fresaka i 17. veka, koji se mogu videti još uvek samo u detaljima na naosu, a interesantno je da su kustosti i istoričari umetnosti ovde uočili i freske koje pripadaju 18. veku, ali koje karakteriše tradicionalnost i čvrst oslonac u srednjevekovnom iskustvu, kao i očigledan otpor prema barkonim elementima, koji su u to vreme već bili dominantni u sakralnoj umetnosti. Pored velikog broja ikona, krasi je i jedna kojoj se pridaje čudotvorna moć i nalazi se na Bogorodičinom tronu. Poznata je kao Bogorodica Dostojno, potiče sa Atosa i u Manastir Mesić je stigla 1803.godine. Vršac nije samo čuven po vinu, velikim umetnicima i fantastičnoj ahritekturi. Naime, prvi aeroklub ovde je osnovan davne 1925. godine, i od tada ovde postoji tradicija školovanja pilota. Plan, za malo dužu posetu ovom prelepom gradu, je ostvaren. Sve u svemu, dva dana su sasvim dovoljna da osetite duh i atmosferu ove prelepe banatske varoši. Vrščani, svojom ljubaznošću, svom snagom rade na tome da posetiocima njihovih planina i njihovog grada, sve bude potaman, pa se čini kao da će nas tako razmaziti i po tome ćete ga pamtiti. Obično kažu da mala mesta imaju dušu. I imaju, i to veliku. Primetili ste da sam najviše prostora posvetila baš njemu, jer pored svega čime Vršac može da se pohvali, mi možemo da ga pohvalimo zbog ogromne topline i emocije koju budi. Krećemo za Beograd i ponovo gledamo raznobojna, savršeno ravna polja, čija vas dubina vodi do dalekog horizonta. 26. Jul 2016. Sigurno ste se nekad zapitali, gde se to kriju najlepši predeli Srbije, na koju stranu da krenemo?! Ka istočnoj, zapadnoj, severnoj, južnoj ili možda ka centralnoj Srbiji, Šumadiji? Naravno da je teško odlučiti se za jednu od njih! Ipak, samo zajedno čine ovu zemlju onakvom kakvu je znamo i volimo. Šume čine njena pluća, reke vene, manastiri, tvrdjave, sela i gradovi sačinjavaju njenu dušu, a njihovi planinski venci duge ruke kojima Srbija sve nas ušuškava u svoj topli zagrljaj. Ali, jednu stvar možete izabrati, a to je koju ćete posetiti PRVO. Naša sledeća tura je bila nešto duža nego predhodne, do sada. Trajala je sedam dana i obuhvatila centralnu, južnu i opet misterioznu istočnu Srbiju. Za ovakav višednevni obilazak, potrebno vam je malo planiranja i organizacije unapred, najviše oko rezervacije smeštaja u odredjenim mestima ili ste, možda, više za neizvesnost, stvar volje. Troškovi koje treba da imate u vidu, pored smeštaja, su putarine i naravno hrana, koja ne mora biti iz nekih odredjenih restorana, već u prtljažnik spakujete dovoljno hladnih sokova i vode, sendviče, voće i, obavezno, neki slatkiš, a sve što vam zafali možete kupiti u bilo kojoj prodavnici tokom putovanja i - spremni ste za "all inclusive" izlet. Ovaj tekst je za sve one koji se dvoume da li da krenu na putovanje kroz Srbiju kolima lokalnim putevima i za one koji žele da pobegnu iz gradske vreve, a ne znaju šta sve mogu posetiti u Srbiji za 8 dana. Krenuli smo od Šumadije... 1. dan Šumadija Šumadija, "srce Srbije" ili "srpska Toskana", ime je dobila po nepreglednim, gustim i neprohodnim šumama, kojima je bila pokrivena naročito u 16. i 17. veku, a ovaj predeo prepoznatljiv je po njima i danas. Smenjivali su se vladari, jedni od drugih preuzimali i osvajali Šumadiju i po nekoliko puta. Pre Rimskog osvajanja ovih prostora, na području današnje Šumadije stanovala su ilirska i keltska plemena. Tokom Rimske uprave, ovo područje je pripadalo provinciji Meziji, a posle podele ove provincije, našlo se u sastavu Mezije Superior. Posle propasti Rimskog carstva, ovim prostorima vladaju Huni, Vizantinci i Gepidi. Srpska država počinje širenje na južne delove ovog područja krajem 12. veka, dok se na severne delove širi Kraljevina Ugarska. Krajem 13. veka, celokupno područje Šumadije, bilo je u sastavu srpske države. 1459. godine, najveći deo Šumadije ulazi u sastav Osmanskog carstva. Skoro 300 godina kasnije, područjem Šumadije upravlja Austrija i ono je u sastavu Austrijske provincije pod nazivom Kraljevina Srbija. Posle 1739. godine, Šumadija je ponovo u sastavu osmanskog sandžaka.1788. godine, veci deo Šumadije ulazi u sastav Kocine krajine, a potom celu Šumadiju privremeno kontrolišu ponovo Austrijanci (1789—1790. godine). Područje je zatim opet pod Osmanskom upravom, sve do podizanja Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Prvi srpski ustanak je podignut u šumadijskom selu Orašac, a za vreme ustanka, Topola je bila Karadjordjevo sedište. Slomom Prvog srpskog ustanka 1813. godine, Šumadija dolazi pod neposrednu Osmansku vlast poslednji put. Već 1815. godine podignut je Drugi srpski ustanak, čiji je rezultat bilo stvaranje autonomne Kneževine Srbije (centralni deo ove kneževine činila je Šumadija), koja postaje nezavisna država 1878. godine, da bi 1882. godine bila transformisana u Kraljevinu Srbiju. Posle austro-turskih ratova i Karadjordjevog ustanka, kada je u Šumadiji postalo snošljivije, počinje priliv doseljenika. Tih godina Šumadija, oslobodjena, plodna i slabo naseljena, postaje meka za Srbe iz nerazvijenih dinarskih krajeva. & Ako ste se zasitili brzog ritma, gradske gužve, mirisa vrućeg asfalta, i često razmišljate o nekim vremenima kad se niste ni rodili, sa ubedjenjem da je tada sigurno bilo mnogo bolje i lakše živeti, a još ako preferirate romantična mesta, sa duhom aristokratije svuda okolo, onda vam je potreban hitan predah, a ja znam savršeno mesto za vas - Oplenac u Topoli. Već duže vreme smo imali želju da posetimo Topolu i Oplenac, da zakoračimo tlom naših slavnih predaka, ali nikako nismo uspevali da uklopimo želje i mogućnosti, sve do nedavno, kada smo najzad, na moju veliku radost, isplanirali izlet do Topole, koja je bila naše prvo odredište na ovom putovanju. Topola se nalazi na svega sat vremena vožnje od Beograda, uglavnom veoma dobrim putem (oko polovine puta je auto-put Beograd-Niš, a i ostatak puta je prilično dobar), a jednostavnosti putovanja doprinose i dobri putokazi, koji ne ostavljaju mogućnost zabune. Krenuli smo iz Beograda u ranim jutarnjim satima, kao i obično, i nakon isključenja sa auto-puta, vozimo kroz predivne predele Šumadije. U središtu smo zatalasane Šumadije, u srcu Srbije obasjane suncem, obojene svim bojama od svetlo zelene, tamno zelene, do šljiva plave, od žute kao dunja do kardinal crvene, koja se kupa u slatkim sokovima grožda i različitog voća koje po ukusu samo ovde radja. Na sve strane gde pogled dopire, prostire se beskrajna vizura pitomih brda i proplanaka okićenih bogatim darovima prirode. Nižu se sela jedno do drugog, a put prelep. Suvišno bi bilo da navodim koliko je Šumadija dala velikana. Dala ih je svaka pokrajina, svaki srez. Spisak znamenitih Šumadinaca – umetnika, vojskovodja, akademika, političara – ne može se ni sačiniti s tačkom na kraju. Možda je ipak na mestu pitanje, šta bi bilo da se neki od njih nisu rodili i načinili svoja velika dela?! Koliko bi Srbija još robovala da nije bilo jednog Karadjordja? Ko bi pisao tako britko kao Radoje Domanović, da nas svaka njegova satira podseća na naše vreme? Ko bi tako maestralno izneo karakterne uloge srpskog gedže ili seoskog domaćina, na mesto Kragujevčana Gidre Bojanića i Cige Jerinića? Kako bi naš identitet bio isprazniji da ne čitasmo Danka Popovića i njegovu Knjigu o Milutinu? Konačno, ne bi se mogla zamisliti srpska veselja niti kakva svetkovina da ne beše Šumadinca Dragiše Nedovića, koji nam je ostavio u nasledje više od 400 pesama. I sevdalinku „U lijepom starom gradu Višegradu“, koje se, vele kritičari, ni sam Šantić ne bi postideo. Kilometar po kilometar, uz predivne pejzaže, stigosmo do Topole. Topola je dobila ime po imenu drveta (Topola, Populus alba). Po predanju, račvasta i kriva stabla bila su vrlo pogodna da se od njih pravi oplen-drveni deo na seljačkim kolima, pa otuda naziv Oplenac. Inače i sam naziv Šumadija znači zemlja šuma. Dakle, putnik koji se obreo u Topoli našao se u centru predela koji je priroda izdašno podarila svakovrsnim biljnim pokrivačem i plodovima. Na kamenitom brdu Oplenac, obraslom krivim šumarima (vrsta hrasta), bio je krajem 18. veka slobodan zahvat šume. Na njihovim padinama su se nalazili Karadjordjevi vinogradi i, niže prema gradu, voćnjaci. Ova dominatna tačka u zatalasanom reljefu Šumadije pruža izvanredan pogled na okolinu. Današnju varošicu Topolu osnovao je Karadjordje Petrović 1781. godine, kao centar oko koga se pobunjeni narod okupljao. Gradnjom utvrdjenog grada 1805.-1813. godine, Topola je postala značajno strateško naselje i Karadjordjeva prestonica, pa otuda i želja i vezanost njegovih naslednika za Topolu. Stupivši na presto svojih predaka, posle majskog prevrata 1903. godine u kojoj je grupa nezadovoljnih oficira-zaverenika, okupljenih u tajnoj organizaciji pod nazivom “Crna ruka”, likvidirala dinastiju Obrenovića, kralj Petar I Karadordević je revnosno prionuo da unapredi zapušteni grad i podigne zadužbinu u Topoli. Samim dolaskom na presto, kralj Petar I Karadordević čini da mali grad Topola koji ga vezuje za pretke dobija značaj u tadašnjoj Srbiji i kasnije u Jugoslaviji. Grad se odeva u sasvim drugo ruho. Zadržava se istorijski izgled grada, onakav kakav je bio i za vreme njegovog dede Karadjordja Petrovića, s’tim da se u grad ulažu značajna sredstva na izgradnju novih objekata i na osavremenjavanju infrastrukture. Na brdu Oplencu, na čijim se padinama nalazi Topola u vreme kralja Petra, grade se novi objekti u zadužbini koja danas nosi naziv po imenu kralja Petra. Trenutno, Oplenac je park muzej u okviru koga se nalaze crkva Sv. Ðorda, vila kralja Aleksandra I Karadordevica, vila kraljice Marije, Hotel Karadjordje, kuća kralja Petra. Svi objekti su pod zaštitom i autentični su. Oplenac U neposrednoj blizini grada Topole, na vrhu šumovitog brda Oplenac, na 337m nadmorke visine, među zelenilom gustog drveća, nalazi se jedan od najlepših evropskih mauzoleja - crkva Svetog Djorda, monumentalno zdanje od belog mermera, zadužbina kralja Petra I Karadjordjevića. Kamen temeljac postavljen je i osvešten 1907. godine, a 1. maja 1910. godine počinje se sa izgradnjom. Crkva je skoro završena i osveštana pred balkanske ratove 1913. godine. Okupacijom Srbije 1915. godine, Austougarska vojska je brutalno opljačkala crkvu, skinula i odnela bakarni pokrivač sa kubeta i krovova, kao i sve moguće ukrase i ornamente. Grobovi porodice Karadjordjević u kripti crkve su oskrnavljeni. Prvobitna zamisao njenog ktitora, kralja Petra I, bila je da se na zidovima crkve urežu imena svih srpskih vojnika poginulih u balkanskim ratovima, ali se od te ideje odustalo, jer je samo u Prvom svetskom ratu stradalo oko 350.000 ratnika, pa je bilo nemoguće da se sva imena zabeleže na zidovima. Crkva je obnovljena i ponovo osveštana 1930. godine, a Kralj Petar I, nažalost, nije dočekao da vidi završetak crkve i mauzoleja, pošto je umro 9 godina ranije. Završetak crkve nadgledao je prestolonaslednik, kralj Aleksandar I Karadjordjević. eCrkva Sv. Djorda predstavlja zaštitni znak Oplenca i Topole, koja je ujedno i mauzolej srpske kraljevske porodice, odnosno porodična grobnica kraljevske dinastije Karadjordjević, tako da se u njoj ne održavaju redovne službe, već samo u posebnim prilikama i za najveće hrišcanske praznike, kao što su Božic i Uskrs. & Prolaskom kroz kapije kraljevskog imanja, stižemo do hotela Oplenac gde se nalazi parking za posetioce. Sam prilaz crkvi koji počinje dugačkom stazom od hotela Oplenac, odaje utisak da se penjete ka nečemu uzvišenom, važnom, svetom. Staze su oivčene masivnim kamenjem, a sa koje god strane da pogledate okruženi ste prelepim drvećem, zelenom travom, cvećem i mirisom svežine koja vazduhu daje možda najlepšu aromu. Svaki metar ovog puta odiše istorijom, pružajući neopisivi osećaj da koračate zemljom na kojoj su se dešavale dobre i loše stvari, ali svakako bitne za srpsku državu i narod. Na samom vrhu puta kao kruna, uzvišeno na sokli stoji crkva Sv.Đordja. Venčački beli mermer, sa blagim žilicama žutozelene boje, čini da ova crkva izgleda nestvarno bela u odnosu na opijajuće boje prirode koja je okružuje. Vrata od teške hrastovine obložene bronzom, odaju utisak veličine i sigurnosti. Ovo prelepo zdanje ne skriva svoje lepote, već je otvoreno za sve posetioce. Na samom ulazu dočekuje vas ljubazan kustos, koji vas upućije na prodajno mesto ulaznica za ceo kompleks na Oplencu i Topoli, od simboličnih 300 dinara, sa kojom možete posetiti 4 lokacije: Crkvu Sv. Djordja i mauzolej, Kuću kralja Petra Prvog, Vinogradarevu kuću i Karadjordjev grad. Zapadna fasada gde se nalazi ulaz u crkvu ukrašena je monumentalnim portalom u čijem polukrugu se nalazi mozaična ikona svetog Djorda, koja simboliše pobedu srpskog naroda nad neprijateljem. Iznad vrata se nalazi široka klesana traka i na njoj grb Karadordevića sa geslom “Bog mi je prva nada”. Čim zakoračite u hram, osvaja vas osećaj divljenja i naklona prema nestvarnoj lepoti i onome što ljudska ruka može da napravi. Na centralnoj kupoli je smešten lik Isusa Hrista, koji "gleda" u masivni bronzani svećnjak, težak 1500 kilograma, koji je u potpunosti izliven od pobedničkog oružja sa proboja Solunskog fronta i ima formu krune srpskih srednjevekovnih vladara, okrenuta na dole, što simbolično predstavlja tugu za izgubljenim srpskim carstvom u bici na Kosovu 1389. godine protiv Otomanskog carstva. Svećnjak ima prečnik 9 metara i sa nosačima i držačima teži 3 i po tone, a u sebi nosi simbole i pobede i poraza. U ovoj veličanstvenoj petokupolnoj crkvi, dominiraju mozaici izvanredne lepote koji pokrivaju površinu od 3500 m2 i predstavljaju verne reprodukcije najlepših srpskih fresaka iz više od 60 srednjevekovnih manastira i crkava. Na mozaicima oplenačke crkve se nalazi čak 725 slikanih kompozicija (513 u hramu i 212 u kripti) u 15.000 nijansi boja sa 14-tokaratnim pozlatama, 1500 različitih likova od kojih je autentičan samo lik Kralja Petra I na ktitorskoj kompoziciji. Radjen je po nacrtu našeg poznatog portretiste Paje Jovanovića. Ovih sitnih kvadratića stakla iz Venecije, od kojeg je uradjen mozaik, ima 40 miliona. Ikonostas crkve U okviru mozaika ispričane su biblijske priče. U pripretnom delu crkve vide se scene iz života patrona crkve i svetog Djordja. U severnoj i južnoj pevnici ispričan je Hristov život, pa se u južnoj pevnici mogu videti Hristova stradanja, a u severnoj Hristova čuda. Iznad Oltara je freska Majke Božije, čiji je oreol uradjen od čistog zlata. Kada se u fresku gleda sa ove distance odakle je slikano stiče se neverovatan utisak da oreol gori. To je nešto što fotoaparat ne može da zabeleži. Medjutim, medju ovim biblijskim pričama postoje dva izuzetka: tako se u južnoj pevnici, u prvoj zoni mozaika, vidi se galerija portreta srpskih srednjevekovnih vladara – svi naši vladari iz loze Nemanjića na jednom mestu. Svako od njih, u svojoj ruci, pridržava model svoje najvažnije zadužbine. Sveti Georgije odvodi Kralja Petra u Raj. U njegovim rukama je maketa ove crkve. U hramu se nalaze dva sarkofaga: u severnoj pevnici sarkofag Kralja Petra I, ktitora crkve, a u južnoj pevnici sarkofag Vožda Karadjordja, prvog vladara obnovljene Srbije i rodonačelnika dinastije Karadjordjević. Mnogi pitaju da li je Karadjordje ovde sahranjen sa glavom, ili bez nje, jer se zna da je dugo vremena posle njegovog ubistva glava bila odvojena od tela - i odgovor je da. Naime, kneginja Ljubica je tajno, noću, svojeručno iskopala Karadjordjevu lobanju, koja je bila položena u Sabornoj crkvi u Beogradu, i isto tako tajno je prenela na Oplenac, kako bi je spojila sa telom. Patos crkve, izradjen od najfinijeg raznobojnog poliranog mermera, zajedno sa bogato zastupljenom ornamentikom, budući da nema nepokrivenih unutrašnjih površina, čini da hram izgleda bogato i impozantno, a opet odmereno i duhovno. Svaki posetilac hrama na Oplencu, ne može da ostane ravnodušan prema mozaicima koji krase zidove ovog mauzoleja. Već na samom ulazu u kriptu, koja se nalazi pod celom crkvom Sv. Djordja, lepota enterijera oduzima dah. Svaki delić zida i tavanice prekriven je blještavim mozaicima, u bezbroj boja, koje se presijavaju na svetlu, dajući im živost igre svetlosti i senki, koje imaju slike radjene u ulju. Oduvek sam fascinirana mozaicima, tako da sam bez daha razgledala ovo impozantno remek-delo. U kripti se nalazi 39 grobnica sa nadgrobnim pločama od dečanskog oniksa, a do sada je sahranjeno 22 clana dinastije Karadordević, šest generacija. Kripta je još po nečemu izuzetna, u smislu da su tu sahranjeni ostaci najviše članova vladalačke srpske Dinastije. Tu je, istovremeno, sahranjeno najviše vladara na jednom mestu. Od 22 groba Dinastije Karađorđevića, četiri pripadaju vladarima. Takodje ukrašena po svim površinama mozaikom, kripta čini nerazdvojnu i jedinstveno lepu celinu sa hramom. Beli mermer koji je korišćen za dekoraciju, stubove i stepenište, je donet iz Italije i planine Venčac kod Arandjelovca, a zeleni mermer je sa Krima. Zahvaljujući predivnim mozaicima, kripta ne deluje sablasno, već odaje utisak nekog drugog sveta iz bajki. Osvetljena je bronzanim svetiljkama, koje su zbog svoje filigranske izrade i same umetnička dela, a koje svojim svetlom doprinose bajkovitoj atmosferi kripte. Radno vreme zadužbinskog kompleksa na Oplencu je od 8-16 časova. Nakon posete mauzoleja, idemo stazicom iza crkve, kroz šumicu i dolazimo do predivnog vidikovca i Kraljevih vinograda - mesto na kojem su srpski kraljevi gajili vinograde i pravili vino u Topoli. Ovde je usledio doručak i kafa iz termosa, uz prelep pogled na vinograde i Šumadiju. :) Pored Fruške gore i Vršca, takodje i Topola može da se pohvali izuzetnim groždjem i vinom. Tradiciju uzgajanja kraljevskog vina započinje Karadjordje, a nastavljaju njegovi nasledici. Knez Aleksandar se ozbiljnije posvetio vinogradarskim zasadima u Topoli, ali će pravi procvat oplenačkog vinogorja otpočeti tek dolaskom Kralja Petra I u ove krajeve. Kralj Petar I je zasadio najbolje sorte vinove loze iz Evrope, na oko 30 hektara zemlje. Ukupna proizvodnja je od 15.000 do 20.000 litara vina najrazličitijih sorti, kvalitetnog i prefinjenog ukusa, koja godinama unazad osvaja zlatne medalje. Odavde puca pogled na sve strane Šumadije. Oplenac je poznat po dobrom i kvalitetnom vinu, ali i sada već čuvenoj Oplenačkoj berbi ili Festivalu groždja i vina, koja se održava od 1962. godine. Tokom tri dana održavanja ove manifestacije, od centra Topole do Oplenca, ulice su ispunjene štandovima groždja, vina, voća, suvenira i proizvoda starih zanata. Tada se na ulicama može čuti samo pesma i smeh, osetiti miris prave srpske tradicionalne kuhinje i kraljevskog vina, i videti izložbe starih rukotvorina, izvodbe narodnih igara i još mnogo toga. Šumadijski, oplenački vinari su stvorili izuzetno dobra vina koja su, u toj uzajamnoj interakciji, od njih napravila još bolje ljude. Jedinstvenost teroara učinila je Šumadiju priznatom domovinom vinarstva i tu su se stvarala vina dostojna kraljevskih stolova Evrope. Neposredno pored crkve Sv. Djordja, nalazi se Kuća kralja Petra I. Gradjena je 1912. godine, za zidare koji su radili na hramu. U nju se, međutim, prvi uselio kralj Petar da bi mogao da nadgleda radove, zbog čega je i prozvana Petrova kuća. Stari kralj je sedeo u svojoj stolici ispred kuće i vredno beležio sve šta je radjeno. Kraljeve dnevničke beleške su veoma vredan i dragocen dokument iz kog se može videti kako su tekli radovi, ali i saznati o svakodnevnom životu u Topoli iz tog vremena. Ispred kuće nalazi se i statua kralja Petra. Kralj Petar I Karadordević poznat je u narodu i kao kralj Petar Oslobodilac, Petar Mrkonjić ili od milošte Čika Pera. Ostao je poznat kao izuzetno častan čovek, naprednih ideja i širokog duha. U Petrovoj kući se nalazi muzejska postavka originalnih portreta, dokumenata, ličnih predmeta, kao i dnevnike Dinastije Karadjordjević, koji imaju ogroman društveni, istorijski i kulturni značaj i vrednost. Lični predmeti Karađorđevića, pronadjeni u 2 vraćena drvena sanduka Dijadema Kraljice Marije (Kraljice Majke) sa pramenom njene kose Sablje Kralja Aleksandra I Ratne beleške kralja Aleksandra I Ratni dnevnik kralja Petra I (1914-15) Testament kralja Petra I Novac iz perioda vladavine kralja Petra I Karadjordjevića Reljef "Tajna večera“ je izradjen početkom 20. veka od čistog bisera, kao ručni rad majstora čuvene radionice Salsa u istočnom Vitlejemu, iz grada Bejt Sahur, po ugledu na istoimenu Leonardovu sliku na zidu trpezarije crkve Santa Marija dela Gracija u Milanu. Kralju Aleksandaru ga je 1924. poklonio jerusalimski patrijarh Damjan, koji je u našu zemlju poslao delegaciju da traži pomoc u zaštiti Svetog groba. Do Oktobarske revolucije Sveti grob je bio pod pokroviteljstvom ruskog cara, a posle stradanja carske porodice Jerusalimska crkva postala je jedna od najsiromašnijih u pravoslavlju. "Tajna večera" je jedna od mnogih dragocenosti ukradenih iz naše zemlje tokom Drugog svetskog rata, ali i jedna od retkih koje su vraćene. Ovo neprocenjivo umetničko delo preneto je u Nemačku po nalogu Hermana Geringa, a zatim smeštena u njegovu vilu, gde je ostala do kraja rata. Na Oplenac je vraćena 1947, pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima, zaslugom agenata OZN – e, i tamo se i danas čuva. Najjači utisak na mene je ostavila graciozna, otmena, dobrodušna i omiljena u narodu - kraljica Marija Karadjordjević, kao i mali princ-prestolonaslednik Petar II Karadjordjević. Kraljevsko imanje na Oplencu sastoji se i od velikog Parka, kroz koji je milna šetati, a vreme kao da je stalo davne 1945. godine. U neporednoj blizini, u šumskom okruženju, nalazi se Kraljičina i Kraljeva vila, koje nisu otvorene za posetioce, ali smo napravili par fotografija njihove okoline. Kraljičina vila ili Vila prinčeva je prostrana prizemna zgrada oko koje se sa tri strane nalaze tremovi koji su ravni sa krovom, a sagradjena je 1926. godine. Poznata je pod nazivom Kraljičina vila iz razloga što je u njoj najčešće odsedala kraljica Marija sa prestolonaslednikom Petrom i prinčevima Tomislavom i Andrejom. Kraljičina vila je danas u nadležnosti Vlade Republike Srbije. Kolonada izmedju vila Gradnja Kraljeve vile je započeta 1914. godine, na mestu koje je kralj Petar I Karadjordjević lično odabrao, ali njen završetak nažalost nije dočekao. Radovi su zastali zbog Prvog svetskog rata, tako da je vilu, tek 1923. godine, završio kralj Aleksandar I, dok je terasa sa istočne strane dodata 1925. godine. Danas je vila pod nadležnošću Vlade Srbije, a u njoj povremeno odseda i porodica prestolonaslednika Aleksandra II Karađorđevića. U Kraljevoj vili je od svog povratka u Srbiju do smrti 2000. godine živeo i princ Tomislav Karadjordjević. Laganom šetnjom kroz park nastavljamo prema sledećem muzeju - Vinogradareva kuća. Vinogradareva kuća nalazi se na severnoj padini Oplenca, zidana u tradicionalnom šumadijskom stilu 1911. godine. U kući je izvesno vreme živeo upravnik kraljevskih vinograda, a kasnije je korisćena kao galerijski prostor. Više puta je prepravljana i proširivana – 1920, 1929, 1936. Ovde je bila Žandarmerijska stanica tokom okupacije za vreme Drugog svetskog rata, a svoj današnji izgled dobija 1970-ih godina, kada je uobličena kao kuća sa ukopanim podrumom i nad njim postavljenim doksatom, tremom sa arkadama. Danas se njene prostorije koriste za izlaganje ordenja kraljevske porodice Karadjordjević. Nakon posete Vinogradareve kuće, vraćamo se do auta i krećemo ka poslednjem muzeju i zadužbini vožda Karadjordja u Topoli - Karadjordjev grad. Stižemo do utvrdjenog grada, nakon samo tri minuta vožnje niz ulicu Avenija kralja Petra. & Karadjordjev utvrdjeni grad i zdanja u njemu su nekoliko puta spaljivani i rušeni.nesrećna sudbina ovog utvrdjenja počela je spaljivanjem Karadjordjeve kuće, na samom početku ustanka 15. marta 1804.godine, od strane dahije Kučuk Alije krdžalija Alije Gušanca. Izmičući Karadjordjevim ustanicima oni su od Jagodine prema Beogradu, prošliu kroz Topolu u nameri da se osvete voždu. Zapalili su mu kuću i sve pomoćne zgrade, pokupivši letinu iz ambara i koševa. Karadjordje je na tom mestu, da bi ukazao na jačanje ustaničke države i svoje vojske, sagradio čitav grad 1811. godine, sa trospratnim kulama, dva konaka i crkvom. Kao vodja Prvog srpskog ustanka i kao prvi vladar u oslobodjenom delu Srbije, doneo je ekonomski i kulturni razvitak Topoli, zbog čega je Topola po značaju bila ispred kao prestonica ustaničke Srbije gde je naseljen vožd. Karađorđev graditeljski poduhvat bio je veoma obiman i složen. Uz svoj dvor, podiže crkvu posvećenu Presvetoj Bogorodici, kao svoju zadužbinsku crkvu. Pored crkve zida konak, a oko grada veliki pravougaoni kameni zid, kako bi se zaštitilo središnje gradsko jezgro. Na svakom uglu zida podiignuta je kula. Unutar gradskog zida vožd podiže konak za goste. U svoju staru dvospratnu kuću smešta svoje pratioce. U dvorištu crkve, opasane, takođe, nešto nižim zidom, vožd naredjuje gradnju školske zgrade i stana za učitelja. Plan podizanja tog malenog grada smislio je sam Karadjordje i pošto je Prvi srpski ustanak još uvek trajao, u pauzi bitaka je i sam sudelovao u zidanju grada, ne samo da je pravio nacrte i nadzirao zidanje, već je i pomagao majstorima. Nije se ustručavao fizičkog rada iako je bio vrhovni vožd i vladar. I pored toga što je grad bio opasan bedemima, Karadjordjev konak imao je tajni prolaz, kojim se moglo na brzinu umaknuti u šume Oplenca. Po propasti Karadjordjeve Srbije, u septembru 1813. godine, Turci ponovo pale sve gradjevine unutar ove utvrde. Kada je Karadjordjev sin Aleksandar postao knez Srbije, delimično je obnovio Karadjordjev grad 1843. godine, ali nove dinastičke borbe učinile su njeno najfatalnije stradanje, treće po redu, koje se zbilo novembra 1877. godine, po naredbi kneza Milana Obrenovića. Tada su u gradu zaklon potražili vojnici Drugog lepeničkog bataljona koji su odbili da polože zakletvu. Znajući da se u narodu pronosi priča kako je svaki kamen Karadjordjevog grada svetinja, seljacima je naredjeno da na svojim kolima razvuku kamenje porušenih zidina što dalje od Topole, kako ne bi najmanji kamičak podsećao na postajenje ovog utvrdjenja. Do danas je očuvan restaurirani konak sa kulom, crkva sa zvonikom i škola. Levo od ulaza, nalazi se Karadjordjeva škola, zidana lomljenim kamenom, debelih masivnih zidova, čiji su podrumski otvori služili kao puškarnice. Iznad podruma su tri prostorije, u koje je ulaz iz dvorišta preko trema. U najvećoj prostoriji, do ulice, bila je učionica, a u preostalim dvema je bio stan za učitelja. U ovoj zgradi je bila škola sve do prvog svetskog rata, a danas se u njoj nalazi Narodna biblioteka "Radoje Domanović". Centrom utvrdjenog grada, u lepom parku nekadašnjeg trospratnog utvrdenja, neprobojnih zidova i majušnih prozora, dominira spomenik vodji Karadjordju podignut u novije vreme. Karadjordjeva crkva je pravoslavni hram presvete Bogorodice, koji potiče iz doba Prvog srpskog ustanka, izgradjena 1811. godine. Crkva je građena u moravskom stilu, sa bogato oslikanim ikonostasom u duborezu, koji odaje utisak sklada i prefinjenosti, a karakteristična je po spratnom zvoniku, koji je ranije služio kao kula za odbranu utvrdjenja od Turaka. Medjutim, Turci su 1813. godine crkvu delimično zapalili i oštetili, pa je obnavljana nekoliko puta u toku 19. veka. Zvona za Karadjordjevu zadužbinu, izlivena u beogradskoj topolivnici, bila su prva zvona koja su se posle viševekovne turske okupacije slobodno oglasila u Srbiji. Crkva deluje prilično rustično i odlikuje se izuzetno skladnim proporcijama. Karadjordjeva crkva je svojevrstan istorijski spomenik i dokaz burnih dogadjaja u topolskom kraju. U crkvi, koja se i danas smatra gradskom, svakodnevno se održavaju bogosluženja. Nadomak Karadjordjeve crkve, nalazi se i Karadjordjev konak, tačnije jedan deo koji je ostao sačuvan. Konak je građen od kamena, a istovremeno je činio i južni zid utvrdjenja Karadjordjevog grada. Vožd je ovde živeo i radio, a ceo prostor je danas jedinstven po tome što posetioci mogu da razgledaju njegove lične predmete, kao i predmete njegove porodice,,dokumente, nošnje iz vremena I srpskog ustanka, relikvije i slike koje svedoče o vremenu, životu i radu Karadjordja upravo na mestu gde se sve to zbivalo. U konaku je i autentično oružje iz I srpskog ustanka, medju kojima je i originalni Karadjordjev bronzani top, aberdar ili glasnik izliven 1812. godine. Na topu nedostaje desna ručka koju je kralj Petar I Karadordević iskoristio kao osnovu za svoju krunu, želeći simbolično da poveže svoju vladavinu sa slavnom vladavinom svoga dede Karadjordja. Predmeti sa početka 19. veka Prototip srpske kuće sa početka 19. veka Nošnje iz vremena I srpskog ustanka Karadjordje i njegova supruga Jelena u poznijim godinama kao udovica Jeleče Karadjordjeve supruge Jelene Petrović Karadjordjevo lično naoružanje, korišćeno u Prvom srpskom ustanku. U muzeju su izložene slike sa tematikom Prvog srpskog ustanka veoma priznatih umetnika, medju kojima je i naš vršački slikarski genije Paja Jovanović. Oplenac i Topola su nezaobilazna mesta na putovanju kroz istoriju, jer čuvaju uspomenu na svoje junake. Nemojte dozvoliti da vas šumadijske lepote i strasti čekaju, usudite se i uputite u otkrivanje brilijantnih ukusa, mirisa i boja jednog od najlepših delova Srbije, tlom kojim su hodali naši velikani. Ovde se naša poseta Topoli završava, a putopis iz ovog mesta završavam stihovima Vaska Pope, koji su uklesani na obelisk krajputaš u selu Božurnja, na prilazu Topoli: „Ljubiš li stopalom zemlju ovu – dodji. Gaziš li je – vrati se, putniče.“ Doći ću ponovo, obećavam!!! Napuštamo polako Topolu, puni utisaka, mirisa, boja koje smo upijali, pune duše i srca, i nastavljamo put ka našem smeštaju (o njemu nešto kasnije). Opet smena lepih predela u nedogled. Uživamo u laganoj vožnji bez žurbe. Vozimo veoma solidnim putem ka Gledićkim planinama, uz povremeno stajanje na odmarališta pored puta radi fotografisanja. Deonica, koja nimalo ne zaostaje po lepoti. Gledićke planine Venac ovih planina se nalazi na krajnjem jugu Šumadije, na 70 km od Topole i 134 km od Beograda. Planine su dobile ime po selu Gledić koje se nalazi u centralnom delu planinskog venca. Pružaju se u pravcu severozapad - jugoistok u dužini od 35km izmedju Kragujevca na severu, Gruže na zapadu, Levča na istoku i Zapadne Morave na jugu. One su, posle Rudnika, najviše i najduže šumadijske planine, bogate šumom, izvorima, pašnjacima, klisurama i brojnim rečicama i potocima. Nedavno asfaltiranim putem može se lepo stići preko Grošnice do Zapadne Morave. Nekada, dok je dolina Velike Morave zbog neregulisanih obala bila neprohodna, glavna saobraćajnica Balkana, stari carigradski drum je vodio kroz ove krajeve. Zato su tragovi starih naselja na Glednićkim planinama mnogobrojni, ali slabo ispitani. Zvuči neverovatno da čak četiri stara grada oko Glednićkih planina nose naziv Jerinin grad. Najveća koncentracija starih gradova u Srbiji je na Rudniku i Glednićkim planinama. Šteta je sto se o tim gradovima malo zna. Većina je i zarasla u korov, pa ih je i teško naći. Najviši vrh Samar (922 m), a posle njega vrhovi Jasenovita glava (906 m), Crni vrh (895 m), Šiljata stena (868 m), dok su ostala brda izmedju 300 i 700 m, što je idealno za šljivike i to za stare autohtone sorte Crvena ranka - Šumadinka i Požegača, koja se još održala u ovom kraju. Stigli smo do Bajčetine u kojoj dominira nova crkva Sv. Dimitrija, na visini od 600-700 metara. A onda je puklo! O Bože! Dokle se ovo može gledati, a da ne poremeti vid i kompletnu percepciju? Trebalo je doći sebi, jer odavde vam pije iz očiju sve dokle pogled dopire. Sada mi je u potpunosti jasno zašto su gorštaci ljudi britkog uma. Mi ovakve stvari nazivamo ‘doživljajima’, znače nam predah, pranje mozga, a zamislite onaj minuli, potpuno suprotan način života koji su ljudi vodili u krajevima poput ovog. Neopterećen, čist um. Tako da nikakvo čudo nije što su mnogi veliki ljudi stasali na terenima koje zovemo pasivnim, mada ostaje diskutabilno šta je tu aktivno, a šta pasivno... Uživamo u pogledu na još jednu prirpdnu lepotu Srbije, dišemo punim plućima i odlučujemo da upravo ovde napravimo pauzu za ručak. Vadimo iz gepeka rasklopive stolice, stočić, ručni piknik frižider sa hranom i pićem, termos i koristimo "pun pansion via nature" :))) Pune duše i stomaka vozimo dalje ka selu Gledić, Čukojevac i Vrnjci. Krivine oštre, pa blage...uzbrdo, pa nizbrdo i tako čitav sat, a prizori se smenjuju pred nama, čist impresionizam. Sreli smo i neke stanovnike :) Uputila se mala kornjača preko puta i od straha od zvuka motora, stala. Mogli smo da prodjemo pored, ali nisam imala srca da je ostavim na sred puta, izloženu opasnosti. Prenela sam je preko i poželela srećan put. Ostavljamo iza sebe Gledićke lepote i fascinantno je da za samo 40 minuta vožnje kroz planinska lepa sela, mozete da uplovite u zagrljaj druge planine, planine Goč. Na brežuljkastim padinama šumovite planine Goč, na desnoj obali Zapadne Morave nalazi se selo Brezovica, koje je 12 km udaljeno od Vrnjačke Banje i isto toliko od Trstenika, gde je smešteno Etno selo "Rakezići". Upravo ovde smo, nedelju dana unapred, rezervisali smeštaj za 4 noći sa doručkom. Etno selo Rakezići Kroz selo Brezovica, vozimo uskim asvaltiranim putem uzbrdo 1,5 km i ugledasmo kapiju. Etno selo Rakezići utkano je u prelepu prirodu brežuljkastog reljefa, čije dvorište krase tri breze kao čuvari prošlih vremena. Preuredjeno dvorište se prostire na 5 hektara idilične, živopisne prirode. U svom sastavu etno selo sadrži restoran, kuću za odmor i prenoćište, muzej i autentične brvnare stare više od sto godina. Zaista smo imali želju da par dana provedemo u ovom idiličnim etno selu, gde me je sve podsećalo na detinjstvo, kada sam kao mala odlazila kod bake na selo, gde sam provodila svoje letnje raspuste. Dvorište mnogo podesća na bakino, bila sam presrećna. Razmišljam, kako će biti prelepo ujutu, uz doručak i kafu, uživati na ovoj visini, odakle se pruža prelep pogled na Brezovicu i okolinu ili uveče posmatrati zalazak sunca. Medjutim! Pored prirode koja je obećavala dobar odmor, doživeli smo prvo i jedino razočarenje na ovom putovanju. Evo o čemu se radi! Čim smo se parkirali u dvorištu, primetili smo jednu neobičnost - naš auto je bio jedini parkiran, nigde nikoga, etno selo uspavano. Pomislih, da li je moguće da u jeku sezone nema gostiju, hm?! Odlazimo do restorana, zatičemo katanac. Zatim do ostalih objekata, takodje...samo jedna maca dotrča, da nam poželi dobrodošlicu. Ne znamo o čemu se radi, ali rekoh, hajde malo da pričekamo, možda se neko pojavi! Šetamo, zovemo "ima li koga" i dalje ništa. Nakon par minuta, prilazi nam dekica iz susedne kuće, maše rukama i nešto govori, nerazumno. Prilazimo mu i on nam saopštava vest: "Oni nisu tu, ne rade...neće raditi par dana, otišli su na neko slavlje!" Ne verujemo svojim ušima, ali kažemo dekici da imamo rezervaciju i dogovor sa vlasnikom Zoranom, da ćemo doći danas u popodnevnim časovima. Deka zbunjen reče da sačekamo i vrati se u kuću, da bi nakon par minuta došao i rekao kako su se čuli sa Zoranovom mamom i da oni nemaju nikakve rezervacije za danas. Mi u šoku, već pomalo nervozni, objašnjavamo da je rezervacija napravljena putem e-maila, na koji smo dobili odgovor od Zorana. U tom momentu odem do auta po telefon i okrenem Zorana lično, nekoliko puta, na broj koji smo dobili od njega. NE JAVLJA SE!!! Neverovatno, ali ...šta je - tu je! Istog momenta okrećemo auto i odlazimo. Nismo dugo žalili, jer nismo ništa izgubili, nije bilo depozita, već samo dogovor o isplati četvrtog dana, pri napuštnju sela. Medjutim, izgleda da nije svima stalo do ugleda i dobre reklame...No, nema veze, njegov problem! Nismo dozvolili da nam ovo pokvari raspoloženje i našu avanturu. Ali... šta sad? Valja naći novi smeštaj, jer je dan polako odmicao, i prvo što nam je palo na pamet je Vrnjačka Banja. Vrnjačka Banja Kraljica banja, kako je mnogi nazivaju, nalazi se u kraju gde je nekada stvorena prva srpska država – Raška, u neposrednoj blizini brojnih manastira, crkava i starih gradova. Prostire se delom na blagim obroncima planine Goč, a delom u dolini Vrnjačke i Lipovačke reke. Ima sedam poznatih izvora mineralne vode, čije korišćenje seže u duboku prošlost sa veoma dugom tradicijom lečilišta, od par stotina godina. To su: Topla voda, Slatina, Snežnik, Jezero, Borjak, Beli izvor i Vrnjačko vrelo, od kojih se za terapije koriste četiri (Topla voda, Snežnik, Jezero i Slatina). Najpoznatiji medju njima i najstariji je Topla voda, zaštitni znak svih razglednica iz Vrnajčke Banje. Voda sa ovog izvora je korišćena još u rimskom periodu. Na vrnjačkom toplom mineralnom izvoru, u vremenu od 2. do 4. veka, stari Rimljani su izgradili lečilište i oporavilište Aquae Orcinae. O tome svedoče i arheološki nalazi u užem jezgru rimske banje, odnosno, bazena za kupanje, rimskog izvora tople mineralne vode Fons Romanus i mnoštvo kovanog novca, koji je ostavljan u lekovitom izvoru. U Vrnjačku Banju su na lečenje i oporavak uglavnom dolazili rimski legionari, kao i romanizovana aristokratija starosedelaca. Pravi razvoj moderne Banje započeo je 1868. godine radom Osnivačkog društva, najstarije turističke organizacije na Balkanu. Vrnjačka Banja je centar srpskog turizma i posle Beograda ima najveći broj turista. Nekada je bila jedan od najvećih turističkih centara u SFRJ i mogla je da se meri po broju turista sa bilo kojim primorskim gradom. & Dan na izmaku, oko 19h, a mi ulazimo u Vrnjačku Banju i vozimo do čuvene banjske promenade, pod pretpostavkom da ćemo tu najbrže naći smeštaj... i nismo se prevarili. Na kraju ulice, nadomak banjskog parka, nalazi se hotel Fontana, stepenaste arhitekture. Zaustavljamo se na hotelskom parkingu i dolazimo do recepcije, gde nas sa osmehom dočekuje ljubazno osoblje i nude nekoliko soba, koje mozemo pregledati i izabrati. Savršeno, izabrali smo sobu i polupansion (doručak i večera- 1500 dinara po osobi), što je manje koštalo od cene koju je Rakezić tražio za noćenje sa doručkom, neverovatno jeftino. S`obzirom da je hotel starije gradnje, renoviran, i za onog ko nije previše zahtevan, kome su dovoljne uredne sobe i odlična hrana, sasvim je odgovarajući. Jelovnik u restoranu je bio raznovrstan, jela po izboru za doručak i za večeru i svaki dan se menjao. Nije moglo biti bolje! Nakon što smo se smestili, odmorili i večerali, izašli smo u večernju šetnju čuvenim vrnjačkim parkom i banjom, a detaljnije opise ću dati pri dnevnom obilasku. Leta u Vrnjačkoj Banji su sa svežim jutrima i večerima, zbog vetra koji duva sa Goča prema Zapadnoj Moravi, zato danju nećete osećati vrućine, a noći su veoma prijatne za spavanje. Posle veoma dugog i ispunjenog dana, sa doručkom na Oplencu, ručkom na Gledićkim planinama i večerom u Vrnjačkoj Banji, prezadovoljni onim što smo za jedan dan obišli i videli, vraćamo se u hotel. 27. Jul 2016. 2. dan Ako se po jutru dan poznaje, onda nam je obećavalo prelep sunčan dan za šetnju i uživanje u jednoj od najlepših banja, u kojoj se akcenat stavlja na njene parkove i promenadu. Nakon prve jutarnje kafe i doručka odlučili smo da ovaj dan posvetimo upravo njima - parkovima i banji, uživajući u njihovim jarkim bojama i opijajućim mirisima, uz vetrić sa Goča. U samom centru Vrnjačke Banje, popločana i zatvorena za saobraćaj, svoj bogat i ispunjen život živi Vrnjačka promenada. Nezaobilazna destinacija za sve posetioce banje, ovenčana mnogim sjajnim manifestacijama kojima je bila domaćin i ukrašena bogatim sadržajem ona predstavlja pravu poslasticu za sve turiste. Dugačka više od 2 kilometra, promenada celom svojom dužinom nudi mesta za odmor i predah bilo na nekoj od brojnih klupa ili pak u nekoj od bašta mnogih vrnjačkih kafića. Nižu se kafići, restorani, brojni noćni klubovi, prodavnice, butici, ulični prodavci suvenira i slika, poneki harmonikaš sa šeširom na pločniku svirajući za neizvesnu platu, zavisnu od dobre volje mnogih prolaznika. Tu je i vrnjačka biblioteka Dr. Dušan Radić, vrnjački bioskop, kao i 5D bioskop, turistička organizacija Vrnjačke Banje i još mnogo toga, preko čega će vam lutati pogled tokom lagane šetnje. Sa promenade lako ćete doći i do Rimskog izvora koji se nalazi u parku, japanskog vrta ili izvora Jezero. Sve je na dohvat ruke, bilo da vam je potrebno mesto sa dobrom hranom, banke ili pošta, jednostavno celokupni banjski život organizovan je oko ovog šetališta, koje stoji kao celina sa vrnjačkim parkom i kroz koje je do danšanjeg dana prošlo više miliona turista. Narodna biblioteka Dr. Dušan Radić ima stogodišnju tradiciju i početkom 20. veka u svom sastavu imala je banjsku čitaonicu. Maskota i zaštitni znak Vrnjačke Banje je vrabac Gočko, nazivan i Vrabac Šumadinac, jer je obučen u narodnu nošnju centralne Srbije – opanke i šajkaču. Dobio je ime po obližnoj planini Goč. Bio je banjska maskota “Igara bez granica” održanih u Vrnjačkoj Banji 1990. godine, a danas je jedan od najpoznatijih Vrnjčana. Njegova statua visoka preko 2 metra, nalazi se u samom centru banje, na njenoj promenadi, u neposrednoj blizini mosta ljubavi. Šarmantni vrabac do danas je osvojio srca mnogih posetilaca banje, a deca ga prosto obožavaju. Slikanje pored njegove statue, koja namiguje prolaznicima, ritual je koji upražnjavaju svi gosti banje. Njegova statua nezaobilazno je mesto za predah tokom šetnje banjom, a nasmejana lica i pogledi uprti u vrnjačku maskotu, momentalno će vas osvojiti koliko i sam nasmejani vrabac. Most ljubavi je najpoznatiji most u Vrnjačkoj Banji, jedan od najpoznatijih mostova u Srbiji, most za koji su čuli čak i oni koji nikad nisu bili u banji, mesto gde zaljubljeni parovi zaključavaju svoju ljubav katancem, a potom ključ bacaju u reku. Most kao gradjevina se ne razlikuje od od drugih mostova, betonski, sa gvozdenom ogradom, jedini u banji nije, pa zašto je on baš simbol ljubavi u Vrnjačkoj Banji, šta ga izdvaja od ostalih mostova? Postoji legenda o učiteljici Nadi i srpskom oficiru Relji koja kaže da su se pre početka Prvog svetskog rata zavoleli, radilo se o velikoj ljubavi dvoje mladih, o njihovoj ljubavi se je pričalo. Medjutim, sa dolaskom rata Relja biva prinuđen na odlazak u Grčku, kao oficir kraljevske vojske odlazi tamo na ratište. Odlazi od svoje verne Nade i zaljubljuje se lepu Grkinju, odlučuje da ostavi Nadu i raskida zaruke sa njom. Nada je bila slomljena, venula je iz dana u dan, nadala se povratku svog voljenog, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa, umrla je od tuge. Most je nekad bio omiljeno stajalište učiteljice Nade i Oficira Relje, na tom mestu su ih viđali i divili se njihovoj ljubavi, danas na tom mostu zaljubljeni parovi sa željom da sačuvaju svoju ljubav na katancu ispisuju svoja imena, zaključavaju katanac za ogradu mosta i ključ bacaju u reku u nadi da će njihova ljubav večno trajati. Sa dolaskom novih ratova i novih stradanja legenda je bila zaboravljena sve dok Desanka Maksimović nije čula za ovu priču od meštana banje. Inspirisana tužnom pričom napisala je jednu od svojih najlepših ljubavnih pesama „Molitva za ljubav“, tako je sačuvala legendu od zaborava. Desanaka svojom pesmom koja će večno živeti i zaljubljeni parovi zaključavanjem katanca na mostu čuvaju uspomenu na Nadu i Relju i jednu veliku ljubav koja se je nažalost neslavno završila, ali je svakako vredna pomena. Molitva za ljubav Brzo kao kratkovečne cveća liske i ova ljubav staće da se kruni i drobi: žedan je zaborava tamni vir. O, bože, drugi ti se mole za sreću i mir, a ja: sačuvaj u srcu mom, zarobi, jučerašnjeg dana nestalni pram. Zaklopi dušu moju sad ko zlatnu skrinju, načini je ljubavi hram. O, duša moja ne moli sreću za se - sve dosadašnje radosti nek se snište - ali pobožno ona od tebe ište da dan se ovaj od strašnog brodoloma spase. Bez pomoći tvoje povenuće sve brzo kao bulka u zrelome žitu i lanu. O, bože ne molim za sreću, za radost, za slast. Da bol ovaj ne umre, mene je strah; da oganj sveti što u meni planu ne sagori iznenadno u prah, ne razbukti se prekonoć u strast. Desanka Maksimović Ovo mesto je jedan od simbola Vrnjačke Banje, posećen je od strane svih generacija. Mladi ga posećuju kako bi se „zaključali“ na njemu tj. svoju ljubav, stariji zbog simpatija prema tom činu mladih i sećanja na prošle dane, prodavci katanaca kažu da i parovi u poodmaklijim godinama kupuju katance, deca pak dolaze da razgledaju imena ispisana na katancima jednog dana i oni će svoja imena tu ispisati. Od katanca kojih ima na desetine hiljada ograda se ne vidi, most je ne moguće ne primetiti, da čar bude veća katanci na odsjaju sunca dobijaju zlatnu boju. Katanci se mogu kupiti u obližnjim radnjama ili kod prodavaca kraj mosta u različitim veličinama i bojama zajedno sa ključem, ljubazni prodavci rado će pozajmiti flomaster kako biste ispisali ime Vas i Vaše voljene osobe. Mogu se kupiti katanci čak i sa tri ključa, jedan se baca u reku a preostala dva zadržava po jedna zaljubljena strana. Ako pak uzmete katanac sa dva ključa, meštani kažu da žena treba da baci vezane kljuceve u reku, kako bi ih reka nosila zajedno svojim tokom. Most ljubavi se često poredi sa fontanom želja u Rimu u kojoj se bacaju novčići radi ostvarenja želje. Zbog težine grozdovi katanaca otpadaju, radnici komunalne službe ih redovno odnose u magacin, ti katanci će biti pretopljeni u skulpturu koja će biti još jedno od obeležja Vrnjačke Banje i još jedan od simbola ljubavi. Stupivši na tlo vrnjačkog šetališta, susrešćete se sa mnogobrojnim putokazima, koji će vas upućivati na nezaobilazne znamenitosti banje poput Zamka kulture, mnogobrojnih starih mostova (zlatni, daljinar itd.), bazena i dr. Duž široke popločane promenade teče Vrnjačka reka, plitka tokom najvećeg dela godine, mirna i tiha, nad kojom se nadvijaju lipe, zbog kojih u Banji nije previše vruće ni kada su najveće vrućine, i 20-ak mostića koji vode direktno u vrnjački park. Slušaćete nenametljiv žubor Vrnjačke reke i šuštanje bujnih krošnji, upoznati istoriju mostova, sadašnjost i duh Vrnjačke Banje, jednog lekovitog mesta koje blagotvorno utiče na ljudski organizam, koje vam tokom svakog načinjenog koraka drži pažnju i iznova vas iznenadjuje. Vrnjački parkovi su jedno od osnovnih obeležja, po kojima je Vrnjačka Banja prepoznatljiva. Kao prostor sa očuvanim delovima prirode oni predstavljaju svojevrsni spomenik prirode. Jedna od velikih prednosti i lepota Vrnjačke Banje je svakako u tome što ona poseduje oko 60 ha površine bez saobraćaja. U njemu je moguće iskusiti mir i uživati u prirodnom ambijentu, koji dominira banjom i za koga se nadaleko zna. Počeci na kojima leže temelji današnjeg Vrnjačkog parka, datiraju od 1888. godine, o čemu imamo svedočanstva u vidu sačuvanih fotografija. Iz tadašnjeg parka sastavljenog od nekoliko kratkih i isprepletanih staza za šetnju, jedne cvetne rondele i travnjaka, vremenom se izrodio današnji park duži od 2 km. Česma Belimarković U središnjem, gradskom parku se nalazi i Cvetni barokni rundel. Idući uz rečicu, nailazi se na veliki broj vajarskih skulptura od belog mermera, koje zajedno sa raznobojnim i raznovrsnim cvetnim kulturama čine glavni ukras ovog kao i ostalih banjskih šetališta. Na brdu u samom centru banje raste raznovrsno, mahom lekovito bilje, a deca se mogu igrati u parkićima koji se nadovezuju na ove cvetne vrtove. Dečiji delovi parka su opremljeni klackalicama, ljuljaškama, toboganima i teniskim terenom. Čarobna harmonija zelenila, svež vazduh sa Goča, zubor reke, miris cvetnih parkova i spektar boja, koje se razlikuju u zavisnosti od toga koje je godišnje doba, učiniće da se osećate kao u nekom od kraljevskih vrtova. Pored cveća, vrnjački park je prepun jorgovana, lipa, čempresa i raznog žbunastog rastinja. Tim stazama su se nekada šetali Desanka Maksimović, Ivo Andrić, Maksim Gorki, Danilo Bata Stojković. Upravo ovde je smešten izvor Topla voda, koji je najstariji i najpoznatiji izvor mineralne vode. Sudeći po slučajnim arheološkim nalazima, bio je poznat još u praistoriji, a potom korišćen i u rimskom periodu od 1. do 4. veka naše ere. Po predanju i turci su koristili ove vode, a njihovim odlaskom iz ovih krajeva lekoviti izvori su zatrpani, jer im je turski kulum i zulum dojadio. Otkriće mineralne vode u novije vreme vezuje se za izlečenje bolesnog konja vrnjačkog paroha Hadži Jeftimija Popovića. Prvu hemijsku analizu uradio je baron Herder 1835. godine, a osnivanjem "Osnovatelnog fundatorskog društva kiselo vruće vode u Vrnjcima" počinju nove kaptaže. Godine 1883. podiže se Kursalon, a 1892. prvo zidano kupatilo, a posle kaptaža 1924. paviljon sa centralnim izvorom i Termomineralno kupatilo. Temperatura joj je 36,5°C. Ovaj izvor svakako će primetiti svako ko dođe u Vrnjačku Banju i prošeta se kroz banjski park. Odmah pored izvora Topla voda nalazi se i termalno kupatilo i Rimski izvor sagrađeni na ostacima starog rimskog kupatila. Koliko je duga lečilišna tradicija Vrnjačke Banje, najbolje dokazuje upravo Rimski izvor tople mineralne vode. Prema legendi, koristili su ga još Rimljani. Cvetni barokni rundel Podsetnik na jučerašnji dan - statua kralja Aleksandra Prvog Paviljon iznad Rimskog izvora Kažu da ćete najbolje upoznati banju ukoliko se provozate nekim od vrnjačkih fijakera ili vozićem od Mosta ljubavi kroz nepregledni park uz Vrnjačku reku. U okviru vrnjačkog parka nalazi se i Japanski Vrt, izgradjen 2011.godine, donacijom Japana i sredstvima lokalne samouprave. Prostire se na 3.000 m2 i obogatio je Vrnjački park jednom novom kulturnom sadržinom, jer dočarava kulturu življenja japanskog naroda, a takodje obogaćuje biljni fond banjskog parka biljkama rasporedjenim u različitim hortikulturnim stilovima. Srž vrta je malo jezero sa ostrvcem, čajna kućica, a na brdu mali kaskadni vodopad i most, kamene stazice, kapije - elementi koje japanski vrtovi imaju. Ova dodatna turistička ponuda će svakako doprineti da se Vrnjačka Banja učvrsti kao vodeća turistička destinacija, a takodje osetićete poseban doživljaj u ovom delu centralnog vrnjačkog parka. Ovo je drugi japanski vrt u Srbiji, prvi je u Beogradu. Preko puta Japanskog Vrta, sadjenjem 440 sadnica čempresa, formiran je lavirint - park, na kružnom prostoru od 32m dužine i 23m širine. Sadnja prvog lavirint-parka u Vrnjačkoj Banji je počela krajem oktobra 2015. godine i završena je u planiranom roku. Dužina lavirinta odnosno hodnika je 1,1 kilometara, dok će visina zidova od žive ograde biti oko dva metra. Lavirint ima i nekoliko ćorsokaka. Može se reći da Vrnjačka Banja uglavnom živi u letnjim mesecima. Ona nudi zabavu i odmor za svakoga, jer nudi široku lepezu dešavanja: Beer- Fest, Medjunarodni Vrnjački karneval, Love fest, filmski festival, festivali zabavne i narodne muzike, puno koncerata i sadržaja za sve od 7-77 godina. U letnjim mesecima se održavaju dve velike manifestacije, Banjski Karneval i Festival filmskog scenarija, a često se ogranizuju i razni koncerti, izložbe, književne večeri. Poslednjih godina za redom organizuju se i "Batini dani", manifestacija u čast Danila Bate Stojkovića, koji je bio veoma čest gost Vrnjačke Banje. Na letnjoj pozornici, koja nosi njegovo ime, prikazuju se filmovi u kojima je on glumio, a za posetioce se organizuje i degustacija specijaliteta "Batine kuhinje” u restoranu Srbija. U večernjim satima šetalište u Banji je prepuno, bez obzira na to da li je neka manifestacija u toku ili ne. Susreli smo Francuze, Nemce, Makedonce, Crnogorce... mlade, decu i stare. Mešano, i nije kako bi neki očekivali da su u banji samo babe i dede. Ljudi dolaze da se odmore, ali i da se leče. Nismo ni primetili da je došlo vreme ručka. Preko drugarice smo telefonski dobili preporuku za "Krunu“ kao dobar restoran u Vrnjačkoj Banji, uz opasku da ona nije bila tamo, ali je čula da je dobar, i zaista je odličan, prelep ambijent i vrhinska hrana uz veoma pristupačne cene. Čorba, salata, glavno jelo, piće, kafa i desert - 1600 dinara po osobi. Ručali smo, odmorili i nastavili našu šetnju banjom. Ako prodjete kroz centar Vrnjačke Banje, a to ćete svakako učiniti, zastaćete pored tih divnih gradjevina, vratićete se u prošlost i osetićete duh tih starih palanačkih zdanja. Poznate su i čuvene vile iz vremena Obrenovića i Karadjordjevića, koje su plenile svojom neobičnom lepotom i raskošnom arhitekturom. U blizini tih starih i očuvanih vila u kojima možete svakako i boraviti, nalaze se stare staze i šetališta i stara banjska kupatila iz tog perioda, sada blago doterana za neke novije generacije. Kružni tok Na uzvišenju iznad Toplog izvora, nalazi se jedan od najstarijih i najreprezentativnijih objekata Vrnjačke Banje – letnjikovac generala Jovana Belimarkovića, koji je u 20 – om veku kršten kao “Zamak kulture”. Zamak kulture zidan je krajem 19. veka, tačnije u vremenskom razdoblju izmedju 1888. i 1894. godine, za namesnika tada maloletnog kralja Srbije Aleksandra Obrenovića, generala Jovana Belimarkovića. Ovaj velelepni zamak jedan je od banjskih zaštitnih znakova, motiva po kojima je prepoznaju i arhitektonski najsavršenijih banjskih objekata. Ujedno je i jedan od najstarijih, znajući da je od letnjikovca generala Belimarkovića, starija samo vrnjačka crkva. Za izgradnju ove vile obeležene duhom romantičarskog istorizma i renesansnim detaljima, korišćen je beli mermer donošen iz ličnog generalovog majdana, smeštenog na padinama Goča, gradjena po uzoru na tadašnje dvorce u severnoj Italiji. Belimarkovićevi naslednici živeli su u ovom zamku sve do 70-ih godina 20-og veka, kada je zamak otkupila država, kako bi ga načinila kulturnim objektom. Zamak Belimarkovića, ili zamak kulture, kako mu je danas zvaničan naziv, proglašen je kulturnim dobrom od izuzetnog značaja, i stavljen pod upravu kulturnog centra Vrnjačka Banja. Danas je to mesto gde se održavaju mnoge manifestacije, koncerti, prezentacije, promocije i uopšte kulturna dešavanja, a u okviru njega smešten je Zavičajni muzej sa svojom stalnom postavkom. Jedna od izložbi koje čine stalnu postavku muzeja je i izložba Spomen soba generala Belimarkovića, koja predstavlja jedan manji deo autentičnog nameštaja dvorca Belimarković. Zatim, Ladarište – praistorija Vrnjaca, Etnografsko nasledje Vrnjačke Banje, a u sezoni se postavlja i Umetnička zbirka Zamka kulture, koja obuhvata slike, skulpture i grafiku srpskih autora iz druge polovine 20. veka. Zamak kulture nezaobilazna je destinacija za sve posetioce banje. Ušuškan u zeleni vrt, ponosno se uzdiže, nedaleko od toplog izvora i osim što je i sam deo istorijskih i kulturnih spomenika Vrnjačke Banje, u sebi, kroz svoj muzej, čuva još mnogo priča koje čekaju da budu ispričane. Caffe Bar “Savka” važi za ono što mladi žargonski kažu “fensi mesto” za izlazak, gde ne možete čuti zvuke domaće ni rock, ali ni narodne muzike. Domaći rock zastupljen je samo onda kada gostuje neko od bendova na čijem je repertoaru pomenuti muzički pravac. Karakteristično za Savku je predivna lokacija-centralni banjski park, iza termalnog kupatila. Predivna bašta i terasa odlično su mesto za letnje vreme, dok je ista u hladnom periodu godine zatvorena, odnosno zastakljena, tako da ste okruženi prirodom. Sa leve strane Vrnjačke reke, u udolini, pored malog jezera, 1978. godine otkrivena je termomineralna voda "Jezero". Na izvorištu je postavljena česma, a nastavku radova pristupilo se 1985. godine kada je desetak metara od prve, napravljena nova bušotina. Voda se jedno vreme koristila na česmi u drvenom zastakljenom paviljonu, a potom je 1989. godine, na samom bazenu, pored jezera, podignuta nova moderna biveta. Voda spada u grupu alkalnih-zemnoalkalnih ugljenokiselih hipotermi. Temperatura joj je 27°C. Izvor Jezero Za vodu "Slatina" se zna još od kraja 19. veka, ali je kaptaža izvedena tek 1923. godine kada je na izvorištu postavljena lula. Godine 1937. izvršena je rekaptaža i izgradjen je paviljon nad česmom, koji je vodu dobijao sa izvora zvanog "Lula", dok se drugi izvor zvani "Zid " nalazio u zidu paviljona. Od daleke 1937. do 1978. godine nije bilo istražnih radova na nalazištu mineralnih voda "Slatina". Te godine su postavljene istražne bušotine, a novootkrivene vode su 1984. godine cevovodima dovedene do starog bunara gde se mešaju i ističu na tri česme u novopodignutoj biveti. Voda spada u grupu alkalnih-zemnoalkalnih akrotopega. Temperatura joj je 14°C. Izvor Slatina Sve je na svom mestu, doterano sa pažnjom i ljubavlju, pa ako ste i nekad imali neke predrasude prema Vrnjačkoj Banji, par sati šetnje biće vam dovoljno da potpuno drugim očima gledate na ovo mesto. Tek kada širom otvorenih očiju, uživajući u tišini i zvucima prirode obidjete kraj, potvrdiće se svaki epitet koji krasi Vrnjačku Banju. Evo nas opet medju cvetnim bojama, valeru i kontrastu, niskom i visokom rastinju centralnog parka, koje krepe dušu i telo. Šetnjom duž Vrnjačke reke, u delu parka sa skulpturama nalaze se značajna ostvarenja naših i stranih vajara ukomponovana u sredinu retkim egzotičnim biljem. Divna igra svetlosti i senke na tlu. Belina mermera skulptura i lišće, mirisi rascvetane lipe i ruža i umilni cvrkut ptica blagotvorno deluje na sva čovekova čula. Kentaur Seli smo u najbliži kafić da odmorimo i uživamo uz hladan nes, nakon čega krećemo ka još jednoj lokaciji, ka parku Čajkino brdo. Čajkino ili Crkveno brdo nalazi se u centralnom delu Vrnjačke Banje, izmedju Vrnjačke i Lipovačke reke. Brdo je deo vrnjačkog parka, a njegova specifičnost ogleda se u dominantnom položaju u centru banje, kao i u autentičnom ambijentu koga čine bujna vegetacija sa prelepom šumom i veliki broj arhitektonskih objekata. Priroda Čajkinog brda je karakteristična po šumi koja se na njemu nalazi. U njoj rastu hrast i cer, medju kojima ima drveća starog preko 100 godina. Ovo impozantno drveće koje okružuje vrnjački hram predstavlja jedinstveni spomenik prirode. Pored hrasta i cera na brdu ima jasenova i lipe. Brdo predstavlja i odličan vidikovac sa pogledom na banjsku promenadu i park. Čajkino brdo je proglašeno za kulturno istorijsku prostornu celinu od velikog značaja i na njemu se nalazi 49 objekata pod pokroviteljstvom Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva. Najveći broj zaštićenih objekata čine vile – ima ih ukupno 39, a potiču iz druge polovine 19. i prve polovine 20. veka. Gradjene su pod uticajem različitih arhitektonskih stilova: narodne arhitekture Pomoravlja, romantizma, neoklasicizma, baroka, secesije i dr. Osim njih tu su parohijski dom, amfiteatar i hram Rođenja Presvete Bogorodice, najstariji arhitektonski objekat u banji. Vrnjačka crkva rodjenja Presvete Bogorodice, izgradjena je u vreme vladavine Miloša Obrenovića 1834. godine. Njen ktitor je protojerej iz Vrnjačke Banje Hadži Jefimije Popović. Dogradnja crkve je radjena dva puta 1936. i 1973. godine. U dvorištu crkve nalaze se grob njenog ktitora sa nadgrobnom pločom i spomen ploča srpskih junaka iz balkanskih ratova i Prvog svetskog rata. Iznad ulaznih crkvenih vrata nalazi se prelep mozaik, a poseduje i veliki broj ikona, slika i knjiga. Ikonostas crkve je nastao 1875. godine. Lazareva česma Svojim stenama, ukrasnim šibljem, cvećem i hladovinom hrastovog i drugog drveća, ovo brdo predstavlja jedinstven prirodni ukras. 1988. godine, na Čajkinom brdu izgradjen je banjski amfiteatar sa kapacitetom od 1.500 sedišta. U amfiteatru se održavaju brojne kulturno-umetničke manifestacije i festivali. Na njegovom ulazu postavljen je 2010. godine mozaik sa slikom našeg čuvenog glumca Danila Bate Stojkovića. Od tada amfiteatar nosi njegovo ime. Po meni, grafiti su ovde suvišni i narušavaju mu izgled. Statua žene sa golubom Projekat vrnjačkog parka utemeljen je još sredinom 19. veka i od tada do dana današnjeg neprestano se radi na njegovom uredjenju i unapredjenju. Banja je odlična za roditelje sa malom decom, jer se stazama ne smeju kretati čak ni biciklisti, pa ih mozete slobodno pustiti da se igraju dok vi ručate ili večerate u nekoj bašti i držati ih samo na oku. U velikom parku nalazi se predivno revnovirano dečije igrašlite sa klupicama i pijaćom vodom. Njih u malom dečjem parku čekaju ljuljaške, tobogani, penjalice i druge dečje radosti. Spomen česma kralju Petru Drugom na dečijem igralištu Bilo je oko 19.30 kada smo se uputili na večeru u hotel. Večera se služila od 18 - 21h, nije bilo striktno vreme večere, što je za nas bilo odlično. Uveče u pojedinim lokalima odzvanjaju zvuci narodne il zabavne muzike, zavisno od lokala do lokala (nema ih puno sa živom muzikom). Mi smo imali tu sreću da, uveče posle šetnje, možemo da sednemo na terasu i slušamo prelepu muziku, mešavina starogradske i nekih domaćih pop / rock zabavnjaka. Iako nema baš veliki broj mesta za ludi noćni provod, kvalitet istog je jača strana. U ponudi za noćni provod je od svega po malo, odnosno od svega po nešto i za svačiju dušu, kako za mlade, tako i provod za one nešto starije uz kafansku muziku i dobar štimung. Nekako, kada se krene u noćni provod, veče započnete odlaskom na piće u neki od vrnjačkih kafića koji se nalaze duž promenade i završite u nekom od objekata gde je zagarantovan dobar noćni provod, restoran “Kod kumova”, restoran “Kruna”, “Bela Ladja”, ”Savka” i naravno diskoteka odnosno Music club “Podroom” u kojoj se zabava produži do ranih jutarnjih sati. Naš odabir je bio “Bela ladja”. Ladja, kako vrnjčani zovu ovaj objekat, uglavnom je puna vikendom, reče nam devojka na recepciji, dok je gužva malo manja kada su radni dani, što je nama i odgovaralo. Bela Ladja nalazi se na samom početku vrnjačke promenade, na ušću Lipovačke i Vrnjačke reke. Ono što Ladju karakteriše jeste ambijent odnosno enterijer koji vam daje osećaj kao da ste zaista na nekom brodu. Takav je izgled objekta, klupe i stolovi, prozori. Ovde često pored di džejeva gostuje i živi bend, tako da ćete otići zadovoljni i puni utisaka na spavanje, ako ne zaglavite :)) 28. Jul 2016. 3. dan Odmah nakon doručka, otišli smo da uradimo nešto što smo juče propustili. Čak iako ste srećno zaljubljeni, ipak osigurajte svoju ljubav vezivanjem katanca na pomenutom Mostu ljubavi. Mi smo to sada učinili :) Još pre nekih dvadesetak dana, "kopali" smo po Google Earth i razgledali okolinu Kraljeva i Vrnjačke Banje, planirajući neke manje ture koje bi mogli da pravimo, bilo gde da nadjemo smeštaj u tom kraju. Za one koji prvi put dolaze, treba naglasiti da Vrnjačka Banja predstavlja dobru bazu za obilazak brojnih izletišta i istorijskih znamenitosti, koji se nalaze u njenoj okolini i čine pravu riznicu pravoslavnih crkava i manastira, koji potiču iz različitih istorijskih epoha. Teško je bilo odlučiti se, ali smo na kraju ipak nekako napravili odabir, ostavivši mnogo toga za sledeći put. Krenuli smo prema Trsteniku, odličnim putem, do manastira Ljubostinja, koji je od Vrnjačke Banje udaljen oko 16km. Manastir Ljubostinja Manastir Ljubostinja je smešten u dolini male planinske reke (Ljubostinjska reka), u blizini Trstenika. Zadužbina je srpske kneginje Milice, žene kneza Lazara, u koju se ona povukla nakon što je predala presto svome sinu, Despotu Stefanu Lazareviću. Istorija manastira navodi podatak da je kneginja Milica dala da se izgradi njena zadužbina godinu dana pre Kosovske bitke, 1388. godine, a da je manastir Ljubostinja završen 1405. godine i to na mestu gde je prvi put srela Kneza Lazara. Posle boja na Kosovu, odlučila je da predje u manastir i okupi udovice srpske vlastele poginule u bojevima na Marici i Kosovu polju, kada se i zamonašila u ovom manastiru zajedno sa udovicama, uzevši ime Evgenija, kao i žena despota Uglješe Mrnjavčevića, Jelena, poznata kao monahinja Jefimija. Pesnikinja Jefimija je u okrilju manastirskog mira zlatnim nitima na svili, vezla civot za pokrov knezu Lazaru. On se sad nalazi u muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Manastir Ljubostinja je jedan od najznačajnih spomenika Moravske škole. Njen graditelj bio je čuveni Rade Neimar, cenjen toliko da se pominje u mnogim narodnim pesmama. Izgradjen je u moravskom stilu, osnova je trikonhalna sa kupolom i pripratom. Stariji konak, koji se nalazi na zapadnoj strani manastira, je monumentalna gradjevina iz vremena kneza Miloša Obrenovića. Za vreme Kočine bune iz manastira Ljubostinja je narod pozvan na ustanak. Posle propasti bune, Turci su zapalili manastir da bi se osvetili Srbima. Tada je većina fresaka uništena. Takodje, kada je manastir zapaljen otkrivena je tajna riznica, koja je bila sakrivena u manastirskom zidu iza ikone u kojoj je kneginja Milica sakrila svoje blago. Medju opljačkanim blagom nalazila se i kruna kneza Lazara, koja se danas nalazi u Istanbulu. Uredjeno manasrirsko dvorište, šum Ljubostinjske reke, tipičan manastir moravske škole, probudiše u nama ponovo osećaj zadivljenosti. Fasada unutar manastira je premalterisana i ponovo oslikana tako da prikazuje zidanje kamenom i opekom. Ovde se nalaze portreti kneza Lazara i kneginje Milice, a od slikarskih dela sačuvani su: „Veliki praznici“, „Stradanja“, „Čuda“ itd. Na freskama su tačno zabeležena odela, nakit, insignije vladara, što je veoma važno za proučavanje materijalne kulture onoga vremena. U priprati na zapadnom zidu sačuvali su se likovi: levo od ulaza likovi knjeginje Milice i kneza Lazara, a desno despota Stefana i njegovog brata Vuka. Jedan zanimljiv dogadjaj iz života carice Milice: "Neki obesni velikaši srpski behu oklevetali sina joj Stefana, vladara Srbije, kod sultana Bajazita, i Bajazit tražaše da mu Stefan lično dodje na dvor da se opravda. Bojeći se za život sina svog, čedoljubiva mati se reši da kao monahinja podje najpre ona sama na dvor sultanov u grad Ser, i da pokuša da pred sultanom razveje klevete protiv sina i time zaštiti i njega i svoj narod od Bajazitove kazne i nasilja. Pritom reši da sa sobom uzme i umnu monahinju Efimiju, da joj bude kao pomoć i podrška na putu. Svu svoju pak nadu ona odmah položi na Presvetu Bogomater, koja joj u tome zaista i pomože. O tome ovako kazuje mudri životopisac Konstantin Filooof: "A podje zbog ovoga caru Bajazitu sama ova blagoverna gospodja (Evgenija) i imadjaše sa sobom i srodnicu svoju, bivšu suprugu despota Uglješe a kćer ćesara (Efimiju). A ova je bila u mnogim znanjima i stvarima veoma mudra, koju uze kao neku potporu i pomoć, a naročito u ovakvoj stvari. Kada su bile prizvane k caru, i pošto se prepodobna Evgenija beše uplašila kada je trebalo ugledati Bajazita, Efimija joj reče: Odbaci sada svaki strah kada su nas već udostojili da ga vidimo." I one tu tada sve što beše potrebno razumno svršiše pomoćju Bogomatere, na koju i položiše nadu svoju". Svršivši blagopolučno svoje posredovanje za sina pred sultanom, sveta kneginja-monahinja obrati se sa jednom molbom Bajazitu. Ne iskaše od njega zlata ni srebra, ni svetske slave ni imanja, nego ga smerno zamoli da joj dozvoli da uzme sa sobom iz Vidina svete mošti prepodobne Petke-Paraskeve, za koje je, veli, spremna da da i sve svoje imanje. Na takvu njenu molbu sultan se samo nasmeja, i reče: "Zašto ne išteš nešto dragocenije, nego samo te suve, nepokretne kosti?" No na njenu ponovljenu i usrdnu molbu on joj ipak dozvoli da uzme spomenute svete mošti i da ih ponese sa sobom u Srpsku zemlju. Sva radosna i Bogu blagodarna prepodobna Evgenija uze mošti Svete Petke i iz Vidina prenese ih u Srpsku zemlju na veliku pomoć i zaštitu i pokroviteljstvo svome narodu. Mošti Svete Petke počivahu najpre u manastiru Županjevcu, zatim u Ljubostinji i, kada potom bi obnovljen Beograd, one biše prenete tamo i položene u Veliku crkvu (Mitropoliju). Kasnije, oko 1417 godine, bi podignuta i posebna crkva Svete Petke u Beogradu, gde od tada počivahu njene svete mošti dok ne biše odnete u Carigrad 1521 godine." - odlomak iz Besede, Sveta srpska carica Milica Carica Milica je sahranjena u svojoj zadužbini, a uz nju je sahranjena i monahinja Jefimija. U tom momentu shvatili smo da se lepota ne može uvek rečima opisati, da postoje emocije koje se ne daju do kraja iskazati. Osetili smo potpunu ispunjenost i duhovno zadovoljstvo, kao i nemost pred moštima Svete carice Milice i ovom neobično lepom bogomoljom. Danas je Ljubostinja ženski manastir, koga opslužuje oko 50 monahinja. U blizini manastira, preko reke, nalazi se mali kafić sa velikom uredjenim dvorištem u prijatnom ambijentu, gde jedino možete čuti cvrkut ptica, žubor reke i slapova, osetiti mir i spokoj, baš kako i priliči ovom mestu. Ovde obično svraćaju posetioci manastira, da još malo uživaju u njegovoj blizini i prelepoj prirodi. Svratili smo i mi na kafu i hladnu limunadu. Okolinu Vrnjačke Banje, pored mnogobrojnih manastira, čini i najlepše izletište - planina Goč, na koju smo se uputili nakon nešto dužeg uživanja u ovoj divnoj bašti. Plan nam je bio da ručamo upravo tamo, a pošto je bilo skoro podne, krenuli smo i za sat vremena lagane vožnje kroz planinska sela Stanišinci, Bzenice, stigli do sela Pleš. Usput smo napravili nekoliko fotografija još jedne u nizu srpske lepote. Na planini U blizini je hotel Beli izvor i hotel Piramida. Na samoj planini se nalazi i rimsko groblje, kao i veštačko jezero. Te odlike čine Goč jednom od najprivlačnijih destinacija planinskog turizma. Ovaj planinski kompleks vezuje se jugozapadno sa planinama „Stolovi“ i „Troglav“, koje se dalje vežu preko planine „Jelica“ sa planinama „Tara“ i „Zvezda“, preko kojih dalje dolaze u vezu sa bosanskim planinama. Jugozapadno pak ogranci Goča vezuju se sa ograncima Šarilaninske gromade i planinom „Jašrebcem“. Ceo ovaj planinski splet sa vrha gordoga Goča pruža veličanstvenu sliku posmatraču, koja mu satima zadržava pogled i pruža duboko duševno zadovoljstvo, dok u pravcu severa pri čistom vedrom vremenu, dopušta pogled čak do „Avale“ i „Kosmaja“. Goč pruža doživljaj čiste prirode i odlično je mesto za planinske šetnje, branje šumskih plodova i lekovitog bilja. Goč ima i prelepo veštačko jezero, u kojem se na možete kupati, ali ćete uživati ukoliko ga odaberete za izletište ili piknik. Domaći sir, kajmak i rakija su glavni aduti Goča koji se ne smeju propustiti. Oni su dar same prirode, ali predstavljaju i kulturu, tradiciju i kuhinju ovdašnjih ljudi. Planina Goč Svakome, ko dodje u Vrnjačku Banju, skreću na sebe pažnju ogranci veličanstvenog i gordoga Goča planine, smešten izmedju reka Ibra i Zapadne Morave, 28 km jugoistočno od Kraljeva i 202 km od Beograda. Dalje u pravcu Juga vezuje se sa ograncima velelepnog Željina i najveličanstvenije planine predratne Srbije - Kopaonika, čineći sa njima jedan planinski kompleks. Neki istoričari tvrde da je u staroj istoriji Srba postojalo pleme Ras, odnosno Raseni ili Rašani i da se imena gradova i reka koja su po tom nazivu, ili od njega izvedenog dobili ime, mogu i danas naći u Srbiji, na područjima nekadašnje antičke Srbije. Jedno od tih naziva je i ime reke Rasine, odnosno celog, rasinskog okruga koji je po reci dobio ime i na čijoj samoj granici se nalazi planina Goč. Njegova nadmorska visina kreće se izmedju 300 i 1543 metra, Crni vrh, a nešto niži je vrh Krnja jela sa 1154 metara. Evo nekoliko usputnih fotografija. Iako nije od onih na koju se prvo pomisli kada se govori o planinama Srbije, planinu Goč odlikuje raznovrsnost biljnog sveta. Ogranci planine Goč najvećim delom su, počev od same banje, obrasli hrastovom, a dalje idući vrhovima bukovom i jelovom šumom, ispresecane prostranim i mirisnim livadama i pašnjacima, te čine klimatske prilike u banji veoma pogodnim, donoseći sobom hladovinu i svež, potpuno čist vazduh, kojim se prijatno napajaju pluća. Ima oko 650 biljnih vrsta, tu su gočki bor, plemeniti lišćari, hrast kitnjak, kao i četinarski egzoti. Goč je ispunjen šumskim jagodama, pečurkama, kao i raznovrsnim lekovitim biljem. Takodje, planinsko područje bogato je mirisnim livadama, na kojima medonosnu ispašu imaju pčele. Zatim bistri potoci, rečice i vodenice koje upotpunjuju pejzaž, dok su padine Goča ukrašene brojnim voćnjacima i vinogradima. Goč se smatra i planinom zdravstvenog turizma, jer mikroklima i čist vazduh, zahvaljujući prostranim šumama, povoljno utiču na anemične osobe, jačanje metabolizma, na nervni sistem i pruža idealne uslove za oporavak kardiovaskularnih bolesnika. Za metabolizam nisam uspela da proverim ali za nervni sistem potpisujem. Nepregledno zelenilo, tišina i mir, šta više treba nekom ko živi u gradu da bi se lepo osećao. Šire područje Goča ispunjeno je i bogatom faunom. Na ovom prostoru registrovano je 317 vrsta insekata, od kojih se čak 57 vrsta ubraja u retke i ugrožene na nacionalnom i medunarodnom nivou. Osim toga, zabeleženo je 129 vrsta ptica, od kojih mnoge imaju status od nacionalnog značaja. Tu je i 27 vrsta sisara, od kojih posebnu vrednost ima vidra, koja je zakonom zaštićena kao prirodna retkost. Stigli smo do turistickog naselja „Goč-Gvozdac“, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 840 do 950 metara. Ovde je Goč najšumovitiji i to je, zapravo, njegov najlepši deo. Zato vredi doći u bilo koje godišnje doba. U okviru turističkog naselja su dečije odmaralište, hotel Piramida, hotel i planinski dom Dobre vode, kao i vile Vlasta i Planinka. Ovim prelepim zdanjima gazduje Šumarski fakultet iz Beograda, čiji je moto veoma jednostavan: "Ako igde možete da uživate u čistom vazduhu, daleko od gradske vreve, onda je to planina Goč.“ U njegovom sastavu se nalaze i staze za šetnju kao i ski staze sa dva ski lifta. Do sada je oformljeno i obeleženo 5 staza za šetnju po prelepim predelima Goča. Ove staze nisu ni planinarske ni takmičarske, već su jednostavno šetačke. Staze su različitih dužina i različitih uspona i obeležene su različitim bojama: žutom, zelenom, braon, plavom i crvenom. Brojne pešačke staze vode do izvora čiste vode, mesta ispunjenih pečurkama, lekovitim biljem, šumskim voćem… Hotel Piramida Vila Planinka Vila Vlasta Dečije odmaralište Goč Hotel Dobre vode Na Goču, prirodu treba udahnuti punim plućima. Zato oni koji jednom ovde dodju i koji odmor potraže u objektima Šumarskog fakulteta uvek se vraćaju. Ovde su rasprostranjeni i brojni ribnjaci, pa ukoliko ste ljubitelji, za vas na licu mesta, može biti pripremljena sveža gočka pastrmka. Od ljubaznih domaćina možete kupiti domaći sir i kajmak, a nije redak slučaj ni da dodjete u situaciju da rakiju probate direktno iz toplog kazana. Prilikom povratka, istim putem kojim ste i došli, očekuje vas vidikovac impozantnog pogleda, sa leve strane od puta, kao i putokaz za skretanje desno, koji vodi do jezera Selište ili kako ga još zovu, Gvozdac. Selište je od hotela Piramida udaljeno svega 8 kilometara. Ovo veštačko jezero, zabranjeno je za kupanje, jer se nalazi u zoni stroge sanitarne zaštite, ali je bez obzira na to, prelep primerak planiskog jezera, koji ne treba propustiti. Idealno mesto za organizovanje izleta. Nakon kraćeg odmora, vraćamo se do raskrsnice i vozimo ka selu Stanišinci, pored turističkog kluba Vila Horizont, do planinskog sela Pleš, koje je nekih 16 km udaljeno od jezera. U ovom selu nalazi se etno restoran i ribnjak Salus, čije smo slike gledali pre polaska na put i malo je reći da nam se dopao. Moram napomenuti da je Goć veoma "zubata" planina, kako ja to umem da kažem, zbog svojih oštrih i strmih krivina praćene liticama, gde se na nekim krivinama morate bukvalno zaustaviti da bi skrenuli. Zato je potrebna dodatna opreznost i strpljenje, jer je Goč ne samo primer očekivane, vedre, raznežene lepote, one koja krepi i umiruje, razmešten svuda oko nas, već i jedna druga vrsta lepote – divlja, uznemirujuća, surova – a ipak lepota. Kakvi pejzaži, smenjivanje svih nijansi zelene, narandžaste i žute boje. Drveće obučeno u raskošne zelene haljine, uzan stari i krivudav put koji nas penje ka vrhu. Pravi planinski put, sa čistom netaknutom prirodom, pogledom u kome volim da uživam. Usput stadosmo kraj izvora da se napijemo hladne vode i pojedemo voće. Prostor za izlete idealan. Jedna kuca i jedna maca prišli su nam u želji da se poigraju sa nama. Nakon nešto manje od pola sata vožnje, stigli smo u planinsko selo Pleš. Sa leve strane puta veliki broj parkiranih vozila. Znali smo da smo na pravom mestu koje vredi posetiti. Etno restoran i ribnjak Salus, Pleš U podnožju planine Goč, na reci Rasini, nalazi se mini pastrmski ribnjak i etno restoran Salus, koji se već jednu deceniju bavi uzgojem i prodajom, na veliko i malo, kalifornijske pastrmke. Od ranog proleća do kasne jeseni to je idealno mesto za ljubitelje bajkovitih mesta, na 600 metara nadmorske visine sa bungalovima za prenoćište. Odmah sa parkinga nas je očarao prelep ambijent, kao iz bajke, u kojem je smešten ovaj restoran i ribnjak, pravi seoski. Na samom ulazu je mala drvena kapija, za njom odmah drveni uzani mostić preko Rasine, koji nas je ostavio bez daha i vodi ka kućici od drveta i u ovaj mali raj. Ostavlja utisak kao da se i nalazi na drvetu, a ispod izvire voda koja otiče u reku. Oko kuće mostić, jer njoj prilazite sa bočne strane i dolazite do ulaza u restoran. Mi isti preskačemo, želimo da po divnom vremenu uživamo u ambijentu. U dvorištu žubori vodenica potočara iz 19. veka, neobično i prelepo, a takodje tu je i sadržaj za decu - trampolina, ljuljaška, merdevine. Vesele patkice su nas pozdravljale. Malo smo prošetali dvorištem kamenim stazicama, obišli starinski uređenu kuću u kojoj je idealno da se smeste dve bliske porodice. Čim uđete, centralno je ognjište i kuhinja, a na spratu su sobe za spavanje. Ambijent koji će odgovarati svima koji žele da pobegnu od buke i gradske gužve. Ovaj restoran je samo jedan deo velikog kompleksa u okviru koga se pored restoranskog objekta i vodenice, nalazi i veliki ribnjak i mnoštvo etno objekata. Ambijent je autentičan i toliko lep da ćete poželiti da ostanete ceo dan, jer nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Zaljubićete se na prvi pogled kada vidite kako je od običnog ribnjaka napravljena oaza za uživanje. I što bi rekao vlasnik restrorana Danilo Stajkovac, u Salus se ne svraća, u Salus se dolazi. Za one koji redovno posećuju Vrnjačku Banju, Salus je obavezna destinacija. Starinski ćilimi, drvena brvnara, stolovi, baš onako kako je Danilo zapamtio sliku iz svog detinjstva. Ovaj Aleksandrovčanin sa svojom suprugom i saradnicima Vladom i Ivanom, svakoga dana dolazi na dedovinu gde razvija turizam. Skromno, bez neke pompe, preteranog oglašavanja. Kod njega ljudi dolaze po preporuci, a od toga bolja reklama ne postoji. Restoran nije predviđen za velika slavlja, ali jeste za ona porodična, intimna, do dvadesetak gostiju, dok je na terasi kapacitet veći. Tu možda neka manja firma može da proslavi svoj jubilej, provede par dana uživajući u seoskoj idili. Ovo je jedan od mnogobrojnih ribnjaka na Goču u kojima se uzgaja pastrmka i na vama ostaje da izaberete hoćete li kupiti svežu pastrmku da pripremate sami ili ćete to prepustiti kuvarima iz restorana. Sedimo u bašti restorana i slušamo šum reke Rasine, u hladu borove i hrastove šume, dok prohladan vetar silazi sa vrhova Goča i Željina, gde je usluga profesionalna, a cene pristupačne. Na meniju pastrmka na žaru i riblja čorba. Kao prilog krompir salata. Za desert palačinke sa džemom od malina, kupina i kadaif. Od pića domaća rakija, vino i sok od maline. Naravno, ima i drugih napitaka, ali ako je etno, neka bude izvorno do kraja. Sveža pastrmka iz ribnjaka se izvlači u momentu kad je vi poručite, a porodica Stajkovac već skoro dvadeset godina razvija svoj ribnjak. Ovde mozete i kupiti domaću rakiju, vina, domaće dzemove, sir i kajmak, koliko god želite. Svake godine dvorište dobije jednog novog stanara, možda novu leju cveća, drvenu prikolicu, fontanu, vodenicu. Salus vas jednostavno očara, i neda vam tako lako da ga napustite. Valjda zato mu se i gosti rado vraćaju. I mi ćemo, čim naredni put nas put navede na ovaj kraj. Nakon bajkovitog Salusa, opijeni ovim mestom, krećemo ka našem poslednjem odredištu za danas, pune duše i stomaka :)). Nastavljamo istim putem i nakon predjenih 1,6 km stižemo do manastira Svetih Vrača Kozme i Damjana. Nekoliko usputnih... Ovim predelom dominira grad Koznik, srednjevekovno utvrdjenje u narodu još poznato kao Jerinin grad, teško pristupačno, jer se nalazi na 922 metra nadmorske visine. Manastir Sv. Vrača Kozme i Damjana U gornjem toku reke Rasine, pored sela Pleš udaljenog 15 kolometara od Aleksandrovca, nalazi se manastir Svetih besrebrenika Kozme i Damjana. Današnji kompleks sa crkvom i konacima novijeg je datuma. Sagradjen je izmedju 1996. i 2003. godine na mestu gde je prema predanju još u 15. veku postojala bogomolja čija se izgradnja pripisuje Nemanjićima. Pominju se i knez Lazar, Despot Stefan Lazarević i na kraju Radič Postupovič, koji je dugo upravljao ovim krajevima i upamćen u narodnim pesmama kao Rajko od Rasine ili Oblačić Rade. Sveti Vrači Kozma i Damjan,rodjena braća rodom iz Rima, razdelili su svoje veliko bogatstvo i lečili ljude bez nagrade, upućujući ih na veru Hristovu. Iscelili su cara Karina, koji je potom primio hrišćanstvo. Njihov učitelj, lekar, ubio ih je iz zavisti 284. godine. U narodu je sačuvano predanje o poplavama, koje je izazvala ''Prokleta Jerina'', tako što je zagradila reku Rasinu i stvorila jezero u kome se kupala i uživala u vožnji čamcima. Jezero je potopilo celo selo, a sa njim i manastir, 1901. godine. Oštećenja na crkvi i konacima uticali su na raseljavanje monaštva. Nakon toga Pleš je dugi niz godina bio bez svetilišta, sve do 1939. godine kada su svojim trudom i prilozima meštani sela Pleš, podigli na temeljima stare, novu, malu crkvu, koja je zadovoljavala njihove potrebe sve do kraja prošlog veka. Do preciznih podataka da li je u medjuvremenu obnavljan monaški život ili ne nismo uspeli da dodjemo. Izvesno je samo da je manastir ponovo postao aktivan u toku poslednje izgradnje izmedju 1996. i 2003. godine i da je do dana današnjeg tako. Iako jedan od najmlađih u ovom kraju, manastir Sveti Vrači, poznt i pod imenom svog sela, jedan je od najposećenijih i najuredjenijih. Sav u zelenilu, sa česmama i uređenim potokom, odiše mirom i tišinom, a bogougodnom dobrodošlicom pozdravlja svakog vernika i slučajnog posetioca, koji svaki put odlaze odavde oplemenjeni novom duhovnom lepotom. U konaku se nalazi manastirska prodavnica u kojoj od monaha možete kupiti brojne manastirske proizvode: brojanice, ikone, kalendare, suvenire, manastirske rakije - loze itd. U letnjim mesecima poseta je nešto veća, delimično i zbog blizine Koznika, brojnih izletišta, ribnjaka i restorana u neposrednom okruženju do kojih narod sve više putuje. A na svakom putovanju poseta manastirima uvek je dobar izbor. Po izgledu crkve i dvorišta sa negovanim travnjacima i sredjenim stazama, stiče se utisak da je domaćinski odnos prema manastirskom zemljištu u prvom planu. Nedavno je u ovom hramu obeležena manastirska slava Sveti Vrači (14. jul). Otvoren je za sve putnike namernike i do njega se lako stiže iz pravca Aleksandrovca, Vrnjačke Banje, Kruševca i Brusa. Nakon ispunjenog i sadržajnog dana u velikom šumskom prostranstvu, gde potoci vazda žubore, na čistom vazduhu, vraćamo se u banju prezadovoljni. Bližila nam se večera i naravno, opet šetnja banjom pred spavanje :) 29. Jul 2016. 4. dan Svanulo jutro kao iz letnje bajke. Sunce je granulo od ranog jutra kroz retke kumuluse, koji na trenutke donose itekako potrebnu hladovinu, i saopštava da nas čeka vreo dan. To jutro smo, nakon doručka, otišli na kafu i prvoklasno žito sa šlagom u definitivno najlepšu letnju baštu, u Caffe Švajcarija. Najveće vrućine i temperature od 40 stepeni u plusu tokom leta mnogo lakše ćete podneti ukoliko sednete u baštu Švajcarije i tu se okrepite hladnom limunadom. Ono što Švajcariju izdvaja od ostalih kafića u Vrnjačkoj Banji jeste upravo ta, fenomenalna prirodna hladovina kestena koju nećete naći ni u jednom drugom kafiću, ali i veoma veliki izbor kolača. Kompletan ugodjaj i boravak na terasi upotpunjava fontana uz čiji žubor ćete zaista okrepiti sva vaša čula. Cene su pristupačne. Sokovi su uglavnom 120 dinara, kolači 80 do 100 dinara dok je žito 80 dinara. Moramo i danas da odemo negde malo dalje, jer...zabavno je istraživati Srbiju. Pošto je danas naš poslednji dan u Vrnjačkoj Banji, rešili smo da obidjemo još dva manastira, manastir Žiča i manastir Stubal - Sv. Petke. Krenuli smo ka Kraljevu. Manastir Žiča Manastir Žiča se nalazi u srcu srednjovekovne srpske države, na samo pet kilometara južno od Kraljeva, a tridesetak od Vrnjačke Banje, pored kojeg teče mala reka Kruševica. Jedan je od najznačajnijih srpskih manastira. Zadužbinari ovog manastira su Sveti Sava i njegov brat Stefan Prvovenčani, prvi srpski kralj. Značaj koji Žiča ima kao simbol srpskog nacionalnog identiteta i osnivanja države je neprocenjiv. Krajem 12. veka, Stefan Nemanja se odriče prestola u korist svog sina Stefana i započinje monaški život. Ubrzo umire na Svetoj Gori, a njegov sin Sveti Sava prenosi mošti svog oca u Srbiju gde se vode sukobi izmedju njegove braće, Stefana i Vukana. Sveti Sava uspeva da ih pomiri i sa Stefanom donosi odluku da sagradi manastir Žiču. Manastirska crkva, koja je posvećena Vaznesenju Hristovom – Svetom Spasu, a u narodu poznata još i kao “Mati mnogih crkava“, podignuta je u periodu izmedju 1206. i 1217. godine. Po svojoj arhitekturi Žiča pripada raškoj školi. To je jednobrodna gradjevina sa polukružnom oltarskom apsidom na istočnoj, spoljnom pripratom sa kulom na zapadnoj i pravouganim pevničkim prostorijama na južnoj i severnoj strani. Nad središnjim delom naosa uzdiže se kupola sa osmougaonim tamburom. Gradjena je od opeke i kamena i nešto sige. Već se po odabiru materijala za gradnju vidi da je planirano da crkva bude omalterisana. Prepoznatljiva je po crvenoj boji fasade. Postoje navodi da je upravo Sveti Sava zahtevao da manastir Žiča, to jest njegova glavna crkva bude obojena u crvenu boju. Kako se veruje, crvena boja je trebalo da simbolizuje da je manastir Žiča podignut na krvi onih koji su stradali za svoju veru, svetih mučenika, ali i simbol kraljevstva. Značaj Žiče se ogleda i u tome što je osmišljena da bude katedralna crkva najvišeg ranga, odnosno da se u njoj krunišu srpski vladari i ustoličuju arhiepiskopi i ostali crkveni velikodostojnici. Zabeleženo je da je sedam kraljeva iz roda Nemanjića krunisano u ovom manastiru, a postoji i narodno predanje da je za svakoga od tih kraljeva otvaran po jedan ulaz u manastir Žiča, kojim bi samo kralj prolazio, a koji bi odmah zatim bio zazidan. Otuda za Žiču naziv ,,sedmovrati hram”. Godine 1219. Žiča postaje sedište srpske arhiepiskopije, a Sveti Sava prvi srpski arhiepiskop, da bi već 1221. u njemu krunisao svog brata Stefana za prvog srpskog kralja, a zatim su krunisani i Stefanovi sinovi – Radoslav i Vladislav. Ali spokojna vremena ne trajaše dugo. Manastir vrlo brzo strada od najezde Bugara i Tatara, kao prvo veliko stradanje zabeleženo već krajem 13. veka, kada ga je spalio Šišman, bugarski kralj. Srpski kralj Milutin (1282-1321) je počeo sa obnovom manastira 1316. godine., da bi samo stotinak godina kasnije manastir pod Turcima podelio sudbinu naroda, dolaskom turskog uzurpatora, koji je učinio da Žiča gotovo potpuno prestane da postoji. Malo se zna o Žiči u periodu turske vladavine, ali je poznato da je 150 godina bio bez krova. Koliki je značaj Žiča imala u srpskom narodu pokazuje i to da Karadjordje već u prvoj godini ustanka obnavlja manastir. Znaju to i Turci pa ga odmah po gušenju ustanka ponovo pale. Tek 1855. godine je manastir Žiča obnovljen , a u njemu je 1882. godine za kralja krunisan tadašnji srpski knez Milan Obrenović. Nakon njega, u manastiru Žiča su krunisani i srpski kraljevi Aleksandar Obrenović i Petar Karađorđević. Potom je manastir Žiča stradao i tokom Prvog svetskog rata, da bi već 1925. godine započela njegova obnova, koja je trajala do početka Drugog svetskog rata. Projekat za obnovu manastirske crkve je potpisao čuveni Aleksandar Deroko. Tokom surovog nemačkog bombardovanja Srbije, nije izostalo ni razaranje manastira, 1941. godine. Ostalo je zabeleženo da je tom prilikom manastir Žiča zapaljen, a tadašnji episkop žički Nikolaj Velimirović odveden u nemački logor. Tek se 1965. godine pristupilo obnovi manastira, ali je ubrzo usledilo još jedno razaranje. Naime, 1987. godine se na području planine Kopaonik osetio jak zemljotres od koga je stradao i manastir Žiča kod Kraljeva. Usledila je obnova crkve i glavnoj manstirskoj crkvi je maksimalno vraćen prvobitan izgled. I nedavno bombardovanje Srbije od strane zemalja pripadnica NATO pakta je pretilo da ošteti ovaj srpski srednjevekovni manastir, uzevši u obzir da je nekoliko granata palo u njegovoj neposrednoj blizini. Srećom, manastir Žiča kod Kraljeva je ovog puta izbegao još jedno novo stradanje. Od manastirskog kompleksa iz srednjeg veka sačuvane su samo Crkva Sv. Spasa i mala crkvica Sv. Teodorima Tironu i Stratilatu. Sve ostale zgrade su novijeg porekla, kao i crkva Svetog Save, crkva Svetih Apostola Petru i Pavlu, trpezarija, konaci, manastirska prodavnica suvenira i knjižara, kao i Eparhijski dom. Manastirska porta je prelepo uredjena, sa kamenim mozaicima, cvećem, četinarima i zelenilom, stubovima i česmom koja odiše lepotom i prošlošću. Spokoj manastirske porte nam je spustio turažu na ler za celih 2 minuta. Odjednom je nestala vreva koju smo nosili od kuće, nestala je nervoza, a njihovo mesto su zauzeli spokoj, blagodat i trajanje ljudskog duha u svima nama. Zapalili smo sveće, i krenuli da razgledamo manastir. Mala srednjovekovna crkva Sv. Petra i Pavla, podignuta u 14. veku, nalazi se istočno od glavne crkve, jednostavne je arhitekture–jednobrodna gradjevina sa polukružnom apsidom na istočnoj strani. Ozidana je kamenom i opekom. Obnovljena je u 18. veku. Ogrnula sam ešarpu da bi uživali u malo preostalim freskama iz doba same izgradnje crkve. Ušli smo u crkvu Vaznesenja Hristovog i stali, udahnuli duboko i prepustili se svetom mestu da upravlja našim duhovnim bićem. Unutrašnju dekoraciju čine freske koje su slabo očuvane, a delo su carigradskih majstora. Hram je bio ukrašen freskama tek posle sticanja crkvene samostalnosti 1219. godine. Najstarije freske u Žiči, izvedene neposredno po Savinom povratku u zemlju, sačuvane su samo u pevničkim prostorijama. U ostalim delovima crkve - u oltarskom prostoru, naosu i staroj priprati, one su kasnije, zbog ostećenosti, zamenjene novim slojem. I pevnice su, medjutim, sačuvale živopis samo na donjim površinama zidova. Na istočnim stranama, u zoni gde su se po pravilu nalazile samo pojedinačne figure, sačuvane su scene Raspeća Hristovog i Skidanje sa krsta. Na ostalim prostorijama pevničkih prostora bili su prikazani likovi apostola, od kojih je u južnom sačuvano šest figura, dok su u severnom, u većoj meri ostećenom, vidljive samo dve. Slikarski stil kome pripadaju freske manastira je Vizantijski. Poznato je da u unutrašnjosti glavne manastirske crkve postoje dva sloja, stariji iz perioda takozvanog Zlatnog doba srpskog slikarstva i mladji sloj su freske koje su nastale pocetkom 14. veka, to jest u doba kada je manastir bio obnovljen od strane srpskog kralja Milutina. U manastiru Žiča su se nekada nalazile brojne relikvije, od kojih se danas za samo dve zna gde se nalaze. Jedna je u katedrali Svete Marije u Sijeni i to je desna ruka Svetog Jovana Preteče i Krstitelja, za koju je zabeleženo da ju je u manastir Žiču doneo lično Sveti Sava, a druga je deo Časnog krsta koji je optočen srebrom, koja datira iz 13. veka i danas se nalazi u katedrali grada Pijence, takodje u Italiji. Nekada je manastir bio izuzetno bogat, a u njemu su čuvane, uz pomenute relikvije i: riza i pojas Presvete Bogorodice, mošti svetih mučenika i apostola, te brojne svete ikone i odežde. Istom, najranijem periodu pripadaju i poprsja Arhandjela u polukružnim poljima iznad ulaza u bočne kapele. Preostali delovi prvog sloja pokazuju, zajedno sa zidnom dekoracijom, glavne studeničke crkve, početne oblike monumentalnog stila srpskog slikarstva 13. veka. A pravo je čudo da je nešto od živopisa uopšte preživelo sva razaranja crkve kroz lokalnu istoriju. Vredan ansambl čine freske na zidovima prolaza, ispod kule zvonika, gde su pored Božićne himne i četrdeset mučenika sevastijanskih naslikani sv.Petar i sv.Pavle, kao i portreti Stefana Prvovenčanog i njegovog sina Radoslava sa darovnom poveljom. Autori ovih fresaka su majstori poznate slikarske radionice kralja Milutina. Takodje, ne treba zaboraviti ni vrlo važne informacije, pristup hendikepiranim osobama je obezbedjen i u porti i u manastirskoj crkvi. Uz to, u manastiru je moguće prenoćiti, uzevši u obzir da postoje konaci, a kako se radi o ženskom manastiru, to mogu učiniti samo žene, s tim da se prethodno telefonski najave. Ovaj, danas ženski manastir se od 1979. godine nalazi pod zaštitom Republike Srbije, kao Spomenik kulture od izuzetnog značaja, a u vlasništvu je Srpske pravoslavne crkve. Konaci Malo smo porazgovarali sa ljudima koji rade u manastiru, kupili suvenir i shvatili da nam se, još uvek, ne napušta ovo mesto, te smo odlučili da ovde i prezalogajimo. Izvan manastirske porte se nalazi šetalište sa klupama, manastirska prodavnica, ispred koje se nalazi frižider sa sladoledom i kafić, gde smo nakon ručka popili kafu i limunadu uživajući u pogledu. Kada dobijete priliku da na nekoliko dana boravite u Vrnjačkoj Banji, nenadoknadiva je šteta ako ne posetite ovaj veličanstveni manastir, koji je sam po sebi dovoljna destinacija za celodnevni obilazak i posetu, jer je i okolina jednako lepa i očaravajuća kao i sama Žiča. "A kad manastirske prekoračim prage mirne, u osamljenička kad stupim dvorišta i udahnem miris svete smirne, duša moja od života više neće tražiti ništa. Moliću se tada za spas srpskog roda, za roditelja svojih blag i pobožni kraj, i da braća moja kroz život idu svetla hoda, kao andjeli kroz raj.." Savin monolog - Desanka Maksimović Pošto smo bili parkirani ispred drugog ulaza u manastir, krenuli smo preko mosta do auta, a usput smo prošli pored starog centra za kulturu "Žiča" i spomenika palim borcima u 2. svetskom ratu. Nastavljamo naš put ka još jednoj našoj svetinji, manastiru Sv. Petke. Manastir Sv. Petke / Manastir Stubal Vozeći magistralnim putem Kraljevo - Trstenik stigli smo do jednog blistavog i dragocenog mesta, koje je pravi biser ovog kraja - manastir Sv. Petke u Stublu. Malo ljudi poznajem koji su uopšte čuli za ovo mesto, a još manje znam onih koji su ga posetili. Mi smo za njega saznali od naših ljubaznih domaćina u hotelu, uz toplu preporuku da ga posetimo, jer je kažu "po svemu jedinstven". Želeli smo da se uverimo. Ovaj prelepi manastir nalazi se severno od Vrnjačke Banje, od nje udaljen samo 12 km, na obroncima Gledićkih planina i pripada opštini Trstenik. Na seoskoj livadi na kojoj su se od davnina okupljali vernici oko kamena za koji se verovalo da je čudotvoran podignuta je crkvica daščara 1906. godine. Pokrenut ljubavlju prema Bogu, Stojan Komatović iz obližnjeg sela Ravanice, uspeo je, posle mnogih nevolja da 1965. godine, uz Božiju pomoć i prodajom svog imanja, kupi tu livadu sa crkvicom - daščarom. I sam težeći monaškom životu, želeo je da podigne novu crkvu i da na tom prostoru podigne manastir. Proteklo je dosta vremena. Prvih pet-šest godina samo je dolazio na praznike, skupljao novac sa kamena i nosio u Čukojevačku crkvu. Živeo je u teškim materijalnim uslovima. Trpeo je i fizička zlostavljanja pojedinih ljudi, no nije posustajao. Na livadi pored crkvice daščare, godine 1972. položen je kamen temeljac za Veliku crkvu, a do tada, pa sve do završetka gradnje, bogosluženja su vršena u Kapeli koja je podignuta 1974. godine. Kapela je bila posvećena Svetoj Petki Rimljanki (slavi se 8. avgusta), a posvetio ju je tadašnji episkop Vasilije. Kapela je postojala do 1978., kada je završena Velika crkva. No, u međuvremenu, u proleće 1975. godine, kada je Velika crkva bila skoro završena, stigla je naredba od episkopa Vasilija da celo bratstvo napusti manastir. Svi su otišli na razne strane, ostao je samo Stojan još neko vreme; prodao je svoje dve krave i od tog novca nabavljao kamen iz Radosavljevog majdana i pesak, da bi podasuo put od autobuske stanice ka livadi, u dužini od 300 metara. 28. jula 1978. godine, na sv. Kirika i Julitu, Stojan Komatović (sada već monah Sava) je sazvao narod radi rešavanja pitanja o otvaranju manastira. U prisustvu nadležnog episkopa Stefana, narod se izjasnio da želi da sav prostor dobije rang manastira (kako su stari kazivali svojim potomcima). Nakon tri meseca, na dan Prepodobne matere naše Paraskeve, vladika Stefan je svečano osveštao crkvu i blagoslovio da prostor dobije rang manastira. Crkvica daščara je, na žalost, izgorela u požaru 1986. godine, na Veliki Petak, a kamen je opet ostao na otvorenom do 1988., kada je Dragiša Gojković, poreklom iz Kolašina, podigao o svom trošku današnju kapelu (crkvicu). Povod je bio čudesno spasenje na njegovom imanju na Kosovu, gde je živeo. Prvobitni izgled manastira bio je vrlo skroman. Uz postojeću crkvu daščaru, kao i novosagrađenu crkvu, bilo je nekoliko trošnih kućica i jedna česma. U početku manastir je bio muški, a po prestavljenju većine bratije, manastir je postao ženski 1989. godine, kada je starešinstvo povereno monahinji Mariji, a duhovno rukovođenje protosinđelu Stefanu Djordjeviću. Od 1999. godine manastir je počeo brže da se razvija. Srušene su stare kućice i sav prostor ispred crkve je uređen. Na crkvi je dograđen zvonik, a sama crkva je u potpunosti renovirana i živopisana. Manastir u Stublu je po mnogo čemu poseban. Osim prelepih fresaka kojima je ikonopisana crkva, 1998. godine manastir Svete Petke u Stublu dobio je na poklon, od rumunskog grada Jašija, jastučnicu na kojoj je počivala glava Svetiteljke. Sledeće godine, manastir je dobio na poklon pokrov u kome je počivalo telo svetiteljke. Pokrov se iznosi svakog petka u 17 časova radi celivanja. Uz manastirsku crkvu se nalazi i Kapela svetog kamena, u kojoj se čuva deo oltara o kojem postoji zanimljiva priča. Pretpostavlja se da je „sveti kamen” oltarski deo drevne crkvice, od koje je jedino on ostao. Kamen je u obliku stuba i po njemu je i mesto dobilo ime. Sveti kamen se nalazi pod krovom osmougaone kupole, koja je posvećena Prepodobnoj Paraskevi, a nalazi se na četiri metra od oltara glavne crkve. Kapela je samo pokloničko mesto, u njoj se ne vrše bogosluženja. Ovaj kamen je veoma posećen i dosta ljudi dolazi jer veruje da Bog čini čuda preko ovog kamena. Sveti kamen Iza Kapele svetog kamena može se videti jedan izdvojen deo prostora, nazvan BIBLIJSKI tematski park. Upravo je ovaj Biblijski park razlog zbog čega je ovaj manastir jedinstven i poseban, toliko prelepo uradjen da ostavlja bez daha. Sadrži niz replika iz Jerusalima, zbijenih jedan uz drugoga, koji predstavljaju momente vezane za rođenje, smrt i vaskrsenje Gospoda Isusa Hrista. Počećemo od PEĆINE ROĐENJA. Hristos je rodjen, prema crkvenoj tradiciji , u pećinskoj štali u Vitlejemu. Zato taj objekat u Biblijskom parku nosi naziv Pećina Rodjenja. Spolja ta pećina ima portal (ulaz) poduprt sa 4 arhaična i masivna stuba (svaki teži po 2 tone), iza kojih je pećinska prostorija poput onih u koje su pastiri Izraela sklanjali svoja stada. Unutrašnjost ove replike u Stublu je opremljena štalskim inventarom koji su priložili okolni stočari i zemljoradnici: jasle, seno, pojilo, ulari, češagije, ovnujski rog i potkovice za volove i krave. Kao podsetnik na Hristovo redjenje u štali, stubalska replika ima jednu dečiju kolevku u uglu, a pored nje je ikonografski prikaz Bogorodice koja sedi i bdi. Takodje, na zidovima su crteži i grafiti koji prikazuju putovanje Bogorodice na magaretu iz Nazareta u Vitlejem, zatim poklonjenje mudraca detetu Hristu koji sedi u majčinom krilu, a tu su i primitivni crteži domaćih životinja, kako su ih videli prosti pastiri pre 2.000 godina. Pored pećine nalazi se replika GOLGOTE, okamenjeni - betonski objekat Golgota je replika jerusalimskog brežuljka na kome je Hrist bio razapet 33 g. n. e. Ispod Golgote nalazi se replika HRISTOVE GROBNICE, sa okruglim kamenom, teškim jednu tonu, koji je služio da se nakotrlja na ulaz grobnice, a desno od ulaza je tabla "Radosna vest", koja govori o Hristovom Vasksenju. Unutar grobnice, na jednom postolju položeni su kovani klinci poput onih iz rimskog doba kojima su Hristove šake i stopala bili pričvršćeni za krst. Na zidu grobnice okačena je kopija Hristovog trnovog venca, a na podu grobnice, prislonjena uz zid, se nalazi knjiga proroštva Isaijinog o dolasku Mesije. To je u stvari rolna ili svitak ispisan starim jevrejskim pismom i jezikom Jevreja. Desno od grobnice je replika SINAJSKE GORE, tj. brda na kome je Bog predao Mojsiju dve kamene ploče. Brdo Sinaj, biblijski se zove HORIV, tj. BRDO BOŽJE, a takodje je i MOJSIJEVA GORA (arapski DŽEBEL MUSA). Replika Sinaja u Stublu je umanjena hiljadu puta u odnosu na originalno Mojsijevo brdo. Pošto je Sinaj postao poznat kao planina na kojoj je Mojsije dobio od Boga dve kamene ploče sa uklesanih 10 BOŽJIH ZAPOVESTI, u Stubalskom Biblijskom parku se nalaze i replike tih ploča. Tu je i replika SARKOFAGA PRAOCA AVRAMA. Replike STUBOVA iz Jerusalima I replike raznih drugih elemenata... Mi smo bili, jednom rečju, očarani Biblijskim parkom i svime što smo videli u ovom manastiru, jer nas je jednostavno vuklo da obilazimo objekte po nekoliko puta. Pre nego što završim sa pričom o ovom divnom mestu, želim da kažem da sam iskreno oduševljena i da će mi ovaj manastir sigurno ostati u jednom lepom sećanju. Ako se ikada budete zaputili u ovom pravcu, nemojte da ga zaobidjete. Zaista treba ovo videti, a onda će putnik-prolaznik, za sigurno postati i putnik - namernik. Vraćamo se u banju duhovno "naoružani", usput sabirajući utiske iz ova dva fascinantna manastira, kao da se, iz daleke prošlosti, vraćamo u bučnu sadašnjost, istovremeno pomalo tužni, ali i prezadovoljni i ispunjeni. Bližilo se vreme večere, a trebalo je i spakovati stvari i spremiti se za sutrašnji put. Nakon večere i pakovanja izašli smo u poslednju večenju šetnju banjom, koja je i ove večeri bila puna turista i posetilaca iz sveta i Srbije. 30. Jul 2016. 5. dan Svanulo je divno subotnje jutro, pomalo oblačno, ali prelepo za nastavak putovanja. Vučemo kofere do recepcije, plaćamo naš račun i odjavljujemo se iz hotela Fontana, pozdavljajući se sa preljubaznim domaćinima i divnim ljudima koje smo ovde upoznali. Vrnjačka Banja je na nas ostavila divan utisak. Idealan je izbor za vikend ili kratak odmor, za uživanje sa izabranom osobom u prijatnom ambijentu, okruženi lepotom prirode Vrnjačke Banje, osećaj koji ćete zauvek pamtiti. Na kraju, šta reći, osim da smo bar za trenutak uspeli da dotaknemo tajnu Vrnjačke Banje i prezentujemo njene, kao i okolne znamenitosti u našoj reportaži. Želimo vam lepo vreme u banji! :) Izlazeći iz banje, vozimo ka jugu i pratimo putokaz za Niš. Talasasta južna Srbija smenjuje pejzaže ispred nas. Niška Banja U centru Niša smo rezervisali jedno noćenje u hostelu Sweet Hostel Niš, u ulici Milorada Veljkovića Špaje, ali pošto smo rekli da ćemo doći u večernjim časovima, jer smo u planu imali da obidjemo još jednu našu poznatu banju - Nišku Banju. Niška Banja je udaljena 127 km od Vrnjačke Banje, a 10 km od Niša, na putu prema Sofiji. Smeštena je na južnom delu Niške kotline, pod šumovitim Koritnikom, visokim do 808 m, koji je poslednji zapadni ogranak Suve planine. Geografski položaj i obilje lekovite homeotermne vode, privlačili su interesovanje raznih naroda, kako onih koji su je gradili, tako i onih koji su je razarali. Niška Banja ima burnu istorijsku prošlost. Izvori tople vode pod Koritnjakom, privukli su pažnju ljudi još u davnoj prošlosti. Arheološke iskopine u Niškoj Banji i njenoj neposrednoj okolini dokazuju da je ovde postojalo malo naselje u praistoriji. Tragovi materijalne kulture (urne, keramike, kameni čekić) potvrdjuju da je prostor današnje Niške Banje bio naseljen u bronzano doba, a ljudi su nastojali da ovde žive i tokom gvozdenog doba. Keramičke posude sa ornamentima, narukvica od bronze i gvoždja i gvozdena sekira, iz tog vremena, prvorazredni su arheološki nalazi i muzejski eksponati. Veliki procvat Banja je doživela za vreme Rimljana, kada je ovde boravio rimski car Konstantin Veliki (274-337). Banja se nalazila u blizini velikog, i u svoje vreme, znamenitog grada Naisa, danas Niša. Rimljani su oduvek bili najbolji u kaptiranju lekovitih izvora i uredjenju banja, pa su i Nišku Banju lepo izgradili. Otkrivši termalne izvore, Rimljani su odlučili da podignu veliko kupatilo sa dva bazena od šarolikog mermera. Za vreme cara Konstantina Velikog, banja je bila jedna od glavnih carskih odmarališta i kupališta zbog blizine njegovom letnjikovcu – Medijani, i blagodeti mineralnih voda. Tada kreće intenzivniji razvoj Niške banje, Medijane i Naissus-a (grada Niša). Pored centralnog bazena, rimsko kupatilo je imalo i nekoliko manjih prostorija za različite potrebe. O svemu ovome svedoče pronadjeni novčići Hadrijana. U doba Rimljana veći deo koji zahvata današnji park i kupatila bio je ukrašen velelepnim zgradama, koje su 441. godine porušili i spalili Huni. Opisujući zatečene ostatke, istorik Prisk je 448. godine pretpostavio da su oni pripadali hramovima, mada nije isključeno da su oko termalnih izvora postojala svetilišta posvećena Asklepiju ili Heraklu. Ostaci rimskih gradjevina otkopani su prilikom izgradnje Novog kupatila 1934. godine. (rimski bazeni), kao i jedna grobnica. A godine 1935. prilikom izgradnje hotela "Milenkovic" (danas "Partizan") otkriveno je 6 kamenih sarkofaga u kojima su bila sahranjena deca. Medju grobnim prilozima bilo je i zlatnog nakita. Ranohrišćanska grobnica otkrivena je 1972. godine prilikom izgradnje stacionara Radon. Arhitektonski oblici grobnice, kao i analogije koje se mogu uspostaviti sa onima iz nekropole u Jagodin-mali, svrstavaju je medju sakralne gradjevine nastale u vremenskom rasponu od kraja 4. do 6. veka. Grobnica je kvadratne osnove čije su stranice dugačke po 5,4 m, a zidovi debeli od 40 do 50 cm, i visine 2,5 m. Sa istočne strane grobnice je prilaz dugačak oko jednog metra, kojim se preko nekoliko stepenika ulazi u grobnicu. Pravougaoni ulazni otvor zatvarao se užljebljenom kamenom pločom. Grobnica je u celosti ozidana od opeka. Spoljne površine kalota i bačvastih svodova, prilaz grobnici - dromos, kao i zidna platna u unutrašnjosti grobnice, zajedno sa podnim površinama, prekriveni su tankim slojem maltera. U ovoj grobnici nadjena su dva skeleta. Priloga nije bilo jer je grobnica opljačkana u prošlosti. Skromni materijalni prilozi (koštani cešalj, keramicki sud), zatečeni medju skeletnim ostacima pokojnika, od kojih je jedan bio obučen u jednostavan haljetak, u skladu su sa učenjima hrišćanske crkve. Ranohrišćanska grobnica Razdoblje procvata Niške Banje naglo je prekinuto hunskim osvajanjima ovih oblasti sredinom 5. veka. Nakon toga nastaje "gluvo doba" Niške Banje, koje će potrajati čitav milenijum. Iz Srednjeg veka poznat je samo jedan zapis o Banji, iz vremena velikog župana Stevana Nemanje. U njemu se kaže da je topla voda urasla u ševar, a ljudi se u njoj kupaju pod vedrim nebom. Prema turskim izvorima iz 1498. godine, Niška Banja se ponovo pominje kao selo Banja, u sastavu Niške nahije. U njoj je tada bilo 31 hrišćanska kuća, četiri neoženjena muškarca i jedna udovica. Naglo opadanje broja stanovnika u odnosu na popis iz 1498. godine, karakteristično je za sva sela Niške nahije. Jedan od razloga svakako je bila kuga, koja je, po anonimnom dubrovačkom hroničaru, 1516. godine pogodila celu Tursku, a drugi bežanje stanovništva od turskog zuluma. 1521. godine u okolini Niške Banje bio je logor sultana Sulejmana i njegove vojske na putu prilikom osvajanja Beograda. Sulejman Veličanstveni je i u kasnijim ratnim pohodima ostajao da noći u Niškoj Banji. Turski izvori navode podatke o kupatilu koje je verovatno bilo izgradjeno za sultana. U 16. veku Niška Banja je jedini sultanov konak u Niškom kadiluku i naziva se Ilidže ili Niš, na njegovom pohodu na Beograd. Zbog pustošenja koja su pratila brojna osvajanja i ratovi, na prostoru banje, sultan je naredio da se podignu stražare. Njihova svrha bila je zaštita carigradskog druma, odnosno današnjeg puta Beograd – Sofija – Istanbul. 1878. godine Niška Banja je oslobodjena od Turaka i priključena Srbiji. Po oslobodjenju od turske vladavine (1878) u banji su zatečena samo dva odvojena turska kupatila za muškarce i žene, kao i nekoliko objekata za smeštaj bolesnika. Izgradnja ugostiteljskih i smeštajnih objekata počela je oko 1880. godine, a zasluge za obnavljanje Niške Banje pripisuje knezu (kasnije kralju) Milanu Obrenoviću, koji je patio od teškog išijasa, i koji je tražeći leka, obišao gotovo sve u to vreme poznate Evropske banje, ali tek nakon kupanja u Niškoj Banji našao lek za svoje patnje. Kako se knez Milan posle kupanja kolima vraćao u Niš, jer u banji nije bilo udobnog smeštaja, pokrenuo je inicijativu i nagovorio svoje juvelire Zaharija i Nikolu Popovića o potrebi izgradnje jednog udobnijeg kupatila kojim bi se i on lično koristio. Niška Banja je bila omiljeno mesto tri kralja, tri vladara Srbije, iz dve srpske dinastije, koji nisu bili „imuni“ na blagodeti Niške Banje. Porodica Milana i Aleksdandra Obrenovića imala je svoj letnjikovac, a poslednji kraljevski par dinastije, kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga Mašin, imao je i svoju klupu u parku za predah u tišini i zelenilu Niške Banje. Takodje, vodom sa poznate „Školske Česme“ lečio se i tadašnji regent, a kasnije kralj, Aleksandar I Karadjordjević. Često je boravio u vili „Jela“, koju i danas meštani nazivaju „Kraljeva vila“, a zapravo je bila vlasništvo Jovana Todorovića, tadašnjeg dvorskog advokata. U čast vladara iz dve srpske dinastije koji su svojim prisustvom i kraljevskim dostojanstvom ostavili Niškoj Banji duh elitizma, zahvalni meštani su podigli spomen česmu i po njima nazvali je česma „Tri kralja“. Kraljeva vila "Vila Jela" U Prvom svetskom ratu Niš i Niška Banja su pod okupacijom nemačkih, austrougarskih i bugarskih trupa koje su povremeno koristile banju za lečenje i kupanje svojih vojnika. Nakon uvodjenja tramvajskog saobraćaja (16. novembra 1930) pa sve do Drugog svetskog rata Niška Banja je bila veliko gradilište. Nikli su mnogi novi objekti za potrebe banjskog lečilišta, vile i hoteli. Usvajanjem Generalnog regulacionog plana Niške Banje, 1933, čiji su autori bili arhitekte Dušan S. Mirosavljević i Pavle Liler i regulacionog plan, zajedno sa građevinskim pravilnikom, stvoreni su bitni preduslovi za moderno uredjenje Niške Banje. U Drugom svetskom ratu Niška Banja je kao i grad Niš pretrpela značajna materijalna razaranja od strane Nemaca i Bugara. Krajem rata na Nišku Banju bačene su četiri bombe, u savezničkim bombardovanjima Niša avgusta 1944. godine. Spomenici palim borcima u Drugom svetskom ratu Niška Banja ima tri osnovna izvora lekovite vode. To su: Glavni izvor, Suva banja i Školska česma. Lekovite vode, blage prirodne radioaktivnosti, pronadjene su u nekoliko bunara i naslagama bigra. Voda u banji pripada grupi zemnoalkalnih homeotermi, odnosno vode srednje temperature, od 34°C do 38°C. Blago je mineralizovana sa visokom koncentracijom gasa radona, zbog čega spada u radioaktivne banje, zajedno sa Sokobanjom. Od termalnokraških izvora Niške Banje potiče termalni vodotok, dužine oko 80 m (kroz središnji deo Banje), po kome je Niška Banja poodavno poznata. U 19. veku i kasnije, hidroenergija ovog vodotoka bila je iskorišćena za neprekidni rad nekoliko vodenica, a topla voda za gajenje pirinča, potapanje konoplja, pranje ponjava i veša, kupanje siromašnog stanovništva, a nešto kasnije i automobila motorizovanih Nišlija. Oko 1930. niškobanjske vodenice, na ovom potoku, mlele su oko 20 vagona brašna. Ove vodenice bile su od velikog značaja za meštane, naročito zimi, kada su sve vodenice potočare bile zamrznute. Tako je termalna voda Niške Banje okretala neprekidno i snažno tokom cele godine teško vodenično kamenje. I u 21. veku održala se tradicija nastala još u doba Osmanskog carstva — kupanje van uredjenih banjskih kupališta u niškobanjskom potoku tople vode koji protiče kroz lepo uređen park između česme „Tri kralja“ i stacionara „Radon", i ispred hotela „Radon“ gde na odseku bigrene terase, uspravno pada preko ukrasno uredjenog vodopada. Pored hladnih i toplih lekovitih izvora, u terapiji se koristi lekovito blato ili peloid. Leče se bolesti lokomotornog aparata, kardiovaskularne bolesti, lečenje krvog pritiska, slaba cirkulacija, bolovi u kičmi i kostima, postraumatska stanja i bolesti respiratornih organa. Izgradnjom hotela „Radon“, na ovom termalnom vodotoku koji po količini vode spada u najveće na banjskim vodama Srbije, na odseku bigrene terase ispred samog hotela izgradjen je ukrasni vodopad. Sa terase hotela puca prelep pogled. Izvor Suva banja Centralno banjsko kupatilo i fontana Drvenasta vegetacija pokriva pošumljene prostore, u centralnom parku Niške Banje, drvoredima bagrema, jasena, lipe, duda, oraha, crnog bora, jele, jorgovana. Prošetali smo i šumskom stazom, do koje dolazite kada se popnete uz široke stepenice, odakle se vidi letnja pozornica, gde se svake godine tradicionalno održava manifestacija „Kulturno leto u Niškoj banji". Vredelo je svake minute provedene u ovom šumovitom delu parka. Blizina Sićevačke klisure, Suve planine i grada Niša čine Nišku banju pogodnom za dalji razvoj. U želji da joj se povrati stari sjaj otvoreni su centri za lečenje, bazeni i organizuju se manifestacije koje bi privukle turiste. „Dani vina i meraka“ i „Pihtijada“ su tradicionalne gastronomske manifestacije, dok je „Planinska trka Sokolov put“ kroz divlje predele Suve planine, preko Koritnika do Trema, interesantna planinarima i avanturistima. Osnovna delatnost Niške banje jeste zdravstveni, ali pored manifestacionog turizma, zastupljeni su sportsko-rekreativni, kongresni i kulturni. U sklopu Instituta postoje sportski tereni za tenis, košarku, mali i veliki fudbal i rukomet, streljana i hipodrom. Wellness i spa centar “Sense” je novitet banjske ponude, koji svakodnevno pruža kozmetičke usluge i tretmane, kao i različite masaže svojim gostima. Kakva je budućnost nekadašnje kraljevske banje, ostaje nam da vidimo. Kako smo bili već prilično ogladneli, a i došlo vreme za ručak, otišli smo po preporuci na niškobanjski roštilj. Obilne porcije, cene pristupačne...sve pohvale. Naravno i kafa, bez kafe - ništa :D Nakon kafe i kratkog odmora, krenuli smo nazad ka Nišu. Niš Za nekoliko minuta ponovo smo bili na Bulevaru Svetog Cara Konstantina, na pravcu za centar Niša, i uskoro smo prošli pored, nažalost, zatvorene „Medijane“, i još jednim putem rimskih imperatora. To je arheološko nalazište, čija je adresa nekada bila „Via Militaris, Naisus, b.b.“, na nekadašnjem rimskom putu ka Konstantinopolju. Ukratko, nalazište se prostire na 40 hektara, a tu je bila smeštena palata u kojoj su odsedali rimski patriciji i carevi. Kažu da se ovde mogu videti (kad je Medijana otvorena) predivni mozaici, od kojih su dva najvrednija – onaj sa prikazom glave Meduze i drugi koji pokazuje figuru rečnog božanstva. Na istoj lokaciji je i muzej, gde su smešteni razni predmeti pronadjeni prilikom arheoloških iskopavanja, osim onoga što se nalazi u Narodnom muzeju u Nišu. Uz još malo vožnje, brzo se stiže do čuvene Ćele kule. Biti u Nišu i ne otići do Ćele kule, isto je kao otići u Rim, a ne posetiti Koloseum. Videćete je sa leve strane (dakle, kad idete u smeru ka centru Niša), a to je kula svetlo žute boje, prilično neupadljiva sa puta jer je zaklonjena krošnjama visokog drveća. Zato dobro obratite pažnju na putokaze, a najbolje je da za kola koristite parking koji se nalazi malo pre početka kompleksa Ćele-kule. 1892. godine, podignuta je kapela – iznad i oko čitave kule i uz još nekoliko rekonstrukcija, a poslednja je bila 1989. godine, ceo kompleks je konačno dobio današnji izgled. Pre nego što napišem i jednu reč o ovom neverovatnom i potresnom spomeniku, pročitajte još jednom (ili po prvi put) odlomak iz pesme Branka Miljkovića – „Kula lobanja“. Žalbo crnih ptica i tužne pohvale Prazno ime iza smrti i obijen vid To nije ljubav to je patnja i stid Kad odjeci pomeraju mesta i obale. Podzemni vetar uspava zaspale Ulaz čuvaju dve tišine i hrid To nije ljubav to je patnja i zid Od lobanja gde trunu zvezde što su sjale. I tako, posle krvave pobede i užasno velikih žrtava tokom boja na Čegru, besni Huršid-paša izgradio je od ustaničkih lobanja veliku kulu, četvorougaonog oblika, sa ukupno 952 glave – lobanje. Ovaj jedinstven spomenik u svetu nastao je kao posledica velike bitke na Čegru. Prema kazivanju srpskog hadžije iz Niša, zabeleženo je kako su Turci vršili pripreme za izgradnju kule od lobanja. Naime, kada je niški Huršid paša uvideo da je, iako je osvojen položaj na brdu Čegar, pored 3000 Srba, u bici i eksploziji barutane poginulo i barem duplo više Turaka, naredio je da se skupe glave poginulih srpskih vojnika na Čegru, da im se odere koža, da se lobanje uzidaju u kulu, a kože napune pamukom i pošalju u Carigrad. Umesto da to postane simbol turske pobede i da utera strah u kosti srpskoj raji, Ćele-kula je postala legenda o herojstvu, i opomena da suživota sa Turcima nikada neće moći da bude. U potaji, noću, žitelji okolnih sela su vadili lobanje iz kule da bi ih sahranili kako to dolikuje njihovom junaštvu. Kula i njen strašni gradjevinski materijal stradali su tokom godina od kiše, snegova i vetra, a dalje propadanje sprečile su Nišlije odmah po oslobodjenju od Turske, 1878. godine, podizanjem nadstrešnice. Danas se u kuli nalazi 58 lobanja junaka iz Resave, koji su pod komandom Stevana Sindjelića uspevali da, veoma dugo, brane neodbranjivo i da sa sobom u smrt povuku i svoje neprijatelje. Po živoj legendi, jedna od tih lobanja pripada vojvodi Sindjeliću. U kapeli se nalaze dve spomen table: "Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu decu šta vredi nezavisnost jednog naroda, pokazujući im po kakvu su je cenu platili njihovi očevi. Jula 1833. Lamartin" "Slava Karadjordju, Sindjeliću i čegarskim junacima na dan proslave stogodišnjice ustanka pod Voždom Karadjordjem, 19. maja 1904. god. Niški gradjani" Pored kule, nalazi se spomenik iz 1938. godine, sa bronzanim poprsjem Stevana Sindjelića. Na prednjoj strani spomenika stoji: „Namerniče, stani! Čegru se okreni. Neka ostanu tebi u večnoj uspomeni Junaci sa Čegra, slobode tvorci, Sindjelić Stevan i njegovi borci.“ Nastavljamo istim putem i nakon samo 10 minuta vožnje stižemo do centra Niša, tačnije do ulice Sedmi juli, gde smo naišli na javni parking, pored Gradske kuće, parkirali se i krenuli u obilazak grada i nezaobilazne Niške tvrdjave. Niš je jedan od najstarijih gradova na Balkanu, još od perioda srednjeg paleolita, a takodje i jedan od najznačajnijih balkanskih gradova, kako kroz istoriju tako i danas. Istorija grada seže daleko u prošlost, jer su u njemu živeli ljudi još u 6. milenijumu p.n.e. Ime ovog grada spominje se u istorijskim izvorima iz perioda srednjeg veka do savremenog doba, a postoji i verovanje da ga je sagradio kraljević Niša kamenom. Prvo naselje na ovoj teritoriji osnovano je od strane Kelta u 3. veku p. n. e., a sam grad dobio je naziv po reci Nišavi. Kelti su mu u čast reke Nišave pokraj koje se razvijao, dali ime Naissa, dok su ga Rimljani zvali Naissus. Da li postoji veća potvrda da neki grad ima bogatu istoriju od činjenice da se u njemu rodio Konstantin Veliki (272. – 337. godine), rimski car, osnivač viševekovne vizantijske prestonice Konstantinopolja (današnjeg Istanbula) i donosilac Milanskog edikta, akta koji je zabranio golgotu hrišćana i hrišćanstvo stavio u ravnopravan položaj sa drugim religijama. Menjao je ovaj grad zavojevače i imena sve dok nije ustalio ovo sadašnje, slovensko Niš. Tokom burne istorije ovde su tutnjile i stražu smenjivale razne vojske – rimska, vizantijska, srpska, turska, ugarska i brojne druge. Deo moderne srpske države Niš je postao 1878. godine kada se u njega ušetao Milan Obrenović i pripojio ga svojoj Kneževini Srbiji. Tokom Prvog svetskog rata postaje prestonica Kraljevine Srbije duže od godinu dana, a izmedju svetskih ratova bio je centar Moravske banovine. & Podjimo u obilazak Niša. Odmah pored parkinga, a preko puta parka "Sedmi juli", nalazi se Gradska kuća. Jedan od tri grada u Srbiji koji imaju aerodrom za civilno vazduhoplovstvo, mesto istorijskih velicina i legendi, fantasticnih prirodnih lepota i specificnog duha. Danas je Niš središte Nišavskog okruga, treci najveci grad u Srbiji, jedan od najvažnijih privrednih, kulturnih, zdravstveni i univerzitetskih centara, raskršce mnogih važnih drumova, grad koji cuva lepe i ružne uspomene na sve epohe koje je Nišava odnela i sve vladare koji su mu podarili mnoga kulturna, istorijska i verska znamenja, grad kome pripada i Niška banja cija je blagotvorna topla voda opevana u pesmama. Reka je ponovo simbol za lepotu, prolaznost, a nekada i brzinu vremena. Čairska česma, Trg kralja Milana Na glavnom trgu možete videti i nekoliko zgrada, u godinama, ali prijatne spoljašnjosti. U jednu se smestio McDonalds, a u drugima su lokali, restorani, tu je i jedna iz čitavog lanca pekara „Branković“, kao i poslastičarnica „Pelivan“. Spomenik oslobodiocima Niša smešten je u samom centru grada, na Trgu Kralja Milana i obeležava razdoblje oslobodilačkih ratova protiv Turaka, Bugara i Nemaca i otkriven je na dan proslave šezdesetogodišnjice oslobodjenja Niša od turskog okupatora, na Vidovdan 28. juna 1937. godine. Četiri najznačajnije godine tog razdoblja ubeležene su na spomeniku: 1874. i 1877.godina, period borbi za oslobodjenje od Turaka i 1915.i 1918.godina, početak okupacije i oslobodjenje grada u Prvom svetskom ratu. Ovaj spomenik je izradjen od crnog mermera i sastoji se od postolja sa četiri reljefa, na kome se nalaze bronzane skulpture sa visokim postamentom u čijem je donjem delu postavljen splet figuralnih kompozicija ratnika u borbi. Trg se sa jedne strane „uliva“ u most ka glavnoj kapiji Niške tvrdjave, a sa druge strane „izliva“ u glavnu kupoholičarsku – Obrenovićevu ulicu, široku glavnu nišku štraftu po čijoj sredini se nalaze udobne fotelje lokalnih kafića i restorana. I levo i desno nalaze se brojne radnje, a i dole, u pasažima ispod ulice, dok – što se kupovine tiče – centralno mesto ipak zauzima „Forum“, niški šoping centar. To vam dodje, otprilike, kao da se „Delta“ ili „Ušće“ nalazi u Knez Mihajlovoj. Česma kraljice Natalije iz 1883. godine, kao prva javna spomen-česma, nalazi se na Trgu Pavla Stojkovića, ali nije sačuvana. Obnovljena je 2003. godine, na petogodišnjicu oslobodenja Niša od Turaka. Kraljica Natalija Obrenović (Firenca, 14. maj 1859. — Pariz, 8. maj 1941.) je bila supruga kralja Milana Obrenovića, kneginja (1875—1882) i kraljica Srbije (1882 — 1888). Kraljica Natalija je osamdesetih godina 19. veka često boravila u Nišu, bila veoma aktivna u društvenom životu i zbog toga veoma omiljena u narodu. Kao kći vlaškog spahije udala se sa 16 godina za kneza (potom kralja) Milana Obrenovića. Park Svetog Save na Bulevaru Nemanjića je jedan od najvećih niških parkova, kojeg krasi i dominira njime crkva Svetog cara Konstantina i carice Jelene, srpske pravoslavne crkve, zdanje koje je grad Niš sagradio u čast najvećeg njegovog vladara cara Konstantina i njegove majke carice Jelene. Kamen temeljac hrama postavljen je 3. aprila 1999. godine u prisustvu niškog episkopa Irineja, sveštenstva i vernika. Hram je gradjen kao deo obeležavanja 1.700 godina od donošenja Milanskog edikta u Nišu 2013. godine. Projektant hrama je Jovan Mandić, a izgradjen je u vizantijskom stilu sa dodatkom dva zvonika. Česma Svetog cara Konstantina i carice Jelene Kad već pominjem „našeg a svetskog“ cara, da kažem i da smo pored crkve i česme, videli i novo spomen obeležje rimskom imperatoru, postavljeno na samom početku mosta koji vodi u nišku tvrdjavu, čime je Niš ušao u red gradova od velikog istorijskog značaja za razvoj hrišćanske religije, pa tako sada ima identično obležje kao Karnuntum u Austriji i Izmir u Turskoj. Spomenik se sastoji od Konstantinovog lika, pogleda uperenog naviše, ka čuvenom „hristogramu“, koji je video na nebu pre bitke na Milvijskom mostu kod Rima (odatle i ono: „In hoc signo vinces“ – „Pod ovim znakom ćeš pobediti“). Dakle, car Konstantin je sada sveprisutan u Nišu, i samo je pitanje kada će se i ceo grad nazvati KonstantiNišopolj. :) Tu je i spomenik nevinim žrtvama palim za slobodu i čast otadžbine, podignut na Vidovdan 2000. godine. Približavamo se najvećem simbolu grada - Niškoj tvrdjavi. Niška tvrdjava, smeštena na obali reke Nišave, u centru grada, predstavlja jedno od najlepših i najočuvanijih zdanja turske vojne arhitekture na srednjem Balkanu. Koliko je samo ljudi, ratnika i vojski pokušavalo da osvoji ovu tvrdjavu – a mi, eto, imamo tu privilegiju da ušetamo i izadjemo kada hoćemo. Tokom svoje viševekovne istorije, prvobitna niška tvrdjava, na čijem prostoru se nalazi današnja turska trvrdjava, bila je u posedu mnogih država, počevši od Rimljana, čiji se car Konstantin rodio (306-337) nedaleko od današnjeg Niša, preko Stefana Nemanje koji je u njoj neko vreme držao svoju prestonicu krajem 12. veka do Osmanlija koje su je zauzele 1395. godine. Rimska tvrdjava od kamena sagradjena je oko polovine 2. veka, kada je u Nišu bila smeštena Prva kohorta Dardanaca, a u 4. veku Niš je bio stecište rimskih careva. Ovde je rodjen car Konstantin Veliki (306-337), za koga anonimni pisac kaže da je „ovaj grad veličanstveno ukrasio“, na Medijani podigao svoj „dvor“, a tvrdjavu dogradio. U Nišu borave 340. godine i Konstantinovi sinovi - Konstans i Konstancije. Ovde je 350. godine abdicirao uzurpator Vetranion, a 361. duže boravi car Julijan. I konačno, 365. godine, u Medijani borave braća Valentinijan I i Valens. Ovaj dobro utvrdjeni rimski grad, prema Priskovom zapisu, do temelja su porušili Huni 441/442. godine. Tvrdjava je bila i u posedu Vizantinaca, a svoj doprinos rušenju i podizanju pojedinih delova dali su kasnije i sami Sloveni, posebno Bugari i Srbi, da bi svoj konačni izgled dobila 1723. godine, kada su je podigli Turci na kraju svoje vladavine ovim prostorima. Današnje utvrdjenje je artiljerijskog tipa i Osmanlije su ga podigle Sultanovom poveljom 19. februara 1719. godine i odlučeno je da se u Nišu izgradi jaka tvrdjava. U proleće iste godine otpočeli su radovi po projektu glavnog arhitekte Mehmed age i njegovog brata Mustafa age, glavnog organizatora radova. Za njenu izgradnju angažovano je preko 40 kamenorezaca iz Carigrada i oko 400 zidara iz Niša i okoline. Kamen je donošen iz obližnjih sela, a pred kraj izgradnje, buduci da se sa izgradnjom žurilo kako bi se što pre obezbedio ovaj važan strateški položaj, kao dodatni gradevinski materijal korišceno je i sve ostalo što je nadeno u Tvrdavi: nadgrobni spomenici, stubovi i brojni arhitektonski delovi rimskog i vizantijskog utvrdenja. Izgradena je na prostoru od preko 22 hektara, sa bedemima koji su dugacki 2.100 metara, zidinama visokim 8 m, prosecne širine 3 m. Sa spoljne strane Tvrdava je bila okružena rovom ispunjenim vodom, ciji je severni deo sacuvan i danas. Osim dobro ocuvanih masivnih kamenih zidina i kapija, u Tvrdavi možete pogledati i brojne ostatke burne niške istorije. Završetak radova obeležen je svečanostima i postavljanjem ploče sa zapisom na Stambol kapiji, juna 1723. godine. Glavna ili Stambol kapija je verovatno najlepši deo utvrdjenja, a čim udjete u branjeni prostor, videćete sa leve strane nekoliko ukusno uredjenih restorana, od kojih se jedan zove „Hamam“, ekskluzivni ugostiteljski objekat sa terasom, zahvaljujući tome što se smestio upravo u najstarijem sačuvanom objektu, turskom kupatilu, iz perioda kada je Turska pokušavala da postane član EU tako što će pokoriti celu Evropu. Hamam, predivno tursko kupatilo predstavlja najstariji sačuvan objekat iz perioda turske vladavine na prostoru Niša i jedan je od retkih, u potpunosti očuvanih objekata ovog tipa. Kupatilo je izgradjeno uz Stambol kapiju 1498. godine kao zadužbina Mehmed bega. Sazidano je od opeke i kamena kao jednostruko tursko kupatilo, namenjeno ili samo ženskom ili samo muškom stanovništvu. Voda je do hamama stizala iz Nišave uz pomoć drvenog vitla, da bi glinenim cevima bila dovodjena do rezervoara u hamamu gde je filtrirana i jednim delom zagrevana. Danas je Niška tvrdjava svojevrsna turistička atrakcija koja u svojoj unutrašnjosti nudi raznovrsne sadržaje. Osim većeg broja ugostiteljskih objekata, u njoj se nalazi više kulturno-istorijskih spomenika, galerija, epidarijuma. Odmah pored pomenute stambol kapije, ali sa desne, unutrašnje strane, nalazi se i veliki amfiteatar, mesto održavanja čuvenog Niškog filmskog festivala, medjunarodnog džez festivala Nišvil, muzičkog festivala Nisomnia itd. Ako nastavite pravo, širokom stazom, ubrzo ćete ugledati spomenik knezu Milanu Obrenoviću i oslobodiocima Niša iz 1878. godine, na prostoru omedjenom stubovima povezanim lancima. Oko spomenika, džinovskog puščanog metka u kamenu, nalaze se stubići na kojima su postavljene kamene kugle, mada u prospektu Niša stoji da su to „metalne kugle, koje su korišcene kao topovska djulad prilikom oslobodenja Niša“. U krajnjoj liniji, onaj ko nije imao sreće u tim borbama, verovatno nije pravio pitanje da li ga je pogodilo kameno ili metalno djule. Ovaj spomenik u obliku puščanog metka izradio je italijanski majstor Vićenco Kaliterna (autor i čuvene niške Čairske česme) 1902. godine povodom 25 godina od oslobođenja Niša od Turaka i prve godišnjice smrti kneza Milana Obrenovića. Pošto smo imali par sati na raspolaganju, tvrdjavu smo obišli uzduž i popreko, ali smo prvo uživali u pogledu na Niš, a i Nišavu, sa zidina tvrdjave. Nastavkom šetnje po zelenoj unutrašnjosti tvrdjave dolazi se do ranovizantijske ulice, gradjevine pod svodovima i bazilike. Ulicu čine jedinstven prostorni ansambl na centralnom platou antičkog carskog Niša. Reč je o javnom, reprezentativnom delu antičkog grada, sa svim osobinama koje odlikuje kasnoantičku – tetrahijsku arhitekturu i potiče iz perioda vladavine Rimljana i vizantijske obnove grada od 5. do 6. veka. Objekat pod svodovima, pozicioniran u centralnom delu tvrdjave, je kompleks gradjevina veličine 31 metar. To su četiri veće prostorije presvedene poluobličastim svodom zidanih od opeke. Arheološka istraživanja na ovom lokalitetu vršena su od 1982. do 1985. godine. Odmah pored ranovizantijske ulice nalazi se Bali-begova džamija, sa leve strane glavne staze koja vodi od ulaza. Pominje se prvi put u popisnom turskom defteru iz 1521-1523. godine, kada je i nastala. Popisana je kao mesdžid (mala turska bogomolja bez minareta). Zadužbina je Bali bega iz Jedrena, visokog turskog činovnika. U njoj je 1868. godine niški Abdurahman paša smestio i tursku biblioteku, dogradnjom dve prostorije uz severni zid objekta, na mestu gde je sad ulazni trem džamije. Danas se prostor džamije koristi kao umetnička galerija "Salon 77". Zatim nailazite i do lapidarijuma, tj. do jedne od najstarijih zbirki nadgrobnih kamenih antičkih i epigrafskih spomenika pronadjenih u tvrdjavi, ali i na području Jelašnice, Svrljiga i Knjaževca. Spomenici potiču iz perioda od 1. do 4. veka i zbirka se sastoji se od 41 nadgrobnog spomenika, a to su jedini spomenici koji su preostali, pošto su svi ostali iskorišćeni za gradnju zidina. Uz laganu šetnju i za prvo "osvajanje" tvrdjave, dovoljno je da vidite i ovo navedeno, ali hodajući šetalištem dolazite do Vidin kapije. Vidin kapija ili severna kapija u Niškoj tvrdjavi jedan je od četiri ulaza (izlaza) na utvrdjenom zemljanom bedemu koju su Osmanlije, tokom rekonstrukcije i dogradnje stare Antičke tvrdjave, izgradile u periodu od 1719 - 1723. godine. Ime je dobila po pravcu puta koji je vodio na sever, ka Vidinu, gradu na krajnjem severozapadu Bugarske i nalazi se na severozapadnom delu bedema Niške tvrdjave, zapadno od današnje kapije za prolaz automobila i pešaka. Kapija ima četiri bočne prostorije koje su služile za smeštaj stražara. Zbog svog istorijskog i arheološkog značaja Vidin kapija proglašena je, 23. decembra 1982. godine, za kulturno dobro od velikog znacaja, ali je jedna je od dve nedovoljno sačuvane kapije (od ukupno četiri iste namene), koja je van funkcije, i nije adekvatno prezentovana i prepuštena je zubu vremena. Barutane, u tvrdjavi, su vojni objekti predvidjeni za smeštaj baruta i municije, a nalaze se uz severni i severoistocni bedemski zid na medusobnom rastojanju od oko 250 metara. Očuvano ih je 5, od kojih su 4 rasporedjene duž severnog bedema, a jedna manja nalazi se u istočnom delu tvrdjave. Unutrašnji pravougaoni prostor ozidan je masivnim zidom, debljine preko 1 metra, koji je služio za smeštaj baruta i municije, dok je okolni uzani hodnik korišćen za vojnike u slučaju napada. Oni su, kroz 12 uzanih otvora u zidovima (puškarnice), mogli da pucaju i brane objekat. Barutane su izgradjene od 1720. do 1723. godine, kada je završena izgradnja tvrdjave i jedini su objekti ove vrste sačuvani u Srbiji. Niška tvrdjava danas može ispričati priče od kojih ćete se naježiti, prikazati spomenike koje ćete uvek pamtiti, jer će vas obuzeti neverovatan i čudan osećaj, dok budete obilazili objekte unutar njenih zidina. Monumentalna rimska palata sa ortogonalnom prostorijom i podnim mozaicima iz sredine 4. veka. U zidnom malteru pronadjen je novac rimskog cara Maksimina Daje, koji je bio rodjen na istoku današnje Srbije, na istoku provincije Gornja Mezija. Njegov ujak je bio car Galerije, koji je izgradio svoju carsku palatu i grad kod Zaječara, Romulijanu. U povratku smo svratili još do gradske bašte. Gradska bašta u tvrdjavi je biljna oaza sa oko 600 sadnica i stotinak biljnih vrsta, otvorena za posetioce gde možete, osim da uživate, moći i da kupite šiblje, četinare, cveće ili žardinjere za svoju baštu po proizvođačkim cenama. Od egzotičnih vrsta u bašti su kalemljeni četinari, kleka, planinski bor, vrba, srebrna smrča, crvenolisni patuljasti javor, piramidalni bor, stubaste ruže i različite vrste magnolija. Bašta je otvorena sve dok u njoj ima posetilaca, a dobro dodje za mali predah u letnjikovcu i prelepom ambijentu. Opet, ako vam se baš ne pešači, tu je mali električni voz, koji će vas rado provozati parkom unutar niških bedema. Nakon duge šetnje i kratke vožnje vozićem, dobro nam je došao kraći odmor, jer nam sledi opet šetnja kejom, a zatim odlazak do našeg smeštaja u već pomenutom Sweet hostelu. Zahvaljujući dugom letnjem danu, mnogo toga možete da obidjete i vidite, a da mu još nije kraj :) Ako nastavite da šetate stazom pored Nišave, tj. kejom Mike Paligorica, nailazite na spomenik žrtvama NATO agresije i velelepni "Univerzitet u Nišu". Naići ćete i na jedno neobično i veliko drvo koje je verovatno u detinjstvu želelo da bude žalosna vrba, pa se sada pod uglom od skoro 45 stepeni naginje ka reci. Dan je polako odmicao i došlo je vreme prijave u naš hostel. Dočekala nas je ljubazna devojka i predala nam ključeve od apartmana, koji nam je bio na raspolaganju, iako smo tražili samo sobu sa kupatilom..kakva sreća! Apartman savršeno opremljen, moderan, u prijatnim bojama, udoban i klimatizovan. Kuhinja sa trpezarijom, kupatilo, spavaća i dnevna soba sa internetom i tv-om, pun pogodak, a cena odlična -1000 dinara po osobi. Bili smo oduševljeni i prezadovoljni, sve pohvale. Usledilo je tuširanje, večera, koju smo kupili u gradu i, naravno, večernja šetnja. Bili smo umorni za noćni provod, jer nam je dan bio itekako ispunjen i sam po sebi odličan provod, tako da nam noćna verzija provoda nije bila potrebna. Vratili smo se u hostel oko 22h, jer nas je ujutru čekao put i nastavak naše avanture. Ovde se završila naša poseta Nišu. Divan grad, svega dva sata udaljen od Beograda auto-putem, a opet su nam trebale godine i decenije da dodjemo ovamo. Ako već nismo došli u Niš na silne, mnogo važne godišnjice srpskoga naroda, došli smo barem u jednodnevnu posetu. Ali sledi 2018 godina – stogodišnjica važnih datuma iz ratova protiv Turske i Prvog svetskog rata, pa ćemo se valjda brzo ponovo vratiti medju Nišlije. I poslednje, a za nas trenutno najvažnije, iz Niš (nisam mogla da odolim da barem jednom ne napišem čuveni padežni oblik) smo poneli prelepe utiske i ponešto naučili iz naše istorije. A ako savladate sve informacije iz ovog putopisa, smatrajte se i sami prvonagradjenim istoričarima. ;) Ne dozvolite nikome da vas ubedi u to da jug Srbije nije divan i interesantan. Ovo je mesto istorije, prirodnih lepota i postojbina velikih rimskih imperatora. Malo li je?! 31. Jul 2016. 6. dan Svanulo je predivno letnje jutro u Nišu. Oko 6.30h napuštamo hostel i odlazimo do centra da bi se snadbeli sa hranom i vodom za putovanje, nakon čega izlazimo na auto-put za Beograd i vozimo do isključenja za Despotovac, jer nam je prvo odredište, za danas, manastir Manasija. Manastir Manasija Nakon sat i 30 minuta vožnje, stižemo do Despotovca. Kada stignete u Despotovac, pratite tablu koja vam pokazuje put do manastira. Posle još nekoliko kilometara, stiže se i do Manasije, poznate i kao manastira Resava. Nalazi se u podnožju Beljanice, u klisuri reke Resave, u sred živopisne prirode, a opkoljen je zidinama kao pravo srednjevekovno utvrdjenje i zadužbina je despota Stefana Lazarevića. Nakon Kosovske bitke 1389. godine, Srbija je morala da prihvati tursko vazalstvo, a njen knez Lazar Hrebeljanović je poginuo, ostavivši maloletnog sina Stefana. Nakon punoletstva, Stefan kao srpski vitez učestvuje u bitkama, a od vizantijskog cara dobija titulu despota. Za vreme svoje vladavine, balansira izmedju Ugarske i Turske i uspeva da održi koliko-toliko nezavistan status srpske Despotovine, uklještene izmedju dve velike sile: Turske i Austrougarske. Manastir Manasiju je sagradio negde izmedju 1406. i 1418. godine. Nekoliko godina nakon izgradnje Manasije, u njoj se otvara centar za prepisivanje knjiga, poznat pod nazivom Resavska škola, pa manastir postaje i kulturno-prosvetni centar. Književni rad je svoj puni procvat doživeo za vreme Konstantina Filosofa, biografa despota Stefana Lazarevića. Poznata je činjenica da su dela, koja su nastala u okviru Resavske škole, bila izuzetno cenjena. Zbog burnih vremena u kojima je manastir nastao, manastirska crkva, posvećena Svetoj Trojici, i konaci utvdjeni su snažnim bedemima i kulama. Ogromna tvrdjava, unutar koje se manastir nalazi, ima nepravilnu poligonalnu osnovu sa 11 nazubljenih kula, od kojih se posebno ističe severna, Despotova kula, u potpunosti očuvanih, po čemu je ovaj manastir jedinstven u Srbiji. Osam od njih ima oblik pravougaonika, a dve imaju šestougaonu osnovu. Samo čuvena Despotova kula ima četvorougaonu osnovu i njena primarna namena je bila da bude temelj odbrane manastira. Postoje podaci da je u okviru manastirskog kompleksa manastira postojala još jedna kula, koja se nalazila severoistočno od glavne crkve. Oko utvrdenja je bio iskopan i šanac, desetak metara širok, a preko pet metara dubok, koji je primarno trebalo da štiti manastir ili, pak da zatvori prolaz kroz klisuru u kojoj se manastir nalazi. Te moćne zidine vide se još iz daleka. Despot Stefan Lazarević je sjajno locirao svoju zadužbinu, opasao je velikim zidinama i zaštitio od neželjenih pogleda i ataka neprijatelja. Nekoliko fotografija će samo dokazati monumentalnost i lepotu ovog mesta. Bilo kako bilo, istorija manastira Manasija je obeležena brojnim stradanjima, kao i kada je u pitanju istorija većine ostalih srednjevekovnih manastira u Srbiji. I pored utvrđenja, Turci su više puta osvajali manstir, počevši već od 1439. godine, a i više puta je goreo. U letopisima 1456. godine pominje se da je Manasija strašno stradala u požaru. Nije poznato koliko je manastir stradao, ali se pretpostavlja da je tada izgorela trpezarija kao i još neke reprezentativne gradjevine. Zabeleženo je da su je Osmanlije osvajale i 1456, 1458, 1476. godine, što jasno pokazuje da je manastir Turcima bio veoma važan zbog odbrane, a postoje zapisi da je turska vojska radila na obnovi manastira, ali najviše zbog njenih odbrambenih zidina. Prema popisu iz 1516. prvi put se spominju u tvrdjavi imam i hatib, što jasno pokazuje da je tu jedno vreme postojala muslimanska bogomolja. Austrijanci su 1689. nakratko zauzeli manastir, ali su ga Turci brzo povratili. Odredbama Požarevačkog mira Austrija dobija od Turske Srem, Banat i Severnu Srbiju, a to je značilo da i Manasija dolazi pod upravu Austrijanaca. Tada je zabeležena intenzivnija graditeljska aktivnost. Počela je obnova priprate koja je stradala u eksploziji baruta. Priprata je završena 1735, o čemu svedoči natpis iznad zapadnog prozora priprate koji je uklesan na dvema kamenim pločama. Knez Miloš Obrenović je posetio Manasiju 1832. godine. Nakon toga je obrazovao posebnu komisiju koja je imala zadatak da popiše sve manastire i crkve. Po tom izveštaju, 1839. godine kaže se da je Manasija u veoma teškom stanju i da se moraju preduzeti restauratorski radovi. Radovi na obnovi Manasije su započeli 1844. godine. Posle ulaska kroz samu kapiju manastira – raj . Prelepa crkva sa još impresivnijim dvorištem. Trava kao u Engleskoj, crvene ruže i oblikovano zelenilo, sve uredjeno sa puno ljubavi i pažnje. Mesto za paljenje sveća u kamenu sa sitnim kamenčićima u koje se zabijaju sveće, a sve to u vodi. Sama crkva predstavlja najveći, ali i atipičan spomenik moravskog graditeljstva. Za razliku od drugih manastira moravske škole, fasade crkve napravljene su od monumentalnih kamenih tesanika, a ne od opeka, nadovezujući se time na tradiciju starijih raških manastira. Manastirska crkva, posvećena Svetoj Trojici, žalost, zbog čestih razaranja, turskih i kasnije austrougarskih, uništena je polovina, a po nekim procenama i dve trećine njenog živopisa. Posle skidanja olovnog krova crkva je više od jednog veka bila izložena kiši i olujama, a zbog velikog oštećenja i današnja priprata je većim delom novijeg datuma. Imali smo sreću pa smo u manastirskoj crkvi naišli na gospodju koja je bila raspoložena da nam mnogo toga pokaže, objasni kompoziciju fresaka, kaže štogod o istraživačkim radovima u celom kompleksu, istorijskim činjenicama itd. U manastirskoj porti ima ostataka dve stare gradjevine iz prvobitnog manastirskog kompleksa. Južno od crkve nalaze se zidovi velike trpezarije, paralelno sa njom, izgradena kao slobodnostojeći objekat izdužene pravougaone osnove. Iako znatno oštećena u gornjim zonama, to je najbolje očuvana gradjevina prvobitnog manastirskog naselja. Resavska trpezarija je izuzetne veličine. Dugačka je 32, a široka 16,8 m i ona je najveća srednjovekovna trpezarija u Srbiji. U nju se moglo smestiti izmedju 250 i 300 osoba, što bi posredno moglo da svedoči i o mogućem nekadašnjem broju monaha u manastiru. Trpezarija ima dve etaže – prizemlje i sprat. Prizemlje, sada zasuto do parapeta prozora oko 1,5 m, služilo je kao ostava za smeštaj namirnica i hrane. Prostorija za obedovanje, trpezarija u užem smislu, nalazila se na spratu gradjevine. Ispred trpezarije nalaze se Manasijska zvona. Manastirski konaci su bili rasporedjeni duž zidina koje su opasivale manastir Manasiju, a danas se u sklopu manastira nalaze takozvani veliki i mali konak. Veliki konak se nalazi uz istočni deo manastirksih zidina, u blizini kapele Svetog despota Stefana i sazidan je 1977. godine, dok se mali konak nalazi u blizini prvobitnog ulaza u manastir, u čijem je sklopu je i kapela Krsta Gospodnjeg. Uzimam svog vernog pratioca kroz manastire - ešarpu i ulazimo u manastir. Zidno slikarstvo (freske) je samo delimično očuvano, ali ono što se danas može videti spada u najlepša dela srpske srednjevekovne umetnosti. Nestalo je i natpisa o vremenu njegovog postanka. Izgleda najverovatnije da je već 1418. godine bio završen. Te godine, po zapisu nepoznatog letopisca, na Sv. Trojicu, sazvao je despot Stefan sabor kod svoje zadužbine radi njenog osvećenja. Godinu – dve ranije započeto, resavsko slikarstvo je svakako islikano uoči te velike narodne svetkovine. Jedna od najpoznatijih fresaka je ktitorski portret despota Stefana Lazarevića. Tu je, u svodu vrata, i freska koja predstavlja božiju šaku koja u sebi drži mnoštvo duša predstavljenih u vidu malih beba. Takođe su interesantni Sveti Ratnici, koji svojom viteškom otmenošću i pojavom najbolje oslikavaju atmosferu u Srbiji za vreme vladavine despota Stefana Lazarevića. Na zapadnoj strani hrama, levo od ulaza, prikazan je Visoki Stefan kao ktitor, kako prinosi model hrama Svete Trojice. Slavni sin slavnih roditelja cara Lazara i carice Milice, despot Stefan Lazarević (1377—1427) ličnost je čije je ime zlatnim slovima upisano u istoriju srpskog naroda. Najbolje od najboljeg i najlepše od najlepšeg sabira u sebi Stefan Visoki, kako su ga, s pravom, takodje nazivali: veliki državnik, vešt u političkim igrama, sjajan diplomata, hrabar i uspešan vojskovodja, izuzetno i svestrano obrazovan, veliki pesnik (njegova pesma "Slovo Ljubve" smatra se pretečom srpske ljubavne poezije), naposletku i veoma lep, otmen i snažan čovek, a sasvim sažeto — srpski vitez u pravom smislu te reči. O njemu bi se moglo pisati naširoko, ali ću za ovu priliku izdvojiti jednu priču. Posle čuvene bitke kod Angore 1402. godine, Stefan Lazarević ponovo osamostaljuje srpsku državu. Time je uspeo da Srbiji za vreme svoje vladavine podari neprocenjivo važno doba mira i napretka. Bio je to zapanjujuće plodotvoran predah, i to posle Kosovske bitke, kada je Srbija ponovo zablistala u svem svom sjaju i veličini. Upravo zahvaljujući tome hrišćanski srpski duh uspeo je da preživi docniju viševekovnu tešku pomrčinu i gubitak države u okviru Otomanskog carstva. Despot Stefan Lazarević, taj vitez u pravom smislu reči, slavu je stekao ne u pričama već u bitkama. Osnovno pravilo koje je poštovao bilo je — pobediti, ali sa što manje ranjenih i poginulih. To je potvrdio u mnogim slučajevima, a i u pomenutoj čuvenoj bici kog Angore. U njoj su despotovi ratnici bili pridruženi vojsci sultana Bajazita, koji se suprotstavio snažnom i nemilosrdnom tatarskom vojskovodji Tamerlanu. I uprkos tome što je Bajazit tu bitku izgubio, despot Stefan je dobija! On, naime, uspeva da dobije izgubljenu bitku, jer sa svojim srpskim crnim oklopnicima napravio dar-mar u tatarskoj vojsci. Na kraju se sa minimalnim gubicima i ovenčan slavom i divljenjem svog protivnika Tamerlana vraća kući. A poraženi sultan Bajazit, na čijoj se strani naš Stefan borio, biva zarobljen i ubrzo i umire u zarobljeništvu. Kao državnik, despot Stefan Lazarević je posebnu pažnju posvetio vojsci, sasvim u nemanjićkoj tradiciji. Ukinuo je feudalne, plaćeničke odrede i uveo regularnu, stajaću vojsku. Vojne obaveze niko nije bio oslobodjen. Stefan je imao i svoju školu borilačkih veština. Zbog toga je bio neobično cenjen, naročito u zapadnim zemljama. Vlastelini iz Evrope hitali su u Srbiju da bi ih, eventualno, za vitezove proglasio baš despot Stefan Lazarević. On je bio pravi magnet, naročito za mlade plemiće visokog roda, koji su prevaljivali dug put da bi učili u njegovoj školi i da bi ih on, na kraju, ako zasluže, naravno, proizveo u vitezove. Već i samo to da nekog vlastelina despot Stefan rukopoloži za viteza značilo je ogromnu slavu, ali i plemenitu obavezu da se ponaša prema uzvišenim pravilima despotove škole: da uvek čuva ljudske živote, neguje hrišćanske vrednosti i neumorno se bori protiv zla. Bio je i pripadnik čuvenog evropskog Viteškog reda „Zmaja“, koji je ustanovio 1408. godine ugarski kralj Žigmund Luksemburški. Dvadeset četiri najbolja evropska viteza bili su članovi Prvog reda ordena „Zmaja“, a prvi medju jednakima bio je naš Stefan. Prvi medju najboljima. Pripadnici ovog reda imali su pravo da na svom grbu prikažu zmaja, koji repom drži vrat, a na sklopljenim krilima ima krst, a moći nositi takav znak bio je, i ostao, simbol najvećeg mogućeg gospodstva. Sveti ratnici u pancirima, Areta, Nestor i Nikita, sa mačevima i kopljima Ruka Božija sa dušama pravednih Despot Stefan Lazarević je preminuo 1427. godine, 19. dana meseca jula, u neposrednoj blizini Kragujevca. Postoje podaci da je doživeo srčani udar dok je bio u lovu u neposrednoj blizini manastira u selu Glavica, gde je takodje bila jedna od njegovih zadužbina. Medjutim, do danas nije otkriveno gde tačno leže mošti despota Stefana. Postoje sporenja naučnika, jer jedni smatraju da su mošti despota Stefana Lazarevića u manastiru Koporin, dok su drugi gotovo sigurni da su mošti despota u manastiru Manasija. Naime, DNK analiza kostiju koje su pronadjene u manastiru Koporin još uvek nije izvršena, jer vladika Braniševski nije dao dozvolu za to. Nasuprot toga, analiza ostataka koji su pronadjeni u manastiru Manasija jeste uradjena i prema toj analizi je čak 99,9378% potvrdjeno da su u pitanju ostaci despota Stefana Lazarevića. U svakom slučaju, i za osobu čije mošti su u Koporinu, i za ovu iz Manasije, stručnim ekspertizama je dokazano da su u prvostepenom srodstvu sa knezom Lazarom. Jedna od verzija je, pošto je u Manasiji glava nadjena odvojena od tela, da se radi o Vuku, Stefanovom bratu (i Lazarevom sinu), kome je Turčin Musa odrubio glavu. Mi smo po obilasku crkve, kao svi prosečni turisti, svratili i u manastirsku prodavnicu. Dočekala nas je ljubazna monahinja, a kroz priču, prema njenom izgovoru, shvatili smo da joj srpski nije maternji jezik. Ukratko, radi se o sestri Brigiti, čije svetovno ime je Bridžit Lord, koja je iz Irske, iz okoline Dablina. Inspirativna priča Bogotraženja žene koja je iz Irske, pa preko Engleske i Jerusalima, stigla do Srbije, Manasije i – pravoslavlja. Čudni su putevi Gospodnji! Razgovor potraja, a mi na kraju kupismo slavsku sveću, suvenir, mirišljavi sapun made in Manasija i pozdravismo se sa monahinjom Brigitom – do sledećeg vidjenja. Uz velike napore Republike Srbije, koja ulaže sredstva, sada su vidljivi delovi trvdjave koji su obnovljeni. Očekuje se da kompletna obnova manastira Manasije bude završena na dan njenog prvobitnog završetka 2. avgusta 2018. godine. Nakon doručka, napuštamo ovaj veličanstveni manastir i nastavljamo putem srpskih vladara i još dublje u prošlost, iz zadužbine čuvenog sina Stefana, ka zadužbini oca mu cara Lazara, ka manastiru Ravanica. Prolazimo kroz sela Resavica, Ravna reka, Senjski rudnik i nakon predjenih 35 km, ulazimo u selo Senje, gde vas table "vode" do manastira Ravanica. Manastir Ravanica Manastir Ravanica se nalazi u podnožju Kučajskih planina, pored sela Senje kod Ćuprije. Manastir Ravanica je poslednja i najveća zadužbina kneza Lazara Hrebeljanovića, koji je poginuo u tragičnoj Bitci na Kosovu, na Vidovdan, 28. juna 1389, izmedju srpske i otomanske vojske. Manastir Ravanica – zadužbina Svetog Kneza Lazara, podignuta izmedju 1375 - 1377g, je ujedno i njegov mauzolej. Ravanicu, takodje, opasuju zidine sa sedam kupola. Podizanje bedema oko manastira ne predstavlja ništa čudno. Knez Lazar je, svestan opasnosti koja preti njegovoj zemlji, s ciljem podizao zidine, kako bi se što bolje pripremio za odbranu. Uostalom, od srednjevekovnih gradova i utvrdjenja, najbolje su očuvane one iz vremena Moravske Srbije. Isti princip preuzeo je njegov sin, Stefan Lazarević, tokom čije vladavine su izvršeni mnogobrojni radovi na ojačavanju tvrdjava. Budući da je povezana sa Knezom Lazarom, najznačajnijim likom kosovskog pripovedačkog ciklusa narodnih pesama, manastir Ravanica je postao veoma poznat širom zemlje Srbije. Nekoliko puta je manastir Ravanica teško ostećivan i paljen tokom turske vladavine, te je obnovljan u 16. veku, da bi tokom Prve velike seoba Srba, krajem 17. veka, dočekao svoju najtužniju sudbinu, kada je popaljen i opljačkan, te bio napušten narednih 30 godina. Crkva je posvećena Vaznesenju Gospodnjem. Po svojim arhitektonskim i likovnim obeležjima ravanička crkva predstavlja početak moravske škole. Crkva predstavlja originalno arhitektonsko rešenje nastalo spajanjem svetogorske tradicije trolisne osnove i modela upisanog krsta sa pet kupola, odomaćenog u vreme kralja Milutina. Trolisna osnova je postala uzor u daljem razvoju prostorne koncepcije hramova. Crkva je zidana naizmeničnim redovima kamena i opeke, “oživljena” i ukrašena velikom rozetom iznad zapadnog portala, keramoplastičnim dekorativnim elementima u obliku poluobličastih bojenih šahovskih polja ispod kupole i bogatom reljefnom plastikom na prozorima. Unutrašnjost naosa i oltara prekriva zidno slikarstvo, radjeno u tri navrata od 1377. do 1387.godine. Freske su oslikane nekoliko godina pred Kosovsku bitku, a ktitorska kompozicija je izmenjena i doslikana je Lazareva tragična pogibija na Kosovu Polju. Na njoj se, pored kneza Lazara, nalazi i knjeginja Milica i njihovi sinovi Stefan i Vuk. Na freskama, koje su ostale očuvane u oltarskom i glavnom unutrašnjem prostoru crkve, zapažaju se izvesne novine vezane za šeme u izboru tema i ciklusa - Veliki praznici, Hristova stradanja, Čuda i parabole, koje će postati pravilo u oslikavanju budućih hramova moravske Srbije. U kupolama su freske Hrista, Bogorodice, Anđela i proroka, u oltaru su predstave Hristovog stradanja i ovaploćenja, dok su u naosu oslikani ciklusi Velikih praznika, Čuda i jevanđelskih pripovesti kao i sveti ratnici i monasi. U samoj crkvi manastira Ravanica, danas se nalaze svete mošti Svetog Kneza Lazara, sa mukom čuvane kroz istoriju, koje su konačno mir našle u ovom manastiru/zadužbini 1989. godine, tačno šest vekova posle Kosovske bitke.
2 Comments
|
Google Website Translator
♫♪♫ Relaxing music ♫♪♫
。✿*゚‘゚・✿.。..:。✿*゚ Putopisi / TravelsAuthorGordana Pavlović Archives
May 2019
|